Jedna od lijepih i pozitivnih ratnih uspomena i lica grada Zenice jest kip Blažene Djevice Marije ispred crkve sv. Ilije u Zenici. Ove se godine navršava 25 godina od njegova postavljanja i blagoslova pa je to dobar razlog da se prisjetimo okolnosti ovoga čina, punog nade za sve nas Zeničane u jednom teškom ratnom vremenu.
U vrijeme rata obnašao sam službu predstavnika zeničkih Hrvata, a župnik župe sv. Ilije bio je fra Stipan Radić. U jeku rata 1993. godine dogodili su se strašni zločini u Zenici i okolnim mjestima: Bilivode, Čajdraš, Šušanj i dr. Tijekom jednoga našega razgovora o događanjima koja su potresla zenički kraj, fra Stipan mi reče: „Eto, dogodi se i ovo zlo, a ove smo godine trebali postaviti Gospin kip. Model kipa je već izradio Ante Kajinić.” U to se vrijeme tiho i nekako sa strahom govorilo o svemu pa tako i o ovoj temi. Kratko sam se zamislio, a onda sam rekao: „Ma nije to nikakav problem. Ako Bog da, izradit ćemo kip.” Zapitao bi se čovjek zašto je bilo važno postaviti Gospin kip u vrijeme nemilosrdnih događanja dok je našom zemljom vladao ratni vihor? Itekako nam je to bilo važno.
Bio je rat, a u ratu su potpuno drukčiji međuljudski odnosi. Kad bi netko i pomogao, nisi mu mogao javno zahvaliti. Moralo se šutjeti i tako drugoga zaštititi. A jednostavno je bilo nemoguće bez pomoći naših sugrađana drugih nacionalnosti i vjere izraditi Gospin kip. Kontaktirao sam odmah direktora rudnika Saliha Mecana, potom Mirsada Tabaka i svog prijatelja Viktora Pandžu zaposlenog u Zeningu koji su bili spremni pomoći gradnju. Potom smo morali pronaći materijal za izradu kipa. U ratno vrijeme teško je pronaći materijal za izradu granata, a kamoli sirovine za izradu Gospina kipa. No, Bogu hvala, uspjelo se osigurati tonu bakra, staklenu vodu i kvarcni pijesak. Ostalo je još samo izliti kip. Izlijevanje kipa se vršilo u radionici Kazneno-popravnoga doma u Zenici. Bilo je planirano izliti dva kipa – lik Blažene Djevice Marije i lik Djeteta Isusa kojega drži u naručju. Međutim, izlijevanje Gospina kipa nije uspjelo.
Sve se to dogodilo krajem srpnja i početkom kolovoza 1993. godine kada je već bio zakazan posjet župi tadašnjega provincijala Bosne Srebrene fra Petra Anđelovića na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije – Veliku Gospu. Planirali smo da fra Petar tada blagoslovi kip. I što sada? Kako objasniti da kip još uvijek nije izrađen? Rješenje je trebalo brzo pronaći. Na kraju smo Gospin kip salili od sivoga liva, materijala od kojeg su rađene granate. Pomislio sam tada: „Hajde, barem će zbog ovoga biti manje zla. Možda smo ovim spasili nekoliko života.” I tako je sve dobro završilo i provincijal fra Petar je blagoslovio Gospin kip na svetkovinu Uznesenja BDM. Taj osjećaj ponosa i nade koje smo svi tada doživjeli nisu mogli pokvariti ni pucnjevi mudžahedina koji su toga dana na samo 20-ak metara udaljenosti od kipa autom projurili ulicom.
Međutim, bilo je poslije još velikih problema oko plaćanja rada i materijala za izradu kipa. Bio je to zaista težak zadatak koji je sa sobom nosio mnogo neugodnih situacija. Upravnik KPD-a je čak poslao vojnike u župni ured kako bi naplatio svoj rad. Na kraju je sve dugove podmirio naš veliki prijatelj i veliki čovjek pokojni Mato Kurevija kojega smo svi od milja zvali Matan. Poslije su također izmireni i dugovi prema zeničkom rudniku.
Pun je simbolike i poruke ovaj kip BDM u Zenici. Prije svega, franjevci su zajedno s umjetnikom i realizatorima željeli njime pokazati svu ljepotu, ali i patnju majčinstva za izgubljenim sinovima tijekom rata koji je pustošio našu zemlju pa tako i Zenicu. Gospin kip, izrađen prije 25 godina, svjedoči kako čovjek u sebi stalno vodi borbu i ima iskonsku potrebu traženja i nalaženja čovjeka u čovjeku. To posebno vrijedi u ratnom, tragičnom i suludom vremenu. Kako reče provincijal fra Petar tijekom blagoslova: „Ovaj je kip vjera u život.” A mi ćemo još dodati – bijaše to velik trag nade u beznađu rata.
