Početna stranica » Dogme o Blaženoj Djevici Mariji

Dogme o Blaženoj Djevici Mariji

533 pregleda

Zbog njezine majčinske skrbi za Crkvu koja putuje prema vječnosti, Crkva je s pravom zaziva naslovima Odvjetnice, Braniteljice, Pomoćnice i Posrednice

Ovako 2005. godine u knjizi Marija – početak boljeg svijeta (Mala pučka mariologija) piše hrvatski franjevac Gracijan Biršić u tekstu ispod naslova Mudrost Boga Stvoritelja:

„Spasitelj nije mogao doći iz grešnog čovječanstva. Zato se i ne rađa iz naravnog druženja supružnika zaraženih istočnim grijehom, već se rađa od Bezgrešne Djevice, žene bez ljage istočnoga grijeha začete. Isus Krist je Spasitelj i Otkupitelj, a Marija prvootkupljena, otkupljena na najodličniji način. U Božjem djelu stvaranja ona je sasvim izvanserijski proizvod! Pravi pravcati unikat.”

Litanije lauretanske Gospu časte s više od 50 odreda zvučnih titula (Kućo zlatna, Škrinjo zavjetna, Vrata nebeska, Zvijezdo jutarnja, Zdravlje bolesnih, Utočište grešnika…) što ove litanije čini svojevrsnim najkraćim pučkim katekizmom o Mariji, temeljenom na Sv. pismu, predaji Crkve i stoljetnoj pobožnosti kršćanskih vjernika.

Zbog njezine majčinske skrbi za Crkvu koja putuje prema vječnosti, Crkva je s pravom zaziva naslovima Odvjetnice, Braniteljice, Pomoćnice i Posrednice – što je priznao i II. vatikanski sabor (LG 62).

Pitamo se u ovom članku koje su to pak istine kršćanske vjere koje o jedinstvenoj i neponovljivoj Djevici Mariji ispovijedamo u Katoličkoj Crkvi? Što sve o Gospi koja je kako to u istom djelu pjesnički navodi fra Gracijan – samostan Kristov – moramo kao katolici vjerovati? Koje su to osnovne tvrdnje o Kristovoj majci koje naučava katolička teologija, odnosno mariologija, grana teologije koja se pobliže bavi Marijom?

Odmah nam valja reći kako katolička teologija poznaje četiri vjerske istine, vjerska pravorijeka (dogme) o Mariji: Bogomajčinstvo, Djevičanstvo, Bezgrešno začeće i Uznesenje.

Katolici o njoj vjeruju da je ona kao majka Spasitelja Isusa Krista – Majka Božja; da je iako majka – djevica prije poroda, u porodu i nakon poroda; da je bila izuzeta od istočnoga grijeha s kojim smo svi začeti i rođeni i da nije počinila osobnoga grijeha; da je po svršetku zemaljskoga života ne čekajući buduće uskrsnuće od mrtvih kao mi ostali, tijelom i dušom već proslavljena u Nebu.

Dok čitamo ovakve nevjerojatne stvari kao u prethodnoj rečenici, dobro je imati na umu ono na što nas podsjeća II. vatikanski sabor. Prema dokumentu zvanom Lumen gentium istoga sabora, Bog Mariju nije upotrijebio na čisto pasivan način, nego je ona slobodnom vjerom i slobodnim posluhom sudjelovala u ljudskom spasenju. Pristajući uz božansku riječ postala je Isusovom majkom. Nikakvim grijehom spriječena prihvatila je Božju spasenjsku volju. Kao Gospodnja službenica posve se posvetila osobi i djelu svojega Sina služeći pod njim i s njime po milosti svemogućega Boga otajstvu otkupljenja (LG 56).

Prođimo sada ukratko kroz svaku od ovih dogmi.

