Četvrto i posljednje poglavlje dokumenta Papinske biblijske komisije govori o čovjeku kao povijesnom biću. Čovjek je sposoban donositi odluke i tako utjecati na slijed povijesti. Ta sposobnost donošenja odluka proizlazi iz slobode kao bitne i jedincate odrednice ljudskoga bića.Ovo četvrto poglavlje dokumenta artikulirano je u tri naslova. Prvi naslov glasi: „Čovjek pod Zakonom”, drugi: „Poslušnost i prijestup” i treći: „Božji zahvat u povijesti”.
Božje zapovijedi i čovjekova sloboda
Na stranicama Biblije Bog govori čovjeku, objavljuje mu svoju volju i traži od njega vršenje božanske volje. Bog daje čovjeku zapovijedi i zahtijeva poslušnost tim božanskim zapovijedima. Među svim stvorenjima samo je čovjek osposobljen slušati Božje zapovijedi i odlučiti u činu osobne slobode hoće li ih vršiti ili ne vršiti.
Kada Bog govori i zapovijeda drugim stvorenim stvarnostima ili drugim stvorenjima – (npr. Post 1,9: „I reče Bog: ‘Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno!’”; Post 1,11: „I reče Bog: ‘Neka proklija zemlja zelenilom’; 1 Kr 17,4: [Bog govori proroku Iliji] ‘a gavranima sam zapovjedio da te ondje hrane’”) – u tim slučajevima izvršenje Božje zapovijedi nije plod slobodnoga pristanka, nego je rezultat božanske volje, nametnute snagom autoriteta (Ps 135,6: „Što god se Jahvi svidi, to čini na nebu i na zemlji, na moru i u bezdanima”).
Čovjekova odluka hoće li na Božju zapovijed odgovoriti njezinim prihvaćanjem ili neprihvaćanjem temeljni je način na koji ljudsko biće izriče svoju slobodu. Biblija pridaje veliku važnost tematskom motivu Božjih zapovijedi i čovjekova odgovora na božanske naredbe.
Prva čovjeku izravno upućena Božja zapovijed (Post 2,16-17)
Za razliku od indirektne Božje zapovijedi u Post 2,15 koja čovjeku povjerava zadaću obrađivanja i čuvanja zemlje, u Post 2,16-17 Bog daje čovjeku prvu izravnu zapovijed. U prethodnom poglavlju Božje riječi izravno upravljene muškarcu i ženi: „budite plodni i množite se” (1,28), nisu bile zapovijed/propis, nego zapravo blagoslov i dar.
Uvod u Božji izravni govor upućen čovjeku definira taj izravni govor kao zapovijed (2,16a: „Gospodin Bog zapovjedi čovjeku”). U ovom retku prvi se put u Bibliji javlja glagol „zapovjediti” (hebrejski: ṣawah). Od ovoga glagola izvedena imenica „zapovijed” (miṣwah) jedan je od tehničkih termina za božansku naredbu (Izl 20,6: „a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi”; Lev 4,2 itd.).
Dva dijela zapovijedi
Zapovijed koju je Gospodin Bog dao čovjeku u Post 2,16-17 formalno ima dvodijelnu strukturu. Prvi dio je normativna naredba, koja izriče božansku volju (2,16b-17a), a drugi dio je pridodano obrazloženje (2,17b).
Normativna se naredba sastoji od dva elementa. Prvi element je svečani poziv: „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi” (2,16b), a drugi element je zabrana: „ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!” (2,17a). Ova naredba pokazuje da je čovjek u pogledu hrane općenito podložan poslušnosti, kako u jedenju onoga što Bog daje tako i u suzdržavanju od toga što je zabranjeno.
Obrazloženje zapovijedi (2,17b: „jer u dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!”), upotrebljava formulu presude koja za počinjeni prijestup određuje smrtnu kaznu i tako upozorava na negativne posljedice neposlušnosti.
Prijetnja smrću za kršenje naredbe predstavlja deterent i stoga pomaže čovjeku da bude poslušan. Najavljena smrtna kazna također daje do znanja da se prijestup izravno protivi djelovanju Božjem koji svojim dahom čovjeku daje život (Post 2,7).
