Početna stranica » Litanije imenā

Litanije imenā

420 pregleda

U meni su živa i imena onih koje sam samo nekoliko puta, pa i samo jednom, susreo. I imena onih s kojima me povezuje tek neki posredan dodir

Dogodi mi se – i to češće – da mi kroz misli, kroz prisjećanja koja ne zamiru niti blijede, navru imena ljudi koji su me na različite načine obdarili, čak životno odredili. Bez ikakva naprezanja, u opuštenosti, jedna za drugim slijede imena, kojima mi je Bog – otkad pamtim – govorio, i ne prestaje govoriti. Poput litanija nižu se imena kojima ništa nije potrebno pridodati, nijedan pridjev, nijednu poveznicu, nijednu zgodu. Toliko su obilna. Izričem ih u sebi sa zahvalnošću i blagoslivljanjem. Uistinu: svako je od njih zaodjeveno mojom zahvalnošću, sam blagoslov.

Jedna za drugim slijede imena mojih roditelja, svih onih koji su im prethodili, imena moga brata i sestara, moje obitelji. Imena moje supruge, djece, unučadi, snaha i zeta. Imena mojih prijatelja – i onih s kojima dijelim život, i onih koji su otišli pred nama, i onih s kojima sam se prestao susretati, a s kojima sam u nekim danima dijelio dragocjenost života. Imena onih koji su me uvodili u svijet Duha, onih koji u tom neizrecivom svijetu idu preda mnom, idu uz mene.

U meni su živa i imena onih koje sam samo nekoliko puta, pa i samo jednom, susreo. I imena onih s kojima me povezuje tek neki posredan dodir. Naravno, i imena onih čiji su se tragovi upisali u moju dušu, čiji pogledi iz tko zna kojih vremena i svjetova bdiju u meni, jeka čijih glasova mi razgovijetno zbori.

Spominjem se i onih kojima ni imena ne znam a s kojima sam nedugo ili prije mnogo godina podijelio tek neki naoko usputan trenutak. Žive su u meni okolnosti – pa i samo bljesak, katkada snažan, katkada blag – tih trenutaka koji ne prestaju napajati moju dušu. Spominjem se i onih koje sam samo u prolazu vidio kako žive, kako proživljavaju svoju radost ili bol, kako se jedni prema drugima odnose.

Ne izostavljam ni imena onih koji su me na različite načine povrijedili, čak se trudili nauditi mi, jer je i iz toga, zasigurno Božjom voljom, njegovom zauzetošću, za mene, za moj život, proizišao blagoslov koji me je na nov način ohrabrio, na nov način uputio, poveo me putovima koje nisam ni slutio, a koji su danas sav moj poznati svijet, dom koji nalazim kamo god krenuo.

Svi oni donosili su svoje obilje – ili i samo poneku mrvu, zasigurno dragocjenu – u središte moga bića, koje doživljavam svojim srcem, u čemu prepoznajem Božju ljubav.

Kako da im ne zahvalim, kako da ih ne blagoslovim, kako da ih Bogu čitavim srcem uvijek iznova ne preporučim?

Te drage litanije imenā, litanije zahvalnosti