Bogomajčinstvo

Dozivajući u pamet onaj prizor iz evanđelja kada mlada djevojka iz Nazareta pristaje pred arkanđelom Gabrijelom: „Neka mi bude po riječi tvojoj” (Ev. po Luki 1,37), jasno nam je kako je ona slobodno prihvatila Božji poziv da Božjega Sina, Spasitelja, učini dionikom ljudskoga roda za što je bila pripravljena posebnim Božjim izborom po milosti.

Razlika od svih drugih rađanja prije i poslije je u tome što Marija rađajući svoje dijete koje će ona i Josip nazvati Isusom, rađa dijete koje je u isto vrijeme i Bog i čovjek. U krilu Djevice Marije Vječni je Sin Božji postao čovjekom. „Riječ je tijelom postala” kako molimo u Anđeoskom pozdravu ujutro, na podne i navečer – zapravo je Sin Božji. To je isti onaj koga priznajemo u simbolu vjere – Vjerovanju, onome koje se moli na nedjeljnim misama, a kojega ispovijedamo kao „jednoga Gospodina Isusa Krista, rođenoga od Oca prije svih vjekova, Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga; rođena nestvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno”.

Prema tome, Vječnoj Riječi, onomu koji je kako slijedi iz gornjega članka Vjerovanja, Bog od sve vječnosti, Marija je posredovala njegovu ljudsku narav. Dijete Isus kojega Marija rađa u staji u Betlehemu, ima osim ljudske i svoju drugu – božansku narav i to kao Vječna Riječ koja se utjelovljuje. Katekizam Katoličke Crkve nas poučava kako ovaj jedincati i posve osobiti događaj utjelovljenja Sina Božjega ne znači da je Isus Krist djelomično Bog, a djelomično čovjek, niti da je on učinak neke zamršene mješavine božanskoga i ljudskoga. „On je postao istinski čovjekom, ostajući istinskim Bogom”, (Katekizam, br. 464).

Marijino bogomajčinstvo tako označuje da njezina roditeljska djelatnost ima za posljedicu jednu konkretnu osobu – Kristovu božansku osobu. Marija prema tome nije nikakva majka božanstva, što bi bilo nemoguće, nego je majka utjelovljenoga Božjeg Sina.

Koncil u Efezu 431. godine ustvrdio je da su sveti oci Djevicu nazivali Bogorodicom „ne tako kao da bi narav Riječi, odnosno njegovo boštvo uzelo početak bivstvovanja od svete Djevice, nego jer je ona rodila sveto tijelo oživljeno razumskom dušom; s njim se Riječ osobno sjedinila, i zato se za Riječ kaže da je rođena po tijelu”. U istoj izjavi usvojenoj u lipnju spomenute godine navodi se da su nam boštvo i čovještvo „neizrecivim i tajanstvenim sjedinjenjem u jedno jedinstvo oblikovali jednog Gospodina i Krista i Sina”.

Tijelo koje je u Mariji začeto uistinu je Sin Božji, druga božanska osoba Presvetoga Trojstva. Rađajući Isusa iz Nazareta, Marija nije rodila samo jedan dio, nego čitavu osobu Isusa iz Nazareta. Ona stoga nije ni uzrok ni izvor toga božanstva: ona je Majka Božja, Bogorodica, Theotokos, Deipara – ukoliko se Bog utjelovio.

Djevičanstvo

Bogomajčinstvo Marije nije lako uskladiti s dogmom da je Marija djevica jer se djevičanstvo obično utapa u majčinstvu, ističe teolog N. Ikić.

Međutim, da je Isus „začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice”, temeljeno na novozavjetnim iskazima, naročito u prvom poglavlju Evanđelja po Mateju i Evanđelja po Luki, Crkva je ispovijedala od samih svojih početaka. Sažetci vjerovanja koje su krštenici trebali ispovijedati prije krštenja te sažetci vjerovanja ispovijedani tijekom liturgija, kako na istoku tako i na zapadu tome su najočitiji dokaz.

