Početna stranica » Na izvoru Bosne Srebrene

Na izvoru Bosne Srebrene

213 pregleda

Franjevačko sjemenište, Visoko

Zašto baš Visoko, a ne Kreševo ili neko drugo mjesto u Bosni gdje su katolici većina? Kako to da su se franjevci odlučili upravo ovdje podignuti svoju važnu odgojnu ustanovu kakva je Gimnazija odnosno Sjemenište? Razloga je bilo više. U vrijeme uspona bosanske države u Visokom su stolovali bosanski banovi, a kralj Tvrtko I. Kotromanić okrunjen je 1377. godine u obližnjim Milima. Osim povijesnih, središnji zemljopisni položaj Visokog u odnosu na ostatak Provincije bio je zacijelo jedan od presudnih razloga. Zahvaljujući obrtničkoj tradiciji Visoko je bilo važno središte prerade tekstila i kože te intenzivne trgovine. Svemu ovome treba dodati i njegovu povoljnu cestovnu i željezničku povezanost sa susjednim naseljima, blizinu Sarajeva, a nisu bili daleko ni Kreševo, Fojnica, Kraljeva Sutjeska…

Od trinaestoga stoljeća fratri bilježe uspjeh u radu, evangelizaciji i odgoju, a narod ih je itekako prihvatio i bio im naklonjen. Vodeći se pravilima provincije, a u duhu svetoga Franje Asiškoga, odgajali su svoj pomladak. Svoje poslanje su najprije započeli u samostanskim školama koje su 1882. godine ujedinili u sjemenište u Kreševu, potom u Gučoj Gori i na kraju u Visokom gdje i danas na adresi Bosne Srebrene 4 živi Franjevačko sjemenište.

Učilište dobrih ljudi, kršćana i svećenika

Od 1900. godine u Franjevačkom sjemeništu se odgajaju i svoj duhovni poziv razvijaju sjemeništarci. Sjemenište je opstalo bez obzira na bure i oluje koje su se bile usmjerile na ovu odgojno-obrazovnu ustanovu. Usprkos pretpostavkama vlasti da se sjemenište neće razvijati te da će nedostajati sjemeništaraca, njihov broj je naglo rastao, a smještajni kapacitet bio je mali. „Moj otac je želio ići u sjemenište, ali nije primljen jer je mjesto već bio dobio jedan kandidat iz njegove župe”, otkriva nam fra Josip Ikić, franjevac koji nas srdačno dočekuje i otvara vrata sjemeništa. Osim što je franjevac, fra Josip je danas profesor i prvi prefekt sjemeništaraca koji je u visočko sjemenište došao 1979. godine. Rado se prisjetio svoga dolaska, a još radosnije svjedočio o prvim koracima u sjemeništu. „U to vrijeme je bilo puno sjemeništaraca, oko 120 u mojoj generaciji.” Prolazeći hodnikom sjemeništa, fotografije sjemeništaraca tijekom povijesti odaju dojam da opada broj mladića koji se odlučuju za odlazak u sjemenište. „Nažalost, poslije Domovinskoga rata broj sjemeništaraca se počeo naglo smanjivati. Prijelomna je bila 2007. godina kada je sjemenište brojilo 82 franjevačka kandidata. Nakon nje broj je opadao i dosegnuo današnjih osam sjemeništaraca”, objašnjava fra Josip. Očigledan je, dakle, veliki pad tijekom nekoliko posljednjih desetljeća. Taj pad sigurno zabrinjava i postavlja pitanje: „Kojim smjerom dalje?” Na pitanje je li to potvrda krize duhovnih zvanja o kojoj se danas toliko govori, fra Josip odgovara: „Osobno smatram da nema krize u duhovnom pozivu. Prisutna je kriza vjere. Bog stalno zove, no pitanje je želi li čovjek čuti taj poziv i što je još presudnije, ako čuje – želi li se odazvati.” S druge strane svjedoci smo fenomena odgode donošenja odluka. Sve se nekako ostavlja za kasnije pa onda i mladi ljudi kasno odluče što žele raditi u životu. Svi ti razlozi navode nas na zaključak da će vrlo mali broj mladića nakon završene osnovne škole donijeti jednu tako važnu odluku kao što je ulazak u sjemenište. Kao drugi problem pada broja sjemeništaraca, fra Josip ističe transformaciju tradicionalne katoličke obitelji: „Nažalost, današnja katolička obitelj ima velikih poteškoća u odgoju djece za temeljne kršćanske vrijednosti, a samim tim i u odgoju za poziv. U današnjim obiteljima nedostaje poticaja i ohrabrenja za duhovni poziv. Jasno je da je u prošlosti sjemenište služilo kao nezaobilazna odgojna institucija za one obitelji koje su imale više djece, a slabije materijalne mogućnosti školovanja pa su poticale djecu na odlazak u sjemenište.”

