Početna stranica » Luko Paljetak: Samo je prvi stih darovan

Luko Paljetak: Samo je prvi stih darovan

3 min

Luko Paljetak rođen je u Dubrovniku 19. kolovoza 1943. Osmogodišnju školu te petogodišnju Učiteljsku školu i dva semestra Pedagoške akademije završio je u Dubrovniku. Slavistiku te engleski jezik i književnost diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru (1968). Nakon toga radio je kao redatelj i dramaturg u Kazalištu lutaka Zadar, a zatim ako asistent na Katedri za noviju hrvatsku književnost i Katedri za svjetsku književnost na Filozofskome fakultetu u Zadru (1973‒1978). Disertacijom Književno djelo Ante Cettinea doktorirao je 1992. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (od 1997) te dopisni član Slovenske akademije znanosti in umetnosti (od 2001); zajedno s Umbertom Ecom postao je prvim inozemnim članom Akademije ruske književnosti u Moskvi (2011), a član je i Slavenske akademije sa sjedištem u bugarskoj Varni (od 2016) te Europske akademije Leonardo da Vinci sa sjedištem u francuskom Antibesu (od 2017). Član je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske od (1968), te niza drugih književnih, umjetničkih i znanstvenih društava.

Autor je više desetina pjesničkih zbirki i drugih književnih djela te književnoznanstvenih, povijesnoumjetničkih i likovnih monografija. Prevodi s engleskog, slovenskog, talijanskog, francuskog, ruskog i španjolskog jezika. Održao je i više samostalnih izložbi slika.

Poštovani, za Vaš bogat i raznolik književni opus primili ste brojne nagrade i priznanja. Kako uspijevate uskladiti i održati tako dinamičan ritam rada? Ritam je nešto što Vi, zapravo, konstantno trebate?

Sve je podložno ritmu. Ritam je u svemu, u kucanju srca, u smjeni dana i noći, u slijedu godišnjih doba, u načinu na koji hodamo ili vojnički stupamo, u poslu svakoga obrtnika, a pjesnik nije ništa drugo nego obrtnik u službi ljepote, čak i onda kada ona to nije. Sve teče, govorio je stari Heraklit; sve titra po zakonima nekoga ritma, pisao je Vladimir Nazor. Nema skladbe bez ritma, pravilnoga ili nepravilnoga, ravnomjernoga ili sinkopiranoga, trodijelnoga, kao na primjer u valceru, ili sinkopiranoga, dvodijelnoga, kao u tangu ili u nadiranju valova morskih. Život je dakle podložan ritmu, pa stoga i život pjesnika, i onaj svakodnevni i onaj povlašteni, kada nastaju pjesme, podvrgnut je ritmu, a stih posebice. Reklo bi se da pjesma još prije nastanka, kada se javlja onaj prvi, darovani stih, donosi i ritam kojim se želi ostvariti, a pjesnik ga slijedi, birajući stopu kojom će moći najbolje ići za njim, ostvariti njegov hod do kraja.

Moj otac, drvodjelac – parketar, naučio me ritmu i potrebi za red, a red (ordo) nije ništa drugo nego ritam, što redovnici posebno dobro znaju, a i pjesnici su, zar ne, svojevrsni redovnici čak i onda kada im ništa sveto nije na umu. Moj ritam razvija se sa mnom u međusobnom poštovanju, pretvarajući se u ono što mnogi prezrivo nazivaju rutina, a ona nije književna, ona je životna. Zar smjena dana i noći, godišnjih doba, nije divna rutina Zemlje? Rutina, kada je nametnuta, zaista može biti mučna, ropska, kao primjerice rad na traci. Međutim i to ne mora biti baš posve tako. U Mitu o Sizifu A. Camus piše: „Vidi se zgrčeno lice, obraz priljubljen uz kamen, podmetnuto rame koje prima masu prekrivenu ilovačom, noga koja ga zaustavlja i nanovo samo ruke (…). Na kraju ovog teškog napora, određenog prostorom bez neba i vremenom bez dubine, cilj je dostignut. Sizif tada promatra kamen kako se za nekoliko trenutaka spušta prema nižem svijetu odakle ga opet treba uzgurati do vrha. (…) Ovaj čas koji je predah i koji se isto tako sigurno vraća kao i njegova patnja, taj čas je čas svijesti. U svakom od ovih trenutaka, kad on napušta vrh i spušta se, malo-pomalo, prema špiljama bogova, on je iznad svoje sudbine. On je jači od svog kamena.”

Svaki je pjesnik Sizif.

Vrijeme je dar

Većina se danas žali kako nema vremena. Imate li ga Vi i što je uopće „vrijeme” za jednoga pjesnika?

Vrijeme je jedna od kategorija postojanja i o njemu treba i misliti i odnositi se tako, kao prema biću koje nam organizira, odnosno definira život… (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]