Početna stranica » Misterij čovjeka i teror znanosti

Misterij čovjeka i teror znanosti

136 pregleda

Kada se obilježavala 200. obljetnica rođenja Frederica Chopina, ovim glazbenim genijem bavilo se iz mnoštva kutova. Najzanimljivije su iznijeli prirodoznanstvenici.

Tako su Španjolci Manuel Vazquez Caruncho i Francisco Brañas Fernandez u reviji Medical Humanities došli do nevjerojatna otkrića u pogledu Chopinove iznimne nadarenosti. Polazeći od svjedočanstava kako je Chopin mogao sanjati otvorenih očiju dok je svirao klavir, Caruncho i Fernandez, nakon obilne i temeljite znanstvene analize na stotinjak stranica, došli su do zaključka da su rečene Chopinove glazbene sposobnosti i estetika bile posljedica patologije mozga, jer je Chopin bio epileptičar. Za ove znanstvenike njegova je genijalnost posljedica cerebralne patologije. Doduše, ova vrsta prirodoznanstvene interpretacije genijalnosti na raznim područjima djelatnosti nije ništa novo. Od van Gogha preko Newtona, do velikih svetačkih, mističkih i pjesničkih likova Zapada, mnogi su doživjeli sličnu dijagnozu: glazba, pjesništvo, umjetnost, filozofija i genijalnost uopće stvar su tek cerebralnih konfiguracija ili patologija.

Od ovog redukcionizma nisu ostale pošteđene ni teologija ni religija, jer je znanost pod nazivom neuroteologija donijela pravorijek kako su i za osjećaj onostranosti, transcendencije, odgovorni sasvim određeni neuronski procesi. Ako određene živce, da banaliziramo, blokirate, od vjernika dobijete ateista. Logičnim slijedom toga, valjda se može proizvesti i tableta za ateizam koja blokira osjećaj transcendencije, kao i tableta za teizam, koja te procese pokreće. Zapravo, kakav duh, sloboda, intuicija, bogovi ili vragovi, kakva ljubav, kakvo stvaralaštvo, kakva genijalnost! Sve je to stvar cerebralnih procesa ili patologije. Tako je i Chopin prošao put od genija do običnog padavičara, kakvih na ovome svijetu ima na milijune. Ipak, od milijuna njih, samo jedan je Chopin.

Bendikt XVI. voli klasičnu glazbu, svira klavir. Posebno je to činio dok ga je služila snaga. I Chopina, dakako. U povodu 200. obljetnice njegova rođenja, rekao je kako Chopinova glazba slušatelju otkriva svu dubinu čovjekova duha, da upućuje na transcendenciju. I evo nas pred problemom kojim se teolog, pa potom i papa Ratzinger u velikom dijelu svoje misli bavio: mogu li pozitivistička, prirodoznanstvena racionalnost i jezik imati monopol na istinu, kao jedina ispravna racionalnost? Upućuje li Chopinova glazba na svu dubinu čovjekova duha, ili Chopinov duh i glazba upućuju na dubinu cerebralne patologije? Ovo nisu pitanja koja se tiču tek dijaloga vjere i znanosti, ovo je pitanje o kojem se ogleda sudbina zapadne i kulture uopće. Ratzinger tako na jednom mjesto kaže da se čini kako se obistinjuje proročanstvo Augustea Comtea, koje kaže da će nam jednog dana biti dostatna tek fizika čovjeka i kako će sva pitanja kojima se bavila metafizika biti tretirana pozitivistički. To je trenutak u kojem pozitivizam postaje filosofia prima, u smislu totalne teorije koja umjetnike, pjesnike i glazbenike proglašava bolesnicima, religiozne ljude žrtvama biopsihičkih determinizama, moral evolucionističkim surogatom, ljubav kognitivnim poremećajem, svetost biološkim kompenzacijama…

Upućuje li Chopinova glazba na svu dubinu čovjekova duha, ili Chopinov duh i glazba upućuju na dubinu cerebralne patologije? Ovo nisu pitanja koja se tiču tek dijaloga vjere i znanosti, ovo je pitanje o kojem se ogleda sudbina zapadne i kulture uopće

Tako je Ratzinger u razgovoru sa Seewaldom cinično rekao: Nedavno sam se morao nasmijati. Na televiziji je rečeno kako je znanstveno dokazano da je majčinska nježnost korisna za djecu. Eto, majke, sada i to znamo. A možda bude i znanstveno dokazano da Chopinova glazba potiče plemenite osjećaje. To bez znanstvene potvrde za sada ne možemo tvrditi.

O dobrobitima koje je znanost i njen napredak donio čovječanstvu suvišno je govoriti, dovoljno je uključiti grijanje, uzeti lijek za tlak, otvoriti računalo ili sjesti u automobil. No proces raščaravanja svijeta, koji ide usporedo s tim, postaje ozbiljan teror. Neka vrsta ludila na tragu, kako je luđaka definirao Chesterton: Luđak nije onaj koji je izgubio razum, već onaj koji je izgubio sve osim razuma. Misterij čovjeka i svijeta ne zaslužuje takav zločin.