U Starom i Novom zavjetu sadržana je, između ostaloga, kršćanska objava o Božjoj milosti. Posebice se o Božjoj milosti, koja je potrebna za čovjekovo spasenje, govori u spisima sv. Pavla i sv. Ivana; iz njihovih promišljanja razvili su se kršćanski pogledi i promišljanja o naravi i o djelovanju Božje milosti. Za kasniji govor i tumačenje o Božjoj milosti posebice je značajan nauk sv. Augustina te učenje nekih crkvenih sabora (posebice Tridentskog). Katekizam Katoličke Crkve kaže da je čovjek, iako je kao Božje stvorenje obilježen grijehom i njegovim posljedicama, pozvan na život u prijateljstvu s Bogom, na život u milosti (KKC 415-421).
Milost u Svetom pismu
Hrvatski pojam milost (hebr. hen; grč. haris; lat. gratia) često se susreće i u Starom i u Novom zavjetu. Općenito se može reći da milost označava i izražava Božju okrenutost, milosrdnu i vjernu upravljenost čovjeku. Već nam Stari zavjet otkriva: Božja milost je Njegova naklonost, dobrohotnost prema stvorenju, prema čovjeku. Kada želi moliti i izmoliti kod Boga dijete, starozavjetna žena Ana kaže: Neka službenica tvoja nađe milost u očima tvojim (1 Sam 1,18). A psalmist veli: … pomazaniku svome milost si iskazao, Davidu i potomstvu njegovu navijek (Ps 18,51). Slično se, iako drugačijim riječima, Bog objavljuje kao Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću (Izl 34,6). Njegova je milost u isto vrijeme milosrđe za čovjeka, nesebična vjernost, nježnost i privrženost koja može ispuniti sve čovjekove težnje. Znak je Božje milosti i sklapanje saveza s Izraelom (usp. Izl 19-20; Pnz 5; prije toga s Noom, Abrahamom, Izakom…). Znak je Božje milosti i obećana zemlja koju Bog daje svome narodu; ne zato jer su je Izraelci zaslužili, nego zato jer je Bog „pun milosti”, jer obilno dariva ne po našim zaslugama, nego po obilju svoje milosti i ljubavi. U tom smislu učinak i plod Božje milosti je Božji blagoslov koji je puno više od „vanjske zaštite”; u primatelju (čovjeku) podržava život, radost, puninu i ispunjenost, uspostavlja posebno prisan odnos između Boga i stvorenja. Upravo to otkriva na neki način i hrvatski izraz milost: u korijenu te riječi imamo pojam mio, što je blisko izrazu milina, čije značenje sigurno ne treba posebno tumačiti.
Dakle, govoreći o milosti, Stari zavjet svjedoči da je Bog htio i odlučio ući u poseban odnos ljubavi i prijateljstva s izraelskim narodom. Inicijativa za takvim odnosom dolazi od Boga, on izabire Izraela, sklapa savez, vodi ga u obećanu zemlju i uvijek ostaje vjeran, premda to narod – koji se često udaljavao od Boga – i nije zaslužio. Dakle, Božje milosno djelovanje nije nagrada pravednima i dobrima (jer Izraelci to često nisu bili u odnosu na Boga), nego je ono blagonaklono nastojanje oko spasenja onih koji se udaljavaju od Boga; Bog želi oprostiti, opravdati i spasiti grješnika.
Starozavjetna misao o Božjoj milosti nalazi svoju puninu i konačno ispunjenje u Novom zavjetu: u Isusovu navještaju Božjeg kraljevstva, koje se ne može ostvariti ljudskim djelovanjem nego je nezasluženi Božji dar (milost) kojemu se čovjek samo treba otvoriti i prihvatiti ga upravo kao dar, te u Isusovu pashalnom otajstvu, odnosno u njegovoj spasenjskoj muci, smrti na križu i uskrsnuću. Time se ostvaruje novi odnos (savez) između Boga i čovjeka, odnos koji sv. Pavao naziva zakon milosti.
