Vjerojatno svi znate da sam imao privilegiju biti zadužen da, zajedno sa svojim timom, objavim (s potpunim faksimilima prevedenim na suvremeno tursko pismo i prijevodima na hrvatski i njemački jezik) nekoliko stotina osmanskih dokumenata iz samostana Duha Svetoga u Fojnici – do sada ih je gotovo 300 – na više od 2500 stranica u ukupno 30 knjižica objavljenih u pet velikih kutija. Peti svezak ove serije pod naslovom Fojnica upravo je izišao iz tiska, a ja sam iznimno zahvalan svom prijatelju Tomislavu Perkoviću na njegovoj nesebičnoj i nepokolebljivoj brizi da se ovaj najnoviji dodatak našem projektu u više svezaka izdanja uspješno privede kraju.
Milodraška Ahdnama – najranija spominjanja
Brojne su poteškoće s kojima se suvremeni istraživač susreće pri uređivanju arhivske građe iz davnoga doba koja seže u prošlost 500 ili više godina, posebno arhivske građe izdane od osmanskih ureda iz raznih regija i s različitih razina u vojno-administrativnom ili sudskom uređenju, kao što sam pokušao pokazati u svom najnovijem članku u BF 59 (pod naslovom ,,O osmanskim dokumentima ranog 17. stoljeća iz Arhiva franjevačkih samostana Bosne Srebrene; ili kako razumjeti njihove priče”), ali rezultati pokazuju i koliko se novoga uvida može dobiti u franjevački život pod sultanima.
Ne zaboravimo: nesigurni položaj franjevaca nakon osvajanja samo je djelomično (i privremeno) ublažen srebreničkom i milodraškom ahdnamom Mehmeda Fatiha: privilegije koje su u njoj formulirane morale su se neprestano iznova potvrđivati jer su tijekom stoljeća neprestano osporavane – otuda veliki dio tisuća osmanskih dokumenata koji se sigurno čuvaju u franjevačkim samostanima unutar Bosne Srebrene (za razliku od većine pravoslavnih samostana).
Malo je poznato da ranije izričito spominjanje Ahdname iz Milodraža (Fojnica) u osmanskim posjedima u Fojnici koje je djelo sultana Mehmeda II. Fatiha ne seže dalje u prošlost od fermana koji je u Beogradu izdao sultan Mehmed III. (1596. – 1603.) između 4. i 13. svibnja 1601. (Fojnica AT II, 287).
Od 16. stoljeća nemamo NIJEDNU referencu za Ahdnamu kako ju je izdao Mehmed Osvajač! Takvu referencu nisam vidio ni među osmanskim dokumentima iz Kraljeve Sutjeske, Kreševa, Visovca ili Zaostroga. Prvi put se spominje milodraška Ahdnama koju je Osvajač dodijelio na samom početku 17. st.
Ipak, to je samo pet godina nakon što je osmanska središnja vlada (privremeno smještena u Beogradu) – ali i franjevačka hijerarhija u Bosni – od strane izvjesnoga Sejdi Mahmuda, ponovno dobila pristup tekstu jednoga hüküma sultana Bajazida II. (1481. – 1512.) iz 1483. godine u kojoj je izvorni tekst Ahdname koju je izdao sultan Mehmed II. Fatih za redovnike Bosne 1463. bio parafraziran.
Otprilike jedno stoljeće poslije, oko 1566. godine, ovu parafrazu sada davno izgubljenoga originala prepisao je ovaj Sejdi Mahmud, sarajevski kadija i kasniji inspektor (müfettiş) Beograda, iz Bajazidova hüküma (koji je i sam sada sačuvan samo kao kopija), koji ju je zacijelo ponio sa sobom tijekom svoga promaknuća iz Sarajeva u Beograd najkasnije do 1596. godine, kada se i on i dokument spominju u uputama koje je u Duvnu izdao hercegovački namjesnik Husejin-paša između 8. i 17. lipnja te godine (sačuvan u samostanu Zaostrog kao AT br. 85).