Zanimljivo je u tom podužem popisu vjerovanja uočiti kako veliki sažetak vjerovanja Armenske Crkve koje je upotrebljavano u njihovoj liturgiji možda već u 3. st., za Sina Božjega ovako između ostaloga ispovijeda: „…utjelovio se i postao čovjekom u potpunosti od svete djevice Marije po Duhu Svetom; od nje istinito, ne prividno, uzeo tijelo, duh i dušu i sve što je u čovjeku…”

Još i ranije, početkom 2. stoljeća, sv. Ignacije Antiohijski († oko 110.) u Poslanici Smirnjanima piše: „Sin Božji po volji i snazi Božjoj, uistinu rođen od Djevice.”

Ispovijedajući Kristovo čovještvo, Crkva je ispovijedala i da je Marija „vazda djevica”, što znači da ostaje spolnošću trajno neokaljana djevica prije poroda, u porodu i nakon poroda. Marijino je djevičanstvo u službi njezina specifičnoga poziva da bude Otkupiteljeva majka.

U pismu biskupu Flavijanu iz Carigrada, u lipnju 449. godine, papa sv. Leon Veliki pišući o utjelovljenju Riječi Božje navodi kako rođenje vječnoga Jedinorođenca vječnoga Oca, od Duha Svetoga i Marije nije onom božanskom i vječnom rođenju ništa oduzelo, ništa dodalo, nego je čitavo posvećeno obnovi čovjeka koji je bio zaveden. Leon ističe kako je Jedinorođenac začet „po Duhu Svetom u krilu djevice majke, koja ga je na isti način rodila sačuvavši djevičanstvo, kao što ga je i začela neoskrnuvši djevičanstvo”.

Crkvena sinoda u Lateranu, u listopadu 649. godine, u 2. kanonu je zazvala anatemu (prokletstvo, izopćenje) na svakoga tko u skladu s istinom, prema svetim ocima, ne ispovijeda da je „jedan od svetog, istobitnog i časti dostojnog Trojstva, sam Bog, Riječ, sišao s neba i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije uvijek djevice i postao čovjekom (…)”. U 3. kanonu sinoda je s istovjetnih polazišta na isti način osudila svakoga onoga koji „ne ispovijeda da je sveta i uvijek djevica i bezgrješna Marija Bogorodica, budući da je zaista i uistinu nepovrijeđeno rodila samog Boga, Riječ, koji je rođen od Boga Oca prije svih vjekova, (pošto ga je) na kraju vremena, bez (muškog) sjemena začela po Duhu Svetom, a da je njezino djevičanstvo i nakon poroda ostalo nerazoreno”.

Devet stotina godina kasnije konstitucija Tridentskoga sabora Cum quorumdam hominem koju je 1555. proglasio papa Pavao IV., o Marijinu djevičanstvu kazuje sljedeće: „Opominjemo sve one koji tvrde, misle i vjeruju da naš Gospodin nije tjelesno začet po Duhu Svetom u utrobi Blažene Marije vazda Djevice, nego kao drugi ljudi, iz Josipova sjemena, odnosno da ista Blažena Djevica Marija nije doista Majka Božja i da nije očuvala svoje djevičanstvo netaknutim prije poroda, u porodu te trajno nakon poroda.”

Ovo nam govori da Crkva ispovijeda stvarno i trajno Marijino djevičanstvo. Ovakvo poimanje djevičanstva i djevice isključuje simboličko, a uključuje moralno, fizičko i tjelesno razumijevanje. Sveti Augustin je držao da je Marija ostala „Djevica u začeću svoga Sina, Djevica u porodu, Djevica trudna, Djevica majka, Djevica trajno”.

Na nama jasniji jezik prevedena ova dogma glasi: Marijino „neoskrvnjeno” majčinstvo nije obilježeno tjelesnim užitkom, a začeće po Duhu Svetom isključuje ljudsko očinstvo. Krist ulazi u ljudsku povijest kao onaj koji dolazi izvana. Taj čin izmiče povijesnim mjerilima.