Tko je zapravo sjemeništarac i kako do Franjevačkoga sjemeništa? Sjemeništarac je franjevački kandidat koji je završio osnovnu školu i prije nego bude primljen treba dobiti preporuku župnika i napisati osobnu molbu za ulazak u sjemenište. Svemu tome treba dodati i izjavu roditelja u kojoj navode slaganje s odlukom svoga sina. No, prije ove administrativne procedure i dokumentacije, sjemeništarac je mladić koji je osjetio Božji poziv i odlučio mu potvrdno odgovoriti. Stoga je u sjemeništu posijao sjeme toga poziva i nastavio voditi brigu oko njegova sazrijevanja, a uz pomoć odgojitelja koji su svojim životom pozvani biti primjerom budućim fratrima. Odnedavno se u Visokom nalazi i postulatura koja broji tri postulanta.

Tijekom godine organizira se nekoliko događaja kao što su susreti ministranata, Dani otvorenih vrata, prigodne priredbe i sl. na kojima se mogućim kandidatima nudi prilika da „zavire” iza sjemenišnih vrata i ono što ih zanima saznaju iz prve ruke.

„Franjevačko sjemenište je odgojno-obrazovna institucija u kojoj se sjemeništarci uče prije svega biti dobri ljudi i kršćani i jednoga dana dobri svećenici”, opisuje fra Josip te ističe: „Tko god je bio u Visokom, postao kasnije svećenikom ili ne, dobio je temelje ljudskosti, kulture i obrazovanja. Jednostavno postaje točna tvrdnja da je otišao iz Visokog, ali nije Visoko iz njega. To je i više nego dovoljan razlog za česte posjete, obilježavanje maturskih obljetnica i mnogih drugih susreta koji će voditi zajedništvu i sjećanju na lijepe visočke uspomene.”

Sve podređeno vrhunskoj izobrazbi

Sjemenišna zgrada je velika, unutra dugi hodnici s bezbroj vrata. Iza svakih vrata kriju se bogati sadržaji koji upućuju na zaključak kako su, u narodu poznati bosanski ujaci, ispunjavali i još uvijek ispunjavaju svoju misiju, a ona podrazumijeva kvalitetan odgoj i izobrazbu. Sjemeništarcima su na raspolaganju prostorije za učenje, dvorana za rekreaciju i sjemenišna kapelica za molitvu. Uz zgradu je igralište namijenjeno sportskim aktivnostima, a 1935. godine izgrađen je i Dom sv. Ante namijenjen organiziranju različitih događaja. Glazbenom odgoju pridaje se velika pozornost. Stoga su sjemeništarci, uz redovite gimnazijske obveze, osobito angažirani na glazbenom i literarnom planu. U prošlosti se to očitovalo kroz rad marijanske, misijske i literarne sekcije, a danas je osobito aktivan Tamburaški zbor. Glazba je obvezan predmet u nastavnom planu i programu, a učenici su dužni svladati i određene vježbe sviranja na klaviru. Vrijedno je spomenuti Zidne novine i đački list Novi cvijet koji se, s kraćim prekidima, izdaje od prvih godina Franjevačkoga sjemeništa.

Dolazimo u jezični kabinet i upoznajemo se s drugim prefektom sjemeništaraca, fra Josipom Mrnjavcem. U tijeku je nastava trojici postulanata pa nismo željeli oduzeti im puno vremena, ali bez zajedničke fotografije za uspomenu nismo ni pomislili napustiti ovaj kabinet. Napuštamo jezični kabinet uz dogovor da se nakon završenoga sata vidimo u đačkoj kapelici i nastavljamo dalje kroz hodnike ove sjemenišne riznice. Sve što dalje vidimo svjedoči da je u tradiciji franjevaštva oplemenjivati život kulturom. Visočki su profesori toga bili itekako svjesni pa su otpočetka skupljali umjetničko i knjižno blago kako bi njihovi učenici bolje upoznali i zavoljeli svoju prošlost, ali i kako bi imali dostupnu literaturu koja će proširiti njihove intelektualne poglede. Nemoguće je zaobići bogatu Profesorsku knjižnicu, Lapidarij, Etnografsku zbirku i Zbirku vrijednih suvremenih umjetnina.