Izgubljeni izvornik i novi, preoblikovani tekst
Svi dokazi govore da je izvorna Ahdnama izgubljena ubrzo nakon 1483. kada su je franjevački redovnici predstavili dvoru Bajazida II. gdje ju je sultan blagonaklono primio i obećao uz prisegu da će ju obnoviti (tecdid). U desetljećima koja su uslijedila, sve do otprilike 1600. godine i dalje, u našoj dokumentaciji povremeno se spominje „carska Ahdnama” (ahdname-i hümayun), ali nijedna se ne bi eksplicitno pripisala sultanu Mehmedu Fatihu. Ovo pripisivanje Mehmedu Fatihu prvi put se javlja nakon dolaska Sejdi Mahmuda u Beograd, a postaje sve učestalije od ranih godina 17. stoljeća.
Što se dogodilo u međuvremenu? Događaji koji su se odvijali u Beogradu usred „dugoga rata” s Habsburgovcima (1593. – 1606.) mogu se samo hipotetski rekonstruirati, ali je njihov ishod evidentan i može se skicirati na temelju sačuvanih dokumenata. Čini se da je došlo do sveobuhvatnoga redizajniranja i prenamjene teksta koji je Sejdi Mahmud prepisao iz Bajazidova hüküma: znajući da je on zadržao pravu sličnost s onim što je napisano u Bajazidovu hükümu u odnosu na, i kao sažetak originalne Ahdname koju je 1463. godine izdao otac Bajazida II., sultan Mehmed Fatih, Sejdi Mahmud, bivši sarajevski kadija, a sada generalni inspektor (müfettiş) Beograda, bio je u poziciji da vlastima u Beogradu dostavi tekst koji bi se mogao smatrati najbližim dostupnim autentičnoj verziji glavnoga dijela Osvajačeva saveza.
Čini se da je to beogradskim vlastima, prije svega Sejdi Mahmudu kao generalnom inspektoru, dalo sredstva da ispune zahtjev franjevačke hijerarhije, čiji je minister provincialis bio prisutan u Beogradu u to vrijeme, da se ponovno ukaže čast primjerkom Ahdname Mehmeda Fatiha. Da bi ovo postalo moguće, tekst koji je reproducirao Sejdi Mahmud (koji je bio izvučen iz sultanova dekreta) morao je biti preoblikovan u sultansku ahdnamu – sultansku ahdnamu njihova vremena – prikladno opremljenu odgovarajućom uvodnom formulom (dok nijedan nije prethodio ranim ahdnamama!), kao i odgovarajućim datumom (i mjestom) izdavanja – sve to, s obzirom na prirodu Sejdi Mahmudova odlomka reproduciranoga iz druge vrste dokumenta, očito nije bilo u njegovu tekstu.
Kolanje preoblikovanih verzija
Kao rezultat toga, ono što će se izdavati u Beogradu bile su isprave tipa nişan – prvi put (!) s datumom izdavanja koji bi se idealno sastojao ne samo od dana i mjeseca („28 Mayis”) već i od (pretpostavljene) godine dodjele. Jednako tako, kao novost, mjesto izdavanja trebalo je sada redovito označavati „u polju, odnosno taboru Milodražu”. To je značilo de facto ponovno izdavanje slavnoga sultanova jamstva iz 1463., iako kao zamjena za izgubljeni izvornik. Čini se da je ovo ponovno izdavanje, koje je trebalo dovesti do prave „renesanse” davno izgubljene Ahdname, promicao i omogućio – što je ključno – visokorangirani osmanski stručnjak za šerijat i osmansko „svjetovno” pravo, a ne carski ured Uzvišene Porte, i to ne u Istanbulu nego u Beogradu.
Znamo da je u ovom trenutku Bijeli Grad odigrao ključnu ulogu: bilo je to u Beogradu gdje je, tijekom „dugoga rata” protiv Habsburga, veliki vezir Kodža Sinan-paša podignuo svoj šator za taborovanje na duga razdoblja tijekom 1593./94. i gdje je veliki vezir Damad Ibrahim-paša boravio mjesecima do svoje smrti 10. srpnja 1601., nakon što je sultan Mehmed III. proveo nekoliko dana ovdje (9. – 20. kolovoza 1596.) prije nego što je trebao osobno povesti svoje trupe protiv neprijatelja u bitki kod Mezö-Keresztesa (Haçova, 26. – 27. listopada 1596.). To je franjevačkom vodstvu Bosne dalo priliku da iznese svoje pritužbe izravno najvišim vojnim i sudskim vlastima te da objasni hitnu potrebu za ponovnom zaštitom od nedjela državnih službenika u provincijama. Nije li nedavno neki fratar na poleđini osmanskog dokumenta u očaju napisao: „Ne služi aman sada ništa”?