Djevičansko začeće smješta se u red povijesno-spasenjskih činjenica sličnih Kristovu uskrsnuću. Ti se događaji prihvaćaju po vjeri. Isusovo djevičansko začeće i s tim u vezi Marijino djevičanstvo spasenjski su čini. Kako se ostvaruje to djevičanstvo – ostaje tajnom. Nije pitanje toliko tjelesnosti koliko Marijine vjere, one koja postiže najveći mogući vrhunac: Marija se predaje potpuno Bogu i na taj način postaje „plodna” – Bog postaje njezinim Sinom.

Srž ove dogme nije u činjenici da Isus nije imao zemaljskoga oca, nego da je nebeski Otac jedini i jedinstveni uzrok njegove božansko-ljudske egzistencije.

Bezgrešno začeće

Treća marijanska dogma je vjerovanje kako je Mariji Bog podario milost sačuvanosti od istočnoga grijeha od prvoga trenutka njezina postojanja u utrobi majke sv. Ane. Ovo „bezgrešno” odnosi se na odsustvo grijeha ili mrlje, dok se „začeće” odnosi na sam početak Marijina života. Prema iznimnom činu Božje milostivosti, Marija je prema ovoj dogmi na svijet došla bez ljage istočnoga grijeha, bezgrešna, milosti puna, upravo kako ju je arkanđeo Gabrijel pozdravio u Nazaretu.

To znači da je od prvoga trenutka svoga postojanja Marija potpuno Bogu pripadala. Milost koju kršćani dobivaju po krštenju, ona je posjedovala od samoga početka, još prije svoga rođenja.

Iako za ovu dogmu nema izravnih svetopisamskih navoda, II. vatikanski sabor nam doziva u pamet da je Otac milosrđâ htio da „pristanak predodređene majke prethodi utjelovljenju tako da, kao što je žena pridonijela smrti, žena također pridonese životu (LG 56)”. Odatle ne čudi, kako ističe ova konstitucija na istome mjestu, „što se kod svetih otaca pojavio običaj prema kojemu su Bogorodicu nazivali svu svetom i od svakoga grijeha slobodnom, koju je u izvjesnom smislu Duh Sveti oblikovao i učinio novim stvorom”.

Arkanđelov pozdrav u Ev. po Luki 1,28 saborskim ocima je bio povod da zaključe kako je navjestitelj pozdravio nazaretsku Djevicu kao onu „već od prvog časa njezina začeća obdarenu sjajem prave osobite svetosti kao punu milosti”.

U prilog tome razmišljanju tradicionalno se kod pristalica ovoga nauka uzimao i evanđeoski prizor kada Elizabeta bremenita sinom Ivanom, Mariju noseću s Isusom pozdravlja riječima „najblagoslovljenija si ti među ženama” (Ev. po Luki 1,42).

Povijesni razvoj istine o bezgrešnom Marijinu začeću bio je ipak dug i tegoban. Za poklonike ove istine iziskivao je izuzetan napor uma i srca i teološkoga domišljanja. Glavnu zapreku ovoj dogmi predstavljalo je uvjerenje o „sveopćenitosti grijeha” i dosljedno o potrebi „sveopćeg Kristova otkupljenja”. Misli su to koje se nalaze zapisane u Poslanici Rimljanima (5,12) gdje stoji da „smrt prijeđe na sve ljude jer svi sagriješiše”, odnosno „mnogo se obilnije izlila na sve milost Božja i dar dan milošću jednog čovjeka, Isusa Krista (5,15)”.

Franjevac Duns Škot (13./14. st.) nazvan Učitelj Bezgrešne, bio je pravi pionir dogme o bezgrešnom Marijinu začeću. Naučavao je kako je Krist Mariju zaštitio, a nas oslobodio od istočnoga grijeha. Kod njezina začeća bez istočnoga grijeha Krist je, prema njemu, pokazao svoju predotkupiteljsku moć.

