Odgoj je danas na kušnji. Svaki roditelj se pita na koji način izvesti dijete na pravi put. Toliko je prepreka na tom putu, toliko zamki, toliko izazova! Roditelji često lutaju, iznenađeni brzim tempom promjena i dok su se okrenuli, imaju tinejdžera koji ih počinje drukčije gledati. Hoda u svom svijetu nekim putovima na kojima se roditelji posklizavaju, koji su im, uglavnom, i nepoznati. Djeca su većinom u virtualnim kretanjima i razmišljanjima. Ne žele komunicirati s odraslima, a često odrasli i nisu tu za komunikaciju. Svi žure, svi se rasipaju uokolo baveći se različitim poslovima, a vrijeme neumitno ukazuje na promjene. Roditelji nisu svjesni kako ih djeca doživljavaju u određenim fazama svoga odrastanja i podrazumijevaju odgoj kao nešto što će se samo odraditi, ne uviđajući koliko je takav stav pogrešan.
Mark Twain je opisao svoj odnos s ocem tijekom puberteta: “Kad sam imao 14 godina, otac mi je bio tolika neznalica da sam jedva podnosio tog starca u svojoj blizini. Kad sam napunio 21, ostao sam zapanjen koliko starac može naučiti u sedam godina.” Očito, nerazumijevanje između odraslih i onih koji to tek trebaju postati je odlika svakog vremena bez obzira u kojem podneblju se odvijalo.
Mladoj osobi dati priliku
Često čujemo danas da odrasli govore, a pogotovo djeca, o svojim idolima. Jedni govore o novcu, drugi o imovini, treći o autima, mobitelima, odjeći, važnim osobama kojima se dive, koje žele oponašati… Kad vidite tko su idoli današnjoj djeci i mladim ljudima, pa i starima koje Twain spominje, na koga se oni ugledaju, postaje jasno otkud svi ovi neredi, nerazumijevanja i ispadi kojih su pune novine. Tada se upitate što se dogodilo s ‘odgojem’? Postoje mladi ‘neodgojeni’ ljudi koji sablažnjavaju svojom pojavom, riječima i (ne)djelom, koji slijede neke putove koji nikuda ne vode, osim u propast. Što učiniti s takvima? Preodgoj je nasušna potreba, ali je teže izvodiv od samog odgoja. Ako odgajamo djecu od malih nogu i upućujemo ih kamo treba ići, možemo se nadati da će dijete i kad odraste slijediti te upute, da će osnova i sjećanje na roditeljske savjete nadvladati ma gdje se mlada osoba našla.
Kod preodgoja, potrebno je krenuti ispočetka, uspostaviti pravila, od kojih se mladima kosa diže na glavi; razgovarati o svrsi pravila, njihovoj primjeni, razlozima postojanja i posljedicama nepoštivanja zadanih normi. Što se zbiva ako se naruše ustaljena pravila, recimo fakulteta, škole, kuće? Očekuje se neka vrsta kazne. No, je li ta kazna dostatna i shvaćena na pravi način ili je samo uzrok većeg prijestupa? Što ona budi u izgredniku, onome koji je prekršio pravila? Empatija je pojam koji se danas često čuje, ali koliko se primjenjuje, upitno je. Nije to nešto što se ne može naučiti, naprotiv, poželjno je. Suosjećanje je most prema drugom, poruka kojom kažemo – tu sam, ne brini. Mladoj osobi treba dati priliku da izrazi svoje osjećaje, svoje viđenje situacije. Naš kut gledanja obično nije i kut gledanja mladih koji su obično u fazi buntovništva. Različita su shvaćanja i pristupi istom problemu. Toliko puta smo se u to uvjerili.
Uvući se pod kožu drugoga, osjetiti kako diše, suosjećati, to je nešto što današnji svijet riječima potvrđuje ali djelima opovrgava. Voljeti bližnjega je nasušna potreba, jer smo upućeni jedni na druge
Ako kažnjavamo bez pojašnjena zašto to radimo, kazna će biti neuspješna jer se uglavnom temelji na autoritetu osobe koja kažnjava. Pri tom je pregruba i ne pridonosi uspjehu, naprotiv. Umanjuje mogućnosti koje bi dijete moglo ostvariti i usmjerava se na krivnju, ponižava i uzrokuje otvoreni ili pritajeni bijes, a time pogoršava odnos. S druge strane, ako osobi damo priliku da razmisli o svojem postupku i ukažemo joj na moguće posljedice, osoba će rado prihvatiti tu ulogu. Ako smo prethodno postavili pravila kojih se svi pridržavamo i ako se zna što može biti posljedica, tim bolje, jer osoba očekuje da mi nešto poduzmemo. Ako u nekim situacijama zaboravimo dogovor i disciplina izostane, dijete je zbunjeno. Ono od odraslog očekuje ispunjenje dogovora i ako ovaj to sve češće zaboravlja, gubi se autoritet i ozbiljnost. Disciplina se temelji na logičnim i prirodnim posljedicama. Treba ju razumno primjenjivati i ako radimo korektno, imat ćemo uspjeh. Ovakav postupak roditelja ne umanjuje mogućnosti djetetu, ne plaši dijete. Naprotiv, jača mu volju i spremnost za preuzimanje odgovornosti. Tada dijete osjeća da je prihvaćeno i da ga se ozbiljno shvaća.
Pričekati da osoba sazrije
Za razliku od kazne, disciplina je usmjerena na popravljanje, na učenje boljeg pristupa i ako je prijateljski upućena ne remeti međusobni odnos i povjerenje, nego ga osnažuje. Naravno da nije moguće preko noći postići sve navedeno, provođenje discipline je proces u koji mora biti uloženo dosta truda i vremena. Rezultat sigurno neće izostati, a odnos između roditelja i djece će se popraviti. Isto je i u odnosu s odraslima. Svi smo na neki način ranjeni i stalno se nadmećemo u međusobnim odnosima, a potrebno je tako malo. Jednostavno razumijevanje i razgovor, iskreni, te želja da se problem ili nesporazum razriješi, mogu brda pomaknuti. Uvući se pod kožu drugoga, osjetiti kako diše, suosjećati, to je nešto što današnji svijet riječima potvrđuje, ali djelima opovrgava. Voljeti bližnjega je nasušna potreba, jer smo upućeni jedni na druge. Ponekad je potrebno pričekati da osoba sazrije kao što je to bilo s Twainom, ali ne treba odustajati. Zanimljivo je bilo gledati kako je Papa očarao mlade i kako su ga strpljivo čekali i slušali odgovore na njihova pitanja. Smijali su se s njim i žedno upijali svaku njegovu gestu, a Papa je prosto živnuo u razgovoru s njima i nestao je umor koji se nataložio tijekom dana. Otkud ta spona generacijski toliko udaljenih duša? Neiskvareno i iskreno srce.