Od početka 17. stoljeća među franjevcima u Bosni i Hercegovini i šire kružili su deseci „primjeraka” (u stvarnosti preoblikovanih i ponovno izdanih verzija) Ahdname Mehmeda Fatiha; za verzije koje se čuvaju u samostanima Gorica, Fojnica, Kraljeva Sutjeska, Makarska, Visovac, Zaostrog i mnogim drugim mjestima može se pokazati da su se temeljile, različito skraćene ili proširene, na tekstu koji je preuzeo Sejdi Mahmud (koji se sastoji, kao što znamo, samo od parafraza saveza iz 1463.).
Može se pokazati da je Habil efendija, Recebov sin i beogradski kadija između 1609. i 1619., bio ključan u ovom procesu širenja. Nekoliko ovjerenih „vjernih prijepisa” Ahdname Mehmeda Fatiha koju je on izdao još uvijek postoji u samostanima Gorica, Visovac i Zaostrog, između ostalog. Možda nije pretjerano tvrditi da je od prvih godina nakon prijelaza u 17. stoljeće svaka franjevačka ustanova u zemlji bila u mogućnosti nabaviti primjerak „koji bi se iznio u vrijeme potrebe” (kao što osmanska fraza glasi) za obranu od osmanske pohlepe i ugnjetavanja. Kopije ovoga preuokvirenog i ponovno izdanoga teksta čak su zabilježene u Istanbulu i čuvaju se u središnjem arhivu i danas.
Slijedom toga, franjevački samostani u Bosni i Hercegovini od sada bi mogli ne samo ukazati na izdavanje u davnoj prošlosti jamstvenoga pisma koje je dekretirao sultan Mehmed Fatih, čiji je izvornik nažalost izgubljen, nego dati i dokument o tome učinku u njihovu posjedu kako bi ga svi vidjeli.
Razlozi postojanja brojnih sačuvanih osmanskih dokumenata
Želio bih istražiti mogući odnos između davanja privilegija franjevačkim redovnicima od strane osmanskih sultana s jedne strane i ogromnoga broja osmanskih dokumenata sačuvanih u franjevačkim samostanima diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske s druge strane.
Počnimo s malo aritmetike. S 3000 osmanskih dokumenata u Fojnici, plus više od 4500 u Kraljevoj Sutjesci i oko 1500 u Kreševu sačuvanih do danas, dolazimo do međuzbroja od otprilike 9000 osmanskih dokumenata za tri glavna samostana u srednjoj Bosni. Kad se tome doda oko 1000 dokumenata iz Zaostroga i Makarske, plus oko 600 s Visovca, dolazi se do brojke od 10 000 osmanskih dokumenata sačuvanih u franjevačkim samostanima, ne računajući one koji se čuvaju u Mostaru i drugim mjestima u Hercegovini.
Ali takva je situacija danas, nakon desetljeća i stoljeća gubitaka arhivske građe uzrokovanih raznim nedaćama, prije svega požarima za koje znamo da su u nekom trenutku u prošlosti pogodile većinu ako ne i sve samostane. Najrazorniji među njima bio je katastrofalni požar koji je pogodio samostan u Kraljevoj Sutjesci 1591. godine, uništivši cijelu arhivu (osim maloga broja komada izrađenih na zelenoj svili i čuvanih smotanih u lijepo ukrašenim tuljcima za koje se čini da su i sami bili složeni na sigurna mjesta), ili jednako razoran požar koji je zahvatio kreševski samostan i njegovu arhivu u ožujku 1765. godine koji je, kao i u slučaju Kraljeve Sutjeske, potpuno uništio fond osmanskih dokumenata.