Da je Marija uzeta od izvornoga grijeha, da je čista, sveta i neokaljana bilo je definirano već na Saboru u Bazelu 1439. godine. Kako je do 36. saborskoga zasjedanja koje je ovo izglasalo došlo onda kada Sabor više nije bio u zajedništvu s papom, njegovi dekreti pa ni ovaj nisu imali obvezujuću snagu. U tom je dekretu stajalo kako je pobožni nauk da slavna Djevica Marija djelovanjem jedinstvene prethodne milosti Božje nije nikada bila podložna istočnom ni osobnom grijehu – u skladu s bogoštovljem Crkve, s katoličkom vjerom, zdravim zaključivanjem i Svetim pismom. Od svih katolika je zatraženo da prihvate ovo učenje te da nikomu nije dopušteno naučavati i propovijedati drukčije.

Prijepori oko ovoga nauka ipak su se nastavili još stoljećima. Dominikanci su tako zastupali da nauk ne drži vodu jer proturječi dogmi o sveopćenitosti iskonskoga grijeha. Franjevci su nasuprot tomu nauk branili naučavajući da se Marija, premda izuzeta od vlasti grijeha, time nije isključila iz Kristova otkupiteljskoga djela. Dapače, ta činjenica naglašava izvrsnost i učinkovitost otkupljenja koje nadilazi prostor i vrijeme, naglašavali su oni. Pod utjecajem isusovaca od 16. st. nauk o bezgrešnom začeću prihvaća sve više teologa. Tridentski sabor sredinom 16. st. iz svoga je dekreta o istočnom grijehu izostavio Mariju, dok je u dekretu o opravdanju iznio nauk da je ona bila oslobođena grijeha tijekom cijeloga svoga života.

Početkom 18. st. papa Klement XI. propisao je da se blagdan Bezgrešnoga začeća ima slaviti posvuda. Konačno, 1854. godine za papinstva Pija IX. došlo je do proglašenja ove dogme. Papa je prethodno odlučio pitati biskupe svijeta o njihovu mišljenju o mogućnosti definiranja. Od 603 upitana biskupa definiciju je zagovaralo njih 546. Bula Ineffabilis Deus proglašena je 8. prosinca 1854.

„Na čast svetog i nedjeljivog Trojstva, na diku i ukras Djevice Bogorodice, na uzvišenje katoličke vjere i na dobrobit kršćanske religije, autoritetom Gospodina našega Isusa Krista, blaženih apostola Petra i Pavla i našim, izjavljujemo, objavljujemo i definiramo da je učenje koje drži da je Blažena Djevica Marija, u prvom času svoga začeća, po posebnoj milosti i povlastici svemogućega Boga, predviđajući zasluge Isusa Krista Spasitelja ljudskoga roda, bila očuvana neokaljanom od svake ljage izvornog grijeha, od Boga objavljeno, te ga zbog toga svi vjernici moraju čvrsto i postojano vjerovati.”

Tako glasi središnji dio ovoga proglasa. One koji bi se usudili drukčije misliti, bula je upozorila da će biti osuđeni vlastitom presudom, da su doživjeli brodolom vjere, da su otpali od jedinstva Crkve i da mogu očekivati crkvene sankcije budu li izražavali takvo svoje mišljenje.

Kada se četiri godine kasnije – 1858. Blažena Djevica Marija u Lurdu ukazala nepismenoj pastirici Bernardici Soubirous i predstavila se njoj i mnogima u Crkvi do tada nepoznatim imenom kao L’Immaculée Conception (Neokaljano, Bezgrešno začeće), nije bilo druge nego prihvatiti to kao odgovor Neba na papino proglašenje ove dogme.