Teškoće vezane uz naredbe općenito
Naredba se predstavlja uglavnom kao izričaj tuđe volje, kao heteronomno nametanje. Naredba je glas drugoga koji traži određenu uslugu ili postavlja neku granicu. Također kada je naredba pozitivno intonirana – kada se predstavlja kao poziv na življenje (Ez 16,6: „I rekoh ti dok si još u krvi bila: ‘Živi!’”), na stupanje u posjed dobra (Post 12,1: „Jahve reče Abramu: ‘Idi iz zemlje svoje, … u krajeve koje ću ti pokazati’”; Pnz 1,21: „Ustaj! Zaposjedni zemlju”), na hranjenje ukusnom hranom (Iz 55,1: „dođite na vodu … bez naplate kupite vina i mlijeka!”) – sama činjenica da taj imperativ dolazi izvana čini tu naredbu problematičnom za čovjeka.
Međutim, iako se naredba doživljava kao neugodno uplitanje izvana, ipak ona predstavlja prigodu za čovjeka da pokaže razumnost u prosuđivanju valjanosti zapovijedi i osobito da izrazi svoje povjerenje u naredbodavca.
Iz Božje perspektive, njegove zapovijedi su „dar” ljudima (Pnz 5,22; 9,10; 10,4; Neh 9,14), dok za čovjeka iste naredbe poprimaju aspekt „kušnje” (Izl 15,25: „Tu im Jahve postavi zakon i pravo i tu ih stavi u kušnju”). Konkretno, pojedinac rijetko izravno naslućuje korisnost, odnosno dobrobit onoga što je propisano. Stoga čovjek očituje svoju vjeru ako je poslušan premda ne shvaća (potpuno) probitačnost onoga što mu je propisano (Heb 11,17-19: 17Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. … 19uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti).
Koji je smisao zabrane u Post 2,17a?
Naredba u Post 2,16-17 odnosi se na hranu. Pozitivno značenje hrane proizlazi iz božanske naredbe jedenja od svih stabala u vrtu: sve što je Stvoritelj učinio, dajući da niknu žitarice (Post 1,11-12) i svakovrsne voćke (2,8-9), jest obilni i velikodušni dar. Ipak, sveukupnosti ponuđenoga dara postavljena je granica, jer Bog traži od čovjeka da se suzdrži od jedenja ploda sa samo jednoga stabla (2,17a: „sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!”).
Zabrana je uvijek ograničenje postavljeno želji da ima sve, onoj žudnji koju čovjek osjeća kao urođenu težnju. Pristati na takvu žudnju jednako je učiniti da duhovno nestane stvarnost darovatelja. Ta žudnja ignorira Boga, ali u isto vrijeme označava također skončanje čovjeka, koji živi jer je dar Božji.
Samo ako poštuje naredbu koja je jedna vrsta zapreke neobuzdanom širenju vlastite volje, čovjek priznaje Stvoritelja, kojega stvarnost je nevidljiva, ali čija nazočnost je označena osobito zabranjenim stablom. To stablo je zabranjeno ne zbog Božje ljubomore, nego iz Božje dobrohotne nakane da spasi čovjeka od bezumnosti samovolje.
Što je zabranjeno čovjeku?
Zapovijed dana ljudskom biću čini se na prvi pogled proizvoljnom. Pučko tumačenje koje zabranjeni plod identificira kao jabuku, čini zabranu čak smiješnom. Međutim, pomoću simboličkoga jezika (stablo, plod, jesti) i pomoću jezgrovitoga izričaja (spoznaja dobra i zla) sveti pisac opisuje ključni koncept koji se odnosi na čovjekovu narav i njegovu odgovornost u povijesti.
Stablo spoznaje dobra i zla jest simbol podrijetla etičkih i religioznih vrednota. Ono je stoga znak Božje stvarnosti kao počela Zakona i regulatora dobra. Uzeti sa stabla njegov plod autonomno i protivno Božjoj zabrani, predstavlja čin otimačine i jednako je htjeti biti kao Bog (Post 3,22).
Spoznaju dobra i zla može darovati samo Onaj tko je njezin izvor, a to je Bog koji ju posjeduje i želi je priopćiti svojim sinovima i kćerima. Čovjek kao stvorenje stječe spoznaju po poštivanju i poslušnom vršenju božanskih naredaba i na taj način ispovijeda da Bog dariva i da njegov dar donosi život.