Milost kao Božja ljubav, Božji dobrohotni stav, prožima svekoliku povijest spasenja i ima za cilj – opravdanje čovjeka. Čovjek ne može ničim sam sebe opravdati, tj. ne može po sebi postati dostojan zajedništva s Bogom; opravdanje je učinak nezasluženog dara (milosti), a ne plaća za djela i zato je milost nužna za spasenje i opravdanje čovjek
Temeljna je poruka Novog zavjeta da Bog u svome Sinu Isusu Kristu djeluje u korist čovjeka, i to iz nezaslužene ljubavi, dobrote i milosrđa prema svim ljudima. Tako je i kršćanska vjera (vjera u Isusa Krista, Sina Božjeg i Spasitelja) bitno milost, nezasluženi dar Božje dobrote koja želi svekoliko oslobođenje čovjeka, tj. i od njegove grešne prošlosti, i za njegovu konačnu puninu i zajedništvo s Bogom, u čovjekovoj tjelesno-duhovnoj dimenziji. Otvoriti se i prihvatiti tu i takvu Božju inicijativu po Isusu Kristu u Duhu Svetom znači „ući u kraljevstvo Božje” (tj. biti spašen); izvan Kraljevstva ostaju oni koji odbijaju ovu Božju milosnu inicijativu, ali ne zato što bi im Bog nešto uskratio (milost Božjeg kraljevstva je ponuđena svima i za sve je ljude), nego zato što su sami sebe isključili (usp. Mt 25,31-46).
Za svetoga Pavla govor o milosti je posebno važan i u središtu je njegova teološkog promišljanja. Ona je preobilni i potpuno nezasluženi Božji dar koji je „jači” od grijeha te omogućuje vjerniku novi život u Bogu, s Bogom i s ljudima. Izvor milosti je Božja ljubav u Isusu Kristu, koja nas pomiruje i posvećuje te nas obogaćuje mnogovrsnim darovima Duha Svetoga. Apostol naroda označava izrazom milost i događaj smrti i uskrsnuća Isusa Krista, jer se po njemu objavljuje Božja dobrohotna ljubav, po njemu primamo oproštenje grijeha, opravdanje i novi život u Duhu.
Sveti Ivan govori o Božjoj milosti na uistinu lijep i topao način, kako bi pojasnio osobitu Božju naklonost prema ljudima, koja se očituje u Isusu Kristu. To svjedoči primjerice: Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina da sudi svijetu nego da se svijet po njemu spasi. (Iv 3,16-17). Posredovanje života vječnoga po Isusu Kristu je moguće jer Bog je ljubav (1 Iv 4,8.16), a naše preporođenje iz vode i Duha (krštenje) je prijelaz iz smrti u život; dar Duha Svetoga je vrelo svake ljubavi. Prema tome, život vječni je nezasluženi dar (milost) Presvetog Trojstva.
Po milosti izabrani
I u mnogim se drugim biblijskim spisima često govori o Božjoj milosti. Možemo sažeto reći sljedeće: Bog nas je po svojoj milosti izabrao i pozvao u zajedništvo sa sobom, što je apsolutno nezasluženo jer je to Božja inicijativa koja dolazi od njegove ljubavi. Milost obilježava novu situaciju i novi odnos s Bogom, koji je ostvaren u/po Isusu Kristu, po daru Duha Svetoga koji trajno i učinkovito posadašnjuje Kristovo spasenjsko djelo u povijesti.
Međutim, dobrohotna Božja inicijativa (milost) ne ostavlja čovjeka pasivnim nego ga iznutra obnavlja, darujući mu sposobnost suradnje s Bogom i odgovora na Božju milost. Taj novi odnos i suradnju s Bogom opisuju:
a) božansko sinovstvo ili pobožanstvenjenje čovjeka: ono što čovjeka čini čovjekom je njegova bit ili narav. Zahvaljujući Božjoj milosti, sam Bog prebiva u čovjeku, prijatelj je čovjekov i svojim milosnim djelovanjem pobožanstvenjuje ljudsku narav koja se djelovanjem milosti usavršava, ima „novi identitet”; to je posvećujuća milost koja ne mijenja čovjekovu narav nego je posvećuje (klasično načelo: Milost pretpostavlja narav), na njoj kakva jest „nadograđuje” i usavršava je.