Franjevačko sjemenište je odgojno-obrazovna institucija u kojoj se sjemeništarci uče prije svega biti dobri ljudi i kršćani i jednoga dana dobri svećenici. Tko god je bio u Visokom, postao kasnije svećenikom ili ne, dobio je temelje ljudskosti, kulture i obrazovanja.

Profesorska knjižnica je krajem prošloga stoljeća imala više od šezdeset tisuća publikacija. Knjige su upisane u kartoteku koja ima abecedni i stručni katalog i, uz klasične jezike, napisane na još desetak živih jezika. Među prvim knjigama bila su Akademijina izdanja iz Zagreba. Vrijedno je spomenuti različita periodična izdanja s oko dvanaest tisuća svezaka te Spomenicu Franjevačke klasične gimnazije u Visokom iz 1932. godine. Lapidarij je arheološka zbirka koja čuva materijalne ostatke iz prošlosti Visokog, a poseban fundus čine ostaci iz vremena uvjetno nazvanoga Stara Bosna. Izložene su i knjige bosanskih franjevaca. U Etnografskoj zbirci izlošci prikazuju svakodnevni život, obradu željeza i običaje katolika srednje Bosne. Ova franjevačka riznica u bogatoj kolekciji umjetnina posjeduje i likovna ostvarenja i skulpture suvremenih autora.

Dok se prisjećamo povijesti ili je učimo, vrijeme istječe i, prema dogovoru sa sjemeništarcima i postulantima, nalazimo se u đačkoj kapelici. „U ovoj kapelici najbolje zalijevamo posijano sjeme svoga poziva”, jednoglasno potvrđuju. U kapelici se zadržavamo tek toliko da se kratko pomolimo i, u međuvremenu, primijetimo kako je kapelica opremljena suvremenim umjetničkim djelima: Križni put, Propovijed sv. Franje pticama, Poziv učenika i Gospa s djetetom, a nipošto ne smijemo zaboraviti kip sv. Franje smješten u unutarnjem dvorištu i fra Grgu Martića ispred pročelja Gimnazije.

„Malo nas je, al‘ nas ima!

Bogatstvo mentaliteta, različitih kultura i svjetova bosanskohercegovačkih slilo se u jednu sjemenišnu zajednicu u Visokom. Njih jedanaest, zajedno s odgojiteljima žive kao prava i uzorna franjevačka obitelj koja je na putu redovničkoga poslanja. Istina, nema ih puno, ali, kako kaže izreka: „Malo nas je, al‘ nas ima! Ovo malo Božje stado na duhovnom putu, osim dva fra Josipa koji su prefekti, prati i duhovnik te promicatelj duhovnih zvanja fra Danijel Rajić iz Franjevačkoga samostana sv. Ante s Bistrika u Sarajevu. Ove godine tri postulanta i dva sjemeništarca maturanta krenut će put novicijata na Goricu u Livno, naravno, ako dobiju zeleno svjetlo za prolaz na grašanju. Grašanje je u ovom slučaju sinonim za glasovanje pomoću crnoga i bijeloga graha. Crni grah označava negativan glas, a bijeli pozitivan. O tome odlučuje provincijal nakon konzultiranja s odgojiteljima.

Sjemenište kao odgojno-obrazovna institucija ima dnevni red kojega se sjemeništarci pridržavaju. On se sastoji od obveznih točki kao što su zajedničke molitve, sveta misa, nastava, učenje, obroci, a predviđeno je i vrijeme za rekreaciju i slobodne aktivnosti. Svake subote se održavaju tzv. egzorte ili poticajne propovijedi nakon kojih slijedi ispovijed. Za sve sjemeništarce obvezna je svakodnevna misa i jednom godišnje duhovne vježbe.