Kad se sve uzme u obzir, nije nerazumno pretpostaviti da su oba srednjobosanska samostana zajedno izgubila čak 5000 osmanskih dokumenata samo u ta dva navrata, a moguće je i više. Činjenica daljnjih gubitaka tijekom druge polovice 17. stoljeća izazvanih razaranjima Kandijskoga i Morejskoga rata (1645. – 1669.; 1683. – 1699.), kako je detaljnije proučena u slučaju Kraljeve Sutjeske, upućuje na to da je još nekoliko osmanskih dokumenata koji su nekoć postojali u tim srednjobosanskim samostanima možda nestalo tijekom tih desetljeća kada su fratri redovito morali napuštati svoje samostane kako bi skupljali milostinju za život.
Čak 2000 dokumenata moglo je lako biti izgubljeno u tim samostanima kao posljedica ovih događaja, iako su osmanske vlasti inzistirale da fratri odrede stražara koji će štititi zaključane samostane tijekom njihove odsutnosti. Dakle, najmanje oko 7000 osmanskih dokumenata moglo je biti izgubljeno iz nama poznatih razloga – koliko ih je još nestalo kao rezultat nepovoljnog događaja o kojem nemamo informacija, nemoguće je reći.
Ali ako sada ove gubitke od više od 7000 dodamo postojećem broju sačuvanih dokumenata samo u srednjoj Bosni, dolazimo do brojke koja se približava 20 000, osobito ako uzmemo u obzir proporcionalno slične gubitke drugdje, ako ne i 25 000 – 30 000 koliko ih je nekada bilo diljem Bosne Srebrene. Ovako velika gomila osmanskih dokumenata u franjevačkim samostanima zahtijeva objašnjenje, jer je bez premca i nema ni blizu premca u bilo kojem drugom dijelu Osmanskog Carstva, čak ni na Svetoj Gori gdje je broj SAČUVANIH osmanskih dokumenata daleko manji nego što se izvorno mislilo, s brojkama koje se sada citiraju (na primjer Elias Kolovos i Grigor Boykov) u rasponu od ispod 5000 do oko 7000.
Čak i veliki i poznati samostan svetoga Ivana na Patmosu, prema posljednjem broju objavljenom u mom Katalogu osmanske građe samostana svetoga Ivana na Patmosu, drugi dio (Peeters: Pariz, 2019.), sadrži manje od 1800 primjeraka, iako su oba mjesta prihvatila osmansku vlast (mnogo) prije osvajanja Bosne, a samostalnost su dobila kasnije.
Čemu onda ta velika gomila u franjevačkim samostanima, a ništa slično u pravoslavnim? Čini se da je odgovor jednostavan (nedavno sam predstavio ovo objašnjenje skupu stručnjaka za Balkan u Austrijskoj akademiji znanosti): Budući da su od osmanskih sultana, kao katolici, dobili povelje povlastica (ahdname) umjesto „članstva” u „sustavu mileta” poput armenskih i pravoslavnih kršćana, među kojima je najistaknutija Ahdnama iz Milodraža, franjevci su neprestano morali braniti svoje privilegije od zlouporabe od strane vlasti, posebice onoga što osmanski izvori nazivaju „izvršnim dužnosnicima” (ehl-i örf), i protiv mnoštva zahtjeva suparničkih kršćanskih zajednica, poput grčko-pravoslavnih ili metropolitanskih biskupa srpske Crkve u Peći (Ipek).
Franjevačke privilegije drugi su uvijek dovodili u pitanje i stoga su neprestano osporavane, posebno nakon gubitka ili zadržavanja originalne Ahdname Mehmeda Fatiha 1483. ili ubrzo nakon te godine. U ovoj neizvjesnoj situaciji, svaki komadić papira koji su im predale osmanske vlasti, od sultana do mjesnoga sipahije ili zaima, morali su franjevački redovnici čuvati s dužnom brižljivošću, a one najvažnije među njima zatvoriti na najsigurnije mjesto. Za slučaj da ih jednoga dana zatraže da brane svoju poziciju!
(prof. dr. Michael Ursinus)1
- Tekst prof. Ursinusa koji prenosimo je skraćena verzija profesorovog izlaganja održanog prilikom predstavljanja knjige „Franciscans Among Their People: A Brief History of the Franciscan Province of Bosna Srebrena” održanog u Sarajevu 4. travnja. ↩︎
