U mjesecu lipnju častimo sveca koji je na poseban način štovao Djevicu Mariju – svetoga Antuna Padovanskoga. Ovaj svetac dijeli mnoge sličnosti s Nebeskom Majkom. Tko iole poznaje životopis svetoga Antuna, lako može u njegovoj duhovnosti prepoznati marijanske crte svetosti: čistoću, poniznost i siromaštvo, dijete Isusa. Međutim, postoji još jedna podudarnost između sveca cijeloga svijeta i Blažene Djevice Marije, a to su čudesa. Mnogi katolici možda nikada nisu čuli niti pročitali jedne glose o sv. Antunu, ništa o njemu ne znaju, ali njegova karizma čudesa im je poznata.
Blažena Djevica Marija nije čudotvorka. Ona jest čudo, čudo Presvetoga Trojstva. Sve vezano za nju je čudesno: njezino začeće, susret s anđelom Gabrijelom, Isusovo rođenje, njezino poslanje i život, uznesenje. Zašto nas onda iznenađuje to što su Marijina svetišta prepuna hodočasnika koji traže čudo, kada je kako kaže Fulton Sheen i Sunce igračka u njezinim rukama?
Ljudevit Montfortski piše kako je Bog Otac dao Mariji moć da čini čudesa, ali u suglasnosti s Njim i zbog svoje poniznosti za vrijeme zemaljskoga života nije učinila niti jedno čudo. No već nakon uznesenja, a osobito na kraju vremena Bog će dopustiti Mariji da čini čudesa.
Mnogi vjernici i teolozi ne bi se zasigurno složili s ovom izjavom marijanskoga sveca bojeći se da će Mariji pripisati ulogu koja pripada njezinu Sinu. Ako se Bog služi svojim svetima da bi privukao ljude za Kraljevstvo Božje, zašto se onda mi čudimo ako se poslužio svojom Nebeskom Majkom i preko nadnaravnih, čudesnih zahvata: ukazanja, obraćenja ili ozdravljenja?
U prosvjetiteljstvu, a kasnije i u nekim filozofskim strujama znalo se pobijati čak i autoritet svetopisamskoga teksta jer su u njemu prisutna brojna čudesna djela. Jedan od tih bio je i Ernest Renan, francuski filozof, poznati protivnik lurdskih čuda koji je smatrao da vjerovanje u objavu i nadnaravni red spada u fantaziju. Išao je dotle da čak i evanđelja smatra legendom jer su puna čuda i nadnaravnih događaja (E. Renan, Vita de Gesu).
Naravno, nije nužno za spasenje vjerovati u marijanska čuda, ali je nerazumno ne vjerovati barem u ona očita i od znanosti i Crkve potvrđena
Književnik Gilbert Keith Chesterton za takve je skeptike znao reći: „Ima onih koji vjeruju u čuda zato što posjeduju dokaze u njihovu korist i onih koji ih niječu zato što posjeduju suprotnu teoriju.”
Chesterton je mudro ismijao pojedine skeptike tvrdnjom da uopće nisu skeptici jer kada bi bili skeptici u punom značenju riječi, otišli bi u Lurd razuvjeriti lakovjerne kršćane i s dokazima u ruci pokazati da su svi slučajevi ozdravljenja podvale i prividna čuda.
Oni koji žele saznati pravu istinu, čuda proučavaju, analiziraju i potom zaključuju (Alexis Carrel poznati je agnostik koji je nakon 25 godina proučavanja lurdskih ozdravljenja priznao i ispovjedio svoju vjeru).
Još nitko nije uspio sabrati sva čudesna djela koja se događaju u Marijinim svetištima i po Marijinu zagovoru. Naravno, nije nužno za spasenje vjerovati u marijanska čuda, ali je nerazumno ne vjerovati barem u ona očita i od znanosti i Crkve potvrđena. Od lurdskih ukazanja, tj. od 1858. do u novije vrijeme procjenjuje se da je zabilježeno negdje oko 7000 čuda vezanih za to svetište, njih oko 70 Crkva je službeno priznala. Mnoge zavjetne slike, darovi, zahvalnice svjedoče o mnoštvu čuda koja se događaju u marijanskim svetištima. U posljednje vrijeme možda među najvećim Marijinim čudima su masovna hodočašća muslimana i hindusa u marijanska svetišta.
Dakako, uvijek će biti vjernika koji smatraju da su čuda samo pobožne legende i pričice koje će privući sentimentaliste, kao i takvih koji će bez zdravog rasuđivanja i poslušnosti crkvenom učiteljstvu prihvatiti sve što se zbiva oko njih i dok se na svetoj misi vrši Pretvorba, umjesto da srce usmjere prema Kristu, gledaju u Sunce ne bi li čudesno zatreperilo. Marijanska čuda su dakako znak vremena. Koliko god bili kritični prema njima, ona o sebi najbolje govore, svoju autentičnost potvrđuju plodovima a njihovu važnost u Crkvi i pastoralu svakako ne bismo smjeli zanemariti.
Marijanska čuda su dakako znak vremena. Koliko god bili kritični prema njima, ona o sebi najbolje govore, svoju autentičnost potvrđuju plodovima, a njihovu važnost u Crkvi i pastoralu svakako ne bismo smjeli zanemariti.
