Nije lako slabima i malenima kada, okruženi jačima i većima od sebe, moraju neprestano biti budni boreći se da ne budu progutani ili uništeni. Ovakve misli prošle su mi kroz glavu čitajući povijest jedne male države smještene u samom srcu Europe. S istoka je pritiješnjena Njemačkom, s juga je grli Francuska, a zapadna i sjeverna strana graniče s Belgijom. Njezin službeni naziv je Veliko Vojvodstvo Luksemburg, ali kolokvijalno se koristi samo posljednji dio imena. Iako je jako zanimljivo čitati sve uspone i padove ove državice, odnosno trajnu borbu da ne postane plijenom velikih sila prije nego što će konačno Londonskim sporazumom iz 1867. steći svoju autonomiju, nije ni vrijeme ni mjesto pisati o tome. Želio bih međutim pisati o Luksemburgu, glavnom gradu istoimene države u kojem je smješteno ne samo administrativno nego i nacionalno duhovno središte. Radi se o katedrali Naše Gospe koja u sebi čuva najveće nacionalno blago – prekrasni kip Blažene Djevice Marije. Radost mi je napisati koju riječ nakon nedavnoga posjeta ovom biseru neogotičke i renesansne arhitekture.
Stari dio grada Luksemburga i njegove utvrde smješteni su na uzvisini između rijeka Alzette i Petrusse i zaista plijene svojom ljepotom. S razlogom su upisani na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Glavni dio grada zauzima jedina katedrala u zemlji i posvećena je Blaženoj Djevici Mariji. U središnjem dijelu crkve iza glavnoga oltara nalazi se poznati Marijin kip koji nosi naziv: Consolatrix afflictorum – Tješiteljica nevoljnih. Ovaj jednostavni kip izrađen od lipova drveta, visok 73 cm, pripada vrsti popularnih likova Djevice Marije s kraja srednjega vijeka i prikazuje Marijin okrunjeni lik s polumjesecom pod njezinim nogama. U desnoj ruci Marija drži kraljevsko žezlo, a u lijevom naručju Dijete Isusa s krunom na glavi. Ovaj kip prvi put se spominje 8. prosinca 1624. godine, kada su ga u svečanoj procesiji ispred utvrđenoga grada nosili otac isusovac Jacques Brocquart i njegovi učenici marijanske kongregacije Isusovačkoga kolegija u Luksemburgu. Od 1794. kip je bio smješten u staroj isusovačkoj crkvi, koja danas zapravo čini stari dio i samo srce luksemburške katedrale.
Postoji jedna stvar koja me jako žalosti i to redovito doživljavam u svim marijanskim svetištima zapadne Europe. Naime, svako svetište izrađuje prigodnu brošuru gdje je moguće upoznati se s nastankom i poviješću. I u luksemburškoj katedrali nabavio sam knjižicu o povijesti ovoga mjesta, nadajući se ipak, nekim čudom, pronaći ono što me najviše zanimalo. Uzalud sam se ponadao! Pronašao sam tako mnoštvo informacija o građevinskim stilovima, izradi vitraja i umjetničkih djela unutar katedrale. Sve je to korisno i lijepo, ali ono najvažnije što je proslavilo ovo mjesto i sačuvalo vjeru ovoga naroda: o čudesnim uslišanjima i ozdravljenima nevoljnika koja su se događala ispred ovoga čudesnog lika Djevice Marije – ni riječi! Tek ovlaš izgovorena rečenica: „Ovaj kip, koji je kasnije postao čudotvornim pod nazivom Tješiteljica nevoljnih, nosio se u svečanoj procesiji”. No, već davno sam se pomirio s tom pošasti ekumenitisa,prisutnoga na mnogim razinama u Katoličkoj Crkvi koji posebno izbjegava govor o čudesima i ulozi Blažene Djevice Marije u povijesti spasenja. Ipak, neke skrivene stvari o ovom čudesnom liku Gospe Luksemburške uspio sam pronaći u bespućima interneta.
Prva zanimljiva stvar koju sam pronašao jest da se korijen pobožnosti Tješiteljici nevoljnih u Luksemburgu razvija u pozadini borbe Vojvodstva za očuvanjem katoličke vjere i tradicije ugrožene infiltracijama protestantske reformacije. U tome su važnu ulogu odigrali isusovci. Stoga je ovaj kip u početku i nosio naziv Gospa od pobjede, označavajući pouzdanje vladarâ i cijeloga naroda da će im u njihovoj borbi za ustrajnost u katoličkoj vjeri pomoći moćni zagovor Djevice Marije. Druga važna činjenica jest da su se prva čudesa pred Gospinim likom počela događati 1639. godine što je izazvalo veliki priljev hodočasnika sa svih strana. Tako je Gospa Tješiteljica već 1666. proglašena zaštitnicom grada, a 1678. i zaštitnicom Vojvodstva Luksemburg. Ono što je veoma zanimljivo jest činjenica da su čudesna iscjeljenja i uslišane molitve bili tako brojni da se već 1639. godine spominje „Knjiga čudesa” u kojoj je sve brižljivo zapisano. Nije mi jasno gdje se čuva ova knjiga, ali kako bi bilo lijepo da je netko od autora službenoga „vodiča” kroz katedralu imao malo više vjere te u njega uvrstio barem djelić ovoga neprocjenjivog blaga. U gradu se svake godine održavaju svečane procesije s Gospinim čudesnim kipom, a pobožnost Tješiteljici nevoljnih ostao je luksemburškom stanovništvu do dana današnjega ne samo znak pripadnosti Katoličkoj Crkvi nego i najvažnija sastavnica nacionalnoga osjećaja. Kip je temeljito restauriran 2008. zahvaljujući anonimnoj donaciji. U spomen na 400. obljetnicu štovanja Tješiteljice nevoljnih ovaj grad je u rujnu 2024. posjetio i papa Franjo.
