Svi koji putuju znaju koliko je važno unaprijed se informirati o poželjnim odredištima prije posjeta nekoj zemlji. Pri tome je od velike pomoći internetska tražilica koja će ponuditi tzv. „must see” lokacije – ono što morate obvezno vidjeti. Tijekom nedavnoga posjeta Amsterdamu na listi želja svakako je bio i čuveni Državni muzej u Amsterdamu (Rijksmuseum) koji, uz ostale umjetnine, čuva remek-djela Rembrandta i drugih čuvenih nizozemskih slikara. Kada – zbog prevelike gužve – moj subrat i ja nismo uspjeli ući u ovaj muzej, nisam pretjerano žalio. Više sam se brinuo hoćemo li naći zatvorena vrata na jednoj drugoj lokaciji u Amsterdamu kamo smo se zaputili. Nju zasigurno nećete pronaći na popisu mjesta koja svakako treba posjetiti u Amsterdamu, niti će vam je preporučiti turističke agencije. Stigavši na odredište, bio sam neizmjerno zahvalan što se providnost pobrinula za najljepšu moguću dobrodošlicu: u skromnom marijanskom svetištu upravo se slavila sveta misa koju je tako pobožno, s anđeoskim izrazom lica, slavio svećenik na nizozemskom jeziku. Ovaj milosni prizor, u zemlji koja je na lošem glasu zbog izrazito liberalnoga i bezbožnoga svjetonazora i gdje Crkva Kristova proživljava teške dane, razveselio me i urezao se duboku u dušu.
Potrudit ću se ukratko opisati povijest i poruku malenoga nizozemskog svetišta koje je iznjedrilo velike duhovne plodove. Sve je započelo na svetkovinu Blagovijesti, 25. ožujka 1945. kada je tridesetdevetogodišnja Ida Peerdeman u svome domu u Amsterdamu doživjela prvo ukazanje Djevice Marije. Ukazanja, njih ukupno pedeset i šest, nastavit će se sve do 1959. U prvoj fazi ukazanja do 1950. primljene poruke govorile su o važnosti križa, pomanjkanju ljubavi, istine i pravednosti u svijetu, budućim katastrofama i smjernicama Crkvi za buduće dane nevolje. Važno je također spomenuti jedan važan događaj iz djetinjstva vidjelice. Dana 13. listopada 1917., kada se dogodilo čudo sa suncem u Fatimi, dvanaestogodišnja Ida, idući iz crkve kući, vidjela je ženu obučenu u bijelo. Tada nije znala da je to Gospa, ali ju je odmah prepoznala kada joj se ukazala godinama poslije.
U drugom nizu ukazanja do 1954. odaslane su tri važne poruke. Kao prvo, Marija se 11. veljače 1951. predstavila vidjelici kao Majka ili Žena svih naroda (De Vrouwe van alle Volkeren), tražeći da se pred križem moli sljedeća molitva: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Očev, pošalji sada Duha Svojega po svoj zemlji. Neka Duh Sveti prebiva u srcima sviju naroda kako bi oni mogli biti očuvani od moralne, propasti, nesreće i rata. Neka Gospa, Majka svih naroda, nekoć zvana kao Marija, bude našom Zagovornicom!” Nadalje, Gospa je zatražila izradu i čašćenje njezine slike koja će poslije, po opisu vidjelice, izgledati ovako: ispred križa iz kojega izbija žarko svjetlo stoji Marija na zemaljskoj kugli okruženoj bijelim i crnim ovcama koje predstavljaju sve narode svijeta. Marija je predivna djevojka crne kose s velom na glavi, odjevena u bijelu haljinu opasanu zlatnim pojasom. Iz Njezinih ispruženih ruku padaju sjajne zrake na ovce u donjem dijelu slike. Ovaj će prizor poslije, po opisu vidjelice, nacrtati njemački slikar Heinrich Repke i original se danas nalazi u crkvi svetišta u Amsterdamu. Kao treće, vidjelica je prenijela Gospinu želju za proglašenjem marijanske dogme koja će glasiti: Marija Suotkupiteljica, Posrednica i Zagovornica. Djevica Marija je ujedno predskazala vidjelici da će protiv ove dogme, pete i najvažnije u povijesti, biti žestoko protivljenje unutar same Katoličke Crkve.
Konačno, treći dio ukazanja bio je u razdoblju od 31. svibnja 1954. do 31. svibnja 1959. Ključna poruka koja je vidjelica primila od Djevice Marije bila je uzvišenost svete mise. U spomenutom vremenu Ida je imala snažna duhovna iskustva tijekom slavlja euharistije. U svojoj poruci od 13. svibnja 1955. Gospa je upozorila svećenstvo da se „čuva lažnih doktrinâ, napose što se tiče svete mise”, upozorivši i na veliko otpadništvo koje će doći iz redova unutar same Crkve.
Zanimljivost ovoga ukazanja je što se na njemu ogleda sva borba unutar Katoličke Crkve. U iznošenju različitih stavova o (ne)priznavanju nadnaravnosti ovih ukazanja od strane mjesnih biskupa i crkvene hijerarhije tijekom godina savršeno se zrcali stanje borbe između tradicionalne struje vjerne evanđelju i zdravom katoličkom nauku nasuprot onoj koja, pod utjecajem modernističko-liberalnih svjetonazora, petokolonaški djeluje unutar same Crkve.
Ipak, najljepšu potvrdu istinitosti ukazanja u Amsterdamu pružilo je samo nebo. Kip majke svih naroda iz Amsterdama godinama je plakao krvavim suzama u japanskom mjestu Akita, gdje je sestra Agneza primala Gospine poruke u ukazanjima priznatim od mjesnoga biskupa.
