Meni su moje starješine odredile da nakon završenoga teološkog studija studiram njemački jezik i književnost, a moj je problem bio kako ću se upisati na taj fakultet. Mislio sam: neće biti problema. Imam gimnaziju u svom rodnom gradu Travniku, s direktorom gospodinom S. P., oženjenim mojom susjedom Z. M.; njemu ću se prijaviti i zamoliti ga da kod njih položim završni, maturalni ispit i eto me u jesen na fakultetu.
Tako pokucam na vrata profesorske zbornice u Gimnaziji (mi smo je zvali isusovačkom) i zamolim direktora za razgovor. Izložim mu svoju situaciju i zamolim za razumijevanje. – Dobro, možete polagati maturu, samo pokažite svjedodžbu završnog razreda na gimnaziji. Pokažem mu svjedodžbu osmog razreda visočke gimnazije (tada je gimnazija imala osam razreda a osnovna škola četiri). Pogleda je, ugleda pečat naše škole i, kako je poznavao zakon, kaže: – Ovo ne vrijedi. – Što da radim? – Morate polagati gimnaziju. Sva četiri razreda. – Dobro, polagat ću. Mogu li to kod vas učiniti? – Možete. Samo, potrebno je da pokažete svjedodžbu osmog razreda osnovne škole. Izvadim iz torbe svjedodžbu četvrtoga razreda gimnazije, što odgovara osmom razredu osnovne škole, i pružim mu je.
Dobro ste prošli. Samo, ni ovo vam, nažalost, ne vrijedi. Morate najprije završiti državnu osnovnu školu. Ja imam na pameti što su mi naredili starješine. Zainatim se i kažem: Završit ću i to! Ali, kad sam se vratio u samostan u Guču Goru, nisam bio sretan. Kako da preživim to službeno ponižavanje i diskriminiranje naše škole u kojoj su tada predavala tri doktora. Nije li ispit provjera znanja, što je uvjet za prijelaz u viši stupanj školovanja? I to se moglo mirno provjeriti na jednom ispitu, na maturi. Ipak, iz redovničke poslušnosti odlučim se za polaganje ispita viših razreda osnovne škole. Odem opet i istu zgradu travničke gimnazije gdje se u prizemlju nalazila osnovna škola „Dušan Košutić”. Dok sam se na hodniku upoznavao s nastavnicima i dogovarao se s njima o redoslijedu ispita, prolazi pokraj nas mali Tane iz Guče Gore, kojega sam inače poučavao u vjeri, i glasno me hrabri: Ujače, ne bojte se, iv sve znate! Tako ohrabren, započnem s ispitima.
Na ispitu iz povijesti sa mnom je polagao i policajac P. Š. iz sela Sovića kod Gruda u Hercegovini. Njega je zapalo pitanje o Ljudevitu Posavskom, hrvatskom knezu iz devetoga stoljeća koji je podigao ustanak protiv Franaka i dugo se hrabro držao. Moj je policajac oštroumno pričao o Ljudevitu Posavskom, kako se on u partizanima hrabro borio protiv fašista, bio proglašen narodnim herojem. Kasnije čujem da je P. Š. iz Sovića prošao „tricom”. Samo još o polaganju ispita iz hrvatsko-srpskog jezika. Teško je bilo sjesti u klupu koja svojim dimenzijama nikako nije odgovarala volumenu tijela odrasla čovjeka, a kad sam se namjestio, uzeo je nastavnik čitanku, otvorio stranicu s jednom pripovijetkom francuskog pisca Victora Huhoa i da mi zadatak da je pročitam prvi odsjek i da ga analiziram. Bio je malo duži, s jednom glavom i nekoliko zavisnih rečenica. Dok sam čitao, pripomene mi nastavnik pokroviteljski da podignem glas gdje je zarez, a gdje je točka da spustim glas. Nakon toga trebao sam pokazati koje su zavisne rečenice i kako se zovu. Pa počnem: ovo je kondicionalna, ovo je koncesivna, ovo je temporalna… A sve pogrešno, jer sam bio uvjeren da nastavnik ne zna značenje ovih latinskih naziva. A znao je to jedan profesor kojega su iz Gimnazije zamolili da pred njim polažem njemački jezik. Znao je to i vidio te kaže nastavniku: Pusti čovjeka, vidiš da je neugodno i njemu i tebi. Tako sam u dva dana završio s osnovnom školom i bio promoviran u gimnazijalca. I sad je trebalo polagati razred po razred, predmet po predmet. Znači, četiri puta matematiku, fiziku i kemiju – predmete za koje sam od rođenja tipični antitalent te mi i dan-danas dolaze na san. Tako je to onda išlo: svakoga tjedna barem po jedan ispit, godinu dana. I svaki put putovati iz Guče Gore, često pješice, tih devet kilometara u jednom smjeru.
