Čovjek je čitav život na hodočasničkom putu. U hodu je prema cilju koji, sve kad bi htio, ne može promašiti. Ne treba mu atlas niti navigacija. Cilj mu je zacrtan već u genima. Rođenjem je usmjeren na put koji je rezerviran za svakog rođenog. Nitko ga nije uspio promašiti, bez obzira kojim se stazama i puteljcima kretao. Na cilju svakog putnika čeka ona, koja stavlja u mirovanje sve ljudske strasti, želje i stremljenja. Ona briše svaku razliku između siromašnih i bogatih, bijelih i crnih, vjernika i ateista, katolika, pravoslavaca i muslimana.
U dušu hodočasnika, koji se susreo s njom, nije još uvijek nitko uspio zaviriti dokraja. Tajna tog susreta je zakopana duboko pod zemljom. Tek u sjaju očiju iscrpljenog putnika može se naslutiti samo ponešto o tome, ali nikada sve do kraja shvatiti. Iako danas nitko nema mnogo vremena za umornog putnika, koji se laganim koracima približava svom hodočasničkom cilju, svi bi željeli čuti od njega pokoju riječ, i to tek kad stigne na cilj. Kamo? Što se događa poslije susreta s njom? Ipak, tada njegove riječi postaju tako tihe da ih ne čuje i ne razumije nitko. Tišina ostaje odgovor na pitanja koja progone mnoge prilikom ispraćaja od umora zaspalog hodočasnika. Mnogi bi htjeli znati kad će je susresti. Međutim, i ona uporno šuti poput zaspalog hodočasnika. Tajnovita je. Pojavljuje se često kad je najmanje očekujemo, ne obazirući se na biološke zakone i naše želje. Varljiva je. Tako je blizu, a izgleda tako daleko.
Mlad čovjek često žali starog putnika jer se u njegovim koracima nazire hodočasnički kraj, dok se starac, s blagim osmjehom na usnama, čudi nestašnosti mladoga, jer zna kako vrijeme brzo prolazi i kako je ljudski vijek kratak, svjestan toga da će ovaj jednog dana biti tamo gdje je on sada. Mnogi mladi bi se kretali drugačijim hodom kada bi imali iskustvo starog hodočasnika. Također, i mnogi starci bi pažljivije birali životne puteljke kada bi mogli vratiti vrijeme unazad.
Pa ipak jedno povezuje sve ljude, i starije i mlade. Svi žele dočekati starost, iako nitko ne želi biti star. Nekada su mladi rado obilazili starije zbog njihova dugog hodočasničkog iskustva, puni želje da čuju ponešto o usputnim događanjima, prilikama i neprilikama, jer hodočasnički put starog hodočasnika je pun iskustva. Nažalost, danas je sve manje vremena, pa čak i tada kada ne znamo što ćemo s njim. Tako je jer smo zaboravili da je iskustvo često važnije od znanja. Znanje se može brzo steći, a iskustvo zahtijeva godine napornog hodočasničkog putovanja preko brda, gora, pustinja i nabujalih rijeka… Mnogi danas ne shvaćaju da je star čovjek poput hodočasnika koji na povratku s dalekog puta ima mnogo toga reći, o mnogim ugodnim i neugodnim puteljcima, o usputnim susretima s ljudima i njihovim navikama, o mržnji i ljubavi, koje udaljuju i približavaju, o ratu i miru, o onome što razara i spaja, o beskorisnim i korisnim stvarima, o lažnim puteljcima koji vode u bezdane i onima koje hodočasnički put uljepšavaju i skraćuju, vodeći mirno onamo kamo će jednog dana svaki putnik stići.
Stari hodočasnici su, kako reče jedan mudar putnik, poput muzeja kod kojih nije važna fasada nego ono što se nalazi unutra. Nažalost, danas je vanjski izgled često važniji od nutrine. A nekima su starine postale prevelik teret kojeg bi se najradije brzo riješili. Sve je više onih koji misle da treba ograničiti i rok trajanja starosti. Istina, mnogo više ih ima među mladima i neiskusnima, kojima zadnji koraci izgledaju u nedogled daleko. Umjesto da im pomognu dostojanstveno umrijeti, neki bi htjeli posrnulim hodočasnicima pripomoći pri umiranja. I tko danas ima pravo reći da čovjek vlada ovim svijetom. U novcu je moć. Ako svijet nastavi ovim putem, novac će određivati dob ljudskog života i kraj hodočasničkog puta. Kakvu budućnost može imati svijet u kojem novac poziva na kulturu smrti, potiskujući kulturu života? Previše je danas podjele na stare i mlade. Kao da mlad ne može biti star, a star mlad?! Svjetskim metropolama lutaju milijuni dezorijentiranih mladih. A i kroz vene starca mogu strujati bujice oduševljenja? Goethe je napisao Fausta u osamdesetoj, Adenauer preuzeo spašavanje njemačke nacije i demokracije u osmom desetljeću putovanja, a Michelangelo završio oslikavanje Sikstinske kapele u 71. godini hodočasničkog hoda.
Nažalost, ni mnogi od starijih hodočasnika nisu ono što su nekada bili. Mnogi su podlegli varljivim vremenima te često pokušavaju prikriti tragove putovanja na čelu, zaboravljajući pri tome da im ništa ne koristi umijeće varanja. Nju još nitko nije uspio izigrati, osim onih koji su živjeli časno. Blago čovjeku koji i starost prihvaća kao dar Božji, svjestan toga da svako mora jednog dana položiti račun za svoje putovanje. Blago onomu koji je na svom životnom putu shvatio da je šminkanje samo uzaludno trošenje vremena. I blago onome putniku koji, kad se približi cilj hodočašćenja, može reći da mu je život bio ispunjen, duša prožeta mirom i srce nema više želja, osim jedne jedine: da oko njega budu dragi ljudi koji će mu zaklopiti oči, puštajući pokoju iskrenu suzu zbog njegova odlaska.