Uznesenje

Uznesenje tijelom i dušom u nebo posljednji je dogmatski pravorijek o Blaženoj Djevici Mariji.

Majka Božja, vazda Djevica, Bezgrešno začeće „konačno je kao najvišu krunu svojih povlastica, postigla to da bude sačuvana netaknutom od raspadanja u grobu, te da ona kao i njezin Sin, nakon potpune pobjede nad smrću, bude tijelom i dušom uznesena u najvišu nebesku slavu, gdje ona sjaji kao kraljica, uz desnu istoga svoga Sina, besmrtnoga kralja vjekova”.

Ovako je u apostolskoj konstituciji Munificentissimus Deus 1. studenoga 1950. papa Pio XII. proglasio, objavio i definirao „da je Bogom objavljena dogma da je, Bezgrješna Bogorodica uvijek djevica Marija završivši put zemaljskog života, bila tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu”.

Onoga tko bi se svjesno usudio nijekati ovu definiciju, papa je upozorio „neka znade da je u potpunosti otpao od božanske i katoličke vjere”.

Molbe za proglašenje ove dogme pristizale su sa svih strana svijeta u velikom broju u Vatikan od druge polovice 19. st. Na I. vatikanskom saboru (1869./70.) 204 saborska oca su predložila da se definira Marijino uznesenje na nebo dok je u prvoj polovici 20. st. taj pokret dodatno ojačao novim i brojnim zahtjevima. Nakon što je nekoliko godina prije toga provedeno ispitivanje episkopata čitavoga svijeta, na svetkovinu Svi sveti 1950. dogodilo se proglašenje dogme.

Mora se priznati da u Sv. pismu nema izričite potvrde za ovu dogmu. Zadnji put kada se u njemu spominje Marija, nalazimo je s apostolima, ženama i Isusovim rođacima u Jeruzalemu u molitvi nakon Isusova uzašašća (Djela ap. 1,12-14). Jednako tako u Pismu nema nikakve naznake o tome kako je završio Marijin život. Je li ona umrla prirodnom smrću kao svi smrtnici ili je ušla u nebo bez tjelesne smrti?

Događaj Uznesenja Marijina nije imao svjedoka, a nije zabilježen u kanonskim, od Crkve odobrenim svetim spisima pa je proglašenju ove istine trebalo dugih 19 stoljeća. Zabilježen je, međutim, u kanonski nepriznatim (apokrifnim) spisima kakav je Pseudo-Melitonov spis iz 4./5. st. U njemu apostoli traže od Gospodina da zbog njezinih zasluga Mariju uskrisi na kraju života: „Gospodine, izabrao si ovu svoju službenicu da ti postane bezgrešno prebivalište… Činilo se, stoga, pravedno nama tvojim slugama da, kako nakon pobjede smrti, ti kraljuješ u slavi, uskrisiš tijelo svoje Majke i povedeš je sa sobom, radosnu, u nebo.”

Svjedočanstva iz crkvene predaje, premda temeljena tek na legendarnim pripovijestima čiju vjerodostojnost se nije moglo potvrditi, pokazuju ipak da se u Crkvi od početaka pa tijekom svih stoljeća Mariji pripisivalo uznesenje u nebo zbog njezine iznimnosti (bogomajčinstva, djevičanstva, neokaljanosti) te zbog njezine jedincate uloge u djelu Kristova otkupljenja.

O tomu nam Pisma ipak dostatno kazuju. Vjernici, crkveni oci i naučitelji Crkve na zapadu i na istoku vjerovali su i zaključivali da je zbog takve Marijine povezanosti sa Spasiteljem – Marija kao prva i jedina za sada – morala biti pridružena Kristovu uskrsnuću i njegovu tjelesnom uzašašću u nebo.

„Trebalo je da majka Života dijeli stan Života”, pisao je German Carigradski u 8. st. Slično u to vrijeme govori i sv. Ivan Damaščanski: „Trebalo je da ona koja je vidjela svoga Sina na križu i primila u srce mač boli… promatra tog Sina kako sjedi zdesna Ocu.”