Nalazimo ih okupljene u sjemenišnoj blagovaonici. Vrijeme je ručka. Nekada je ova blagovaonica bila tijesna, a sada ima i previše praznih stolica. Jasno je da se „zlatna vremena s velikim brojem sjemeništaraca neće vratiti. Pred odgojiteljima se nalazi veliki izazov koji je i velika prilika rada s malom zajednicom. No, ono što je svakoj zajednici važno, pa tako i ovoj, jest identitet koji objašnjava smisao njezina postojanja. Jedanaest sjemeništaraca i postulanata zajedno sa svojim odgojiteljima toga su itekako svjesni. Svi su različiti i svaki od njih nosi svoj putopis o putu prema sjemeništu. „Uvijek su mi govorili da ću biti svećenik, a to je bilo zadnje zanimanje o kojem sam razmišljao, priznaje nam Mišo Šafradin iz Nove Bile koji je prošle godine došao u sjemenište te nastavlja: „U međuvremenu se probudila želja za franjevaštvom i nisam mogao od nje pobjeći. A onda je došao u sjemenište. „Na prvi pogled je bilo lijepo, ali kasnije sam shvatio da ima i poteškoća. Ipak, uz Božju pomoć sve se prebrodi. Stariji sjemeništarci nam pomažu u učenju grčkoga i latinskoga, našalio se Mišo i zaključio: „Ne pomišljam odustati, nego ustrajati i učvršćivati svoj poziv.

Bog koristi različita sredstva za komunikaciju i na neobične načine upućuje pozive. Jedan takav poziv uputio je i Robertu Bašiću iz Busovače. „Ono što me potaknulo da dođem u sjemenište je zvonce za vrijeme pretvorbe na misi. Zanimalo me tko zvoni, a nisam mogao vidjeti jer sam klečao. Jednom prilikom sam ustao odlučan u namjeri da saznam tko to tamo zvoni. Zvonio je ministrant, prisjeća se Robert i nastavlja: „Odmah sam pomislio da bih i ja mogao biti ministrant. Ma neću. Radije ću svirati gitaru jer sam išao u glazbenu školu. Na kraju sam ipak postao ministrant, a to je, zapravo, bio put prema sjemeništu. Robert je danas treći razred. Škola mu dobro ide, a zadovoljan je i životom u sjemeništu. „Zadovoljan sam izborom i da moram ponovno birati, izabrao bih isto, odlučan je Robert.

Drugo plućno krilo franjevačkoga Visokog, uz samostan sv. Bonaventure, Sjemenište i Gimnaziju, jest Konvikt. Izgrađen je 1928. godine. No ni on nije bio pošteđen posljedica ratnoga vihora pa je tako u doba komunizma bio pretvoren u jugoslavensku vojarnu, a u posjed franjevaca vraćen je tek 2005. godine. S obnovom se nije oklijevalo. Fratri su se bacili na posao i uskoro je procvjetala nova zgrada Konvikta. Osim za vanjske đake, u zadnje vrijeme se u Konviktu održava i nastava za susjede sjemeništarce.

Rasadnik duhovnih zvanja

Franjevačko bratstvo u Visokom danas broji devet profesora franjevaca na čelu s gvardijanom fra Franjom Radmanom. Važan udio u životu i radu Sjemeništa imaju i časne sestre. Dvadesetih godina prošloga stoljeća djeluju Služavke malog Isusa, a nakon njih Školske sestre franjevke koje su ostale sve do danas. Cijela zajednica ili fraternitas djelovala je u vrlo teškim uvjetima i vremenima, ali se nikada nije predala niti zaboravila ispuniti svoju zadaću.

Ponosni na naše franjevačke ujake i njihovu vjeru u Božju providnost napuštamo Sjemenište, ali ono ne napušta nas. Izgleda da se upravo ostvarila ona tvrdnja: „Možeš ti iz Visokog, ali Visoko neće iz tebe.” Zašto je to tako, pitanje je na koje se ne može odgovoriti tek u nekoliko riječi. Možda zato što je to pitanje čiji je odgovor teško prevesti u riječi. A možda ne treba ništa ni odgovoriti, nego se samo Bogu pomoliti da ovaj rasadnik duhovnih zvanja uskoro bude barem približno pun kao u dobra stara vremena. Važno je biti i živjeti jer sve se, osim smrti, preživi, a uz Božju pomoć i prebrodi, poruka je prošlosti i sadašnjosti Franjevačkoga sjemeništa u Visokom.