Ti moji susreti sa Sivkom potaknuli su me da u ovoj epimeteji dotaknem jednu od tema o kojoj sam oduvijek htio pisati, a to su tzv. kućni ljubimci i „ljubav“ prema životinjama u modernom društvu.
Kad pogledam što sve ljudi rade sa svojim kućnim ljubimcima, posebice u gradskim sredinama, bude mi jako žao tih životinja. Životinje se pretvaraju u puki objekt najrazličitijih čovjekovih potreba, prohtjeva, a recimo to tako, i nesreća kojima se zapravo životinje podvrgava. Time se, što je najžalosnije, poništava njihova bît, njihovo životinjsko. Pretvara ih se u neki hibrid, hibrid koji nije ni životinja, a ni ljudsko. Koji je tomu razlog? Zasigurno ih ima dosta. Naveo bih samo nekoliko. Prije svega to je gradski mentalitet. Grad je mjesto otuđenja od zemlje, od prirode, a time i od životinja. Zemlja, priroda znači plodnost, ovisnost, a grad je uživanje, neovisnost. U gradu čovjek lako teži da svemu pristupa i sve podređuje svojemu uživanju, svojoj samodostatnosti i ovisnosti. Nažalost, ta sudbina pogađa i same životinje, tzv. kućne ljubimce. Životinje se podlažu najrazličitijim uživalačkim potrebama i prohtjevima njihovih vlasnika. Pa se životinje odijeva, nosi ih se u naručju poput djece, pokazuje ih se pred drugima, jer je „in“, izričaj je građanskoga statusa imati malenoga psića i mačkicu i šepiriti se u javnosti njima. A da ne spominjem kako su „kućni ljubimci“ postali znak duboke samoće, a nerijetko i nesreće osamljenih ljudi u pustoši gradskih sredina. Čim vidite da se netko naslikava sa svojim kućnim ljubimcem, gotovo uvijek možete biti sigurni da je ta osoba duboko osamljena i nesretna. Ili, kako veli jedan moj prijatelj, kupih ženi kućne ljubimce, kako bismo imali mira, kako se ne bismo morali baviti jedno drugim. Životinje su i tu opet samo puki objekt za zadovoljavanje „ljubavi“, tj. užitaka, izričaj za vlastite samoće i nesreće.
Kako veli jedan moj prijatelj, kupih ženi kućne ljubimce, kako bismo imali mira, kako se ne bismo morali baviti jedno drugim. Životinje su i tu opet samo puki objekt za zadovoljavanje „ljubavi“, tj. užitaka, izričaj za vlastite samoće i nesreće
Dakle, životinja time prestaje biti životinja, postaje nekakav hibrid modernoga subjekta. Zato mi je uvijek bio i uvijek će mi biti humaniji, ljudskiji pristup životinjama na selu. Životinja se imala na selu kako bi služila nečemu što je veće od pukih čovjekovih potreba, a što je zapravo u skladu sa životinjskom naravi: pas kako bi čuvao kuću, mačka kako bi lovila miševe itd. Životinje su bile humanizirane, bile su u sferi ljudskoga (briga za životinje), a opet nalazile su se izvan sfere ljudskoga, u svojem životinjskom svijetu (čuvanje i lov). One nisu bile „kućni ljubimci“, nisu bile „dio obitelji“, kakvim ih to čini moderni, iskvareni čovjek, nego životinje koje se „drže“, kako se to veli na selu. Životinja se „drži“ u ljudskom, a opet se pušta da bude u cijelosti životinja. Zato mi je humanije realno „držanje“ životinja na selu, kada se životinju znalo i pomaziti i išibati, čak i lupiti nogom, dati jesti, ali i reći „šic“, kao ja svojem Sivku, nego ono gradsko tepanje i maženje koje poništava životinjsko, koje „muči“ životinje.
No, dovoljno je samo pogledati kako su se svetci ophodili sa životinjama, primjerice sv. Franjo. Životinje se nisu bojale sv. Franje, jer su u njemu susretale pomirenu prirodu, a to je priroda u zajedništvu s Bogom. Zato je sv. Franjo mogao mirno razgovarati s pitomim pticama i umirivati divljega vuka. S njim su životinje mogle biti potpuno svoje, ptice nisu prestale biti ptice, a ni vuk nije izgubio svoju vučju ćud. Ali sa sv. Franjom životinje su dobivale nešto humano, ma božansko, mogle su doživljavati dobrotu samoga milosrdnog Boga. Tako sv. Franjo nije imao „kućne ljubimce“, ali je zato „držao“ životinje u božanskoj sferi.
I za kraj, ako ste u gradovima i ne možete bez „kućnih ljubimaca“, neka vam oni barem budu manje „ljubimci“, a više Božja stvorenja, stvorenja koja nastojite obasipati „mirom i dobrom“ Isusa Krista. I dok ovo pišem, moj je Sivko dodirnuo svojim mekim krznom moje listove i veselo otišao u svoj divni mačji svijet.