Ove razloge za Marijino uznesenje donosi i konstitucija proglašenja iz 1950. tvrdeći da se zbog Marijine povezanosti s njezinim božanskom Sinom „čini da je nemoguće zamisliti da bi ona koja je Krista začela, rodila, mlijekom dojila, držala na rukama, pritiskala na grudi, poslije ovog zemaljskog života od njega bila makar i tijelom, premda ne i dušom, odijeljena”. Konstitucija na tome mjestu izražava uvjerenje da je Spasitelj svojoj preljubljenoj Majci iskazao „tako veliku čast da je očuva netaknutu od raspadanja u grobu” te da „treba vjerovati da je to i učinio”.

A je li Marija umrla i pokopana?

Pisma nam o tome šute. Jednodušna je ipak predaja Crkve da je Marija svoga Sina nasljedovala i u smrti. Povlasticu da bude pošteđen smrti nije imao ni Spasitelj, pa bi se teško tu povlasticu moglo pripisati samo Mariji. Trebalo je da i ona poput Krista prođe kroz vrata smrti kako bi mogla primiti dar uskrsnuća, kao što se s njom i dogodilo.

Iskustva svetih mističara kakva je primjerice Marija Agredska, opisana u njezinoj knjizi Život Blažene Djevice Marije premda, dakako, neobvezujuća za našu vjeru, potvrđuju upravo ovo što o Marijinu svršetku Crkva vjeruje.

Prema objavi koju je ova španjolska redovnica primila u 17. st., Marija je umrla u petak u 3 sata, u isti sat i dan u tjednu kada i njen božanski Sin, 13. kolovoza. Do 70 godina manjkalo joj je 26 dana. Poslije Isusove smrti živjela je 21 godinu, 4 mjeseca i 19 dana. Presveta Djevica, Majka Božja, preselila se u vječnost 55. godine poslije rođenja Kristova. U grobnici u Jeruzalemu kamo su joj mrtvo tijelo položili apostoli provela je 36 sati, a uskrsnula je tijelom sjedinjenim s dušom, kao i njen Sin – u nedjelju odmah iza ponoći. Vođena Kristom i praćena četama anđela i svetih, uz zvuke nebeske glazbe, uzišla je u slavu Božju.

Dok za druge pokojnike tvrdimo da će oživjeti, uskrsnuti u Gospodinu jednom na koncu, za Mariju priznajemo da je već sada dušom i tijelom proslavljena kod Boga.

Ona je već sada postigla svoj povijesno-spasenjski cilj, zauvijek ostvarila zajedništvo s Bogom i tako pretekla Crkvu. Ono što Crkva kao zajednica te svaki vjernik tek žele postići, Marija je već ostvarila.

U tom smislu ona je „slika i početak Crkve kakva treba biti dovršena u budućem vijeku, tako ona i na ovoj zemlji svijetli putujućem Božjem narodu kao znak sigurne nade i utjehe, sve dok ne dođe dan Gospodnji” (LG 68).

Izvori i literatura:

Biblija, KS, 1991.; Katekizam Katoličke Crkve; Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu; Lumen gentium, Dogmatska konstitucija o Crkvi II. vatikanskog sabora; Enciklopedijski teološki rječnik; Suvremena katolička enciklopedija; J. Neuner – J. Dupuis, The Christian Faith in the Doctrinal Documents of the Catholic Faith; Nuovo Dizionario di Teologia; N. Ikić, Kompendij katoličke pneumatologije, mariologije i eshatologije; G. Biršić, Marija – početak boljega svijeta (Mala pučka mariologija); Sveta Marija. Radovi simpozija o štovanju Blažene Djevice Marije u Provinciji Presvetog Otkupitelja; Marija Agredska, Život Blažene Djevice Marije; Biserje sv. Ante.