Zanimljivo je bilo polaganje ispita iz zemljopisa u prvom razredu. Ispitivao me nastavnik H. Č., danas pokojni. Njemu je politička vlast dodijelila ulogu „žbira” u Gimnaziji, pa pazi što đaci rade i što profesori govore, pa im zato nije bio drag. I pita me nešto iz tzv. matematičke geografije, odnosa Zemlje prema drugim nebeskim tijelima, osobito prema Suncu. Pitanje je glasilo: Kako se zovu trenuci kad je u godini dan najdulji, kad je noć najdulja i kad su jednaki. Kažem: zimski solsticij, ljetni solsticij, proljetni i jesenski ekvinocij. – Neće biti ekvinokcij. – Hoće. Proljetni i jesenski ekvinokcij. – Ne! To se zove ekvinocij. – Zove se i ekvinocij, ali u „istočnoj” varijanti. U zapadnoj je ekvinokcij. U prepirku se uključuje i profesorica za hrvatsko-srpski jezik i potvrđuje da nastavnik ima pravo. – Oprostite, vi ste profesorica za hrvatski jezik i sigurno ste čitali dramu Ive Voinovića „Equinozio”. Ali, to je talijanski. Završili smo ipak miroljubivo. Sutradan ulazim u profesorsku zbornicu, pa kroz nju u tajništvo, i ondje vidim: moj nastavnik H. Č. sjedi u fotelji a na koljenima mu enciklopedija Leksikografskog zavoda. Primijeti me, pogleda i kaže: – Imali ste i vi pravo!
Kako je bilo na ispitu iz povijesti umjetnosti? Nije bilo predmetnog profesora pa me ispitivao B. B., profesor povijesti, koji je kao, lani bio u Rimu pa je to htio pokazati. Prvo pitanje: Gdje je podignut Pantheon, hram svih božanstava? Dobro sam učio povijest umjetnosti kod prof. fra Ignacija Gavrana u Visokom, znam da je taj hram u Rimu, ali sam ga htio točnije locirati na jedan od rimskih brežuljaka, no nisam bio siguran. Kažem da je Pantheon sagrađen u blizini Eskvilina. – Nije na Eskvilinu. Rekao sam da nisam siguran, ali tako mi je ostalo u pamćenju. – Nije na Eskvilinu. Pantheon je u Rimu. (Znači, nije na Baš-čaršiji nego u Sarajevu!) Drugo pitanje: – Koji je najveći spomenik baroka, smjera u umjetnosti? Crkva Il Gesu u Rimu. – Koji? – Crkva u Il Gesu. – Da, da. Treće je pitanje zahtijevalo da navedem predstavnike ekspresionizma i glavne značajke ovoga smjera u umjetnosti. Vidio sam da moj profesor povijesti nije stručnjak za umjetnost pa sam u ekspresionizam stavio i impresionizam i dadaizam i sve tamo do realizma, od Moneta, Picassa do Kokoschke. I – dobro sam prošao. I da završim s maturom.
U travničku gimnaziju upravo je sa studija u Zagrebu došao novi profesor Smiljan P., moj susjed sa Slimena, i tako me zapalo da kod njega polažem pismeni iz hrvatskog jezika. Tema je bila: Slika Bosne u djelima Ive Andrića. To je bila sreća. Šest godina ranije polagao sam maturu u Visokom i imao istu temu, a kako sam predviđao da će me nešto takvo zapasti, spremio sam se ranije temeljito i na maturi sam je znao napamet. Kasnije jedanput tražio sam ovaj svoj maturalni rad od profesora fra Rastka Drljića jer je trebalo nešto malo pomoći jednoj osobi, a on mi veli da ga je poslao u Beograd Ivi Andriću da njime odloži vatru. Predao sam rad profesoru i malo pripomogao jednoj mladoj dami koja je morala imati maturalnu svjedodžbu da bi u Kaknju mogla predavati u učiteljskoj školi. Profesor ogleda na brzinu moj rad, koji mu se, čini se, svidio, približi mi se i veli: – Vi se sprdate s našom školom. – Može biti. Ali tko se više sprda? Ja s Vašom školom ili Vaša škola sa mnom? Zar je sve ovo bilo potrebno? Zar nismo to mogli uraditi elegantno, jednim maturalnim ispitom, jer, kao što znate, ispit je provjera znanja a ne godina školovanja? – Žao mi je što je do toga došlo. Moglo je i drugačije. Tako je završilo moje „dopunsko” školovanje; otišao sam dalji i nisam imao problema, a dosta je mojih nastavnika i profesora iz moga „dopunskog” školovanja otišlo – na drugi svijet.