b) dioništvo na božanskoj naravi ili Bog se daruje: sv. Pavao veli: Božja je ljubav razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan (Rim 5,5). Radi se o Bogu koji je sama ljubav (usp. 1 Iv 4,16) i koji nama posreduje (dariva) tu ljubav, na poseban način spasenjskim djelovanjem i otajstvom utjelovljenog Sina i poslanjem Duha Svetoga. Takva darovana ljubav ne može, a da ne ostavi traga u nama (odatle i: Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga u 1 Iv 4,7), kao što npr. sunce koje obasjava čovjeka ostavlja u njemu toplinu; učinak Božje ljubavi u nama je: zajedništvo s Bogom, tj. novi život, preporođenje, dioništvo na božanskoj naravi. Budući da nam je dana Božja ljubav, učinak treba biti i naše nastojanje oko ljubavi prema drugima.
c) oslobođenje od grijeha: Bog je Stvoritelj svijeta i čovjeka; no, čovjek je odbacivanjem Boga (tj. grijehom) postao takvim da mu Bog mora dati negativnu ocjenu (Bog ne može ne osuditi grijeh!), te je čovjek zasluženo „pod osudom” kada odbacuje Boga i prianja uz grijeh. Ipak, stvaralačka Božja ljubav ne može biti ravnodušna prema svijetu i čovjeku nego im želi pomoći, obnoviti ih; možemo to usporediti s liječnikom koji „osuđuje bolest” da bi mogao liječiti bolesnika, ako ovaj na to pristane i želi. U tom svjetlu shvaćamo govor o Božjem sudu u Mt 25,34-46: sam čovjek donosi presudu svojim življenjem, ponašanjem i djelovanjem, sam donosi oslobođenje ili osudu! Ali kriterij Božjeg suda je opet Božja ljubav koja želi spasiti i osloboditi ako čovjek („bolesnik”) na to pristane i u skladu s tim živi i djeluje.
Milost kao Božja ljubav, Božji dobrohotni stav, prožima svekoliku povijest spasenja i ima za cilj – opravdanje čovjeka. Čovjek ne može ničim sam sebe opravdati, tj. ne može po sebi postati dostojan zajedništva s Bogom; opravdanje je učinak nezasluženog dara (milosti), a ne plaća za djela i zato je milost nužna za spasenje i opravdanje čovjeka (usp. Rim 3,21-24). No, kako se ostvaruje opravdanje? Bog prihvaća čovjeka onakvim kakav jest i u Isusu Kristu ga poziva na nasljedovanje, na usavršavanje; dakle, opravdanje je proces obnove života u kojem su glavni akteri Isus Krist, Duh Sveti i mi. Po Božjoj milosti čovjek se iznutra preobražava (mijenja), nastaje u njemu novo stanje te su mu oprošteni grijesi. Ipak, oproštenjem grijeha čovjek još nije sav posvećen, on još treba hoditi u novosti života (2 Kor 7,1; Rim 6,4), odnosno pozvan je na trajno posvećenje, na trajnu obnovu i pokoru. Posvećenje je zapravo usavršavanje u ljubavi na koju su svi pozvani i koja treba prožimati svekoliku ljudsku stvarnost i djelovanje. U tom slučaju govorimo da je naša vjera u Boga djelotvorna po ljubavi, odnosno da surađujemo s milošću Božjom. Kao suradnici Božji pozvani smo, dakle, na djelotvornu ljubav (usp. Gal 5,6; Jak 2,17.26) koja ujedinjuje naše osjećaje, volju, razum i energije. Vjera se očituje djelima: živa vjera djeluje kroz ljubav (Gal, 5,6), dok vjera bez djela je mrtva (Jak, 2,26). Dakako, ovakva ljubav ne može postojati bez žrtve i samoodricanja (primjer Isusa Krista!); to je ljubav koja djeluje te se nastavlja širiti u zauzimanju za svekoliko oslobođenje i spasenje svih.
Prema tome, u suglasju sa sv. Pavlom koji veli: Milošću sam Božjom ovo što jesam (1 Kor 15,10) možemo zaključiti: kada je riječ o milosti, Bog je uvijek „prvi djelatnik”, njegova je inicijativa, ali ni onaj koji je pozvan na milost (tj. koji prima milost) ne smije ostati pasivan, treba „raditi” i surađivati s milošću; drugim riječima, ni sama milost, ni sam čovjek, nego Božja milost sa čovjekom (sv. Augustin lijepo reče: Bog koji nas je stvorio bez nas, nije nas htio spasiti bez nas). Čovjek je sposoban razumom, voljom i srcem surađivati s milošću, iako treba uvijek biti svjestan da je spasenje i opravdanje uvijek Božji dar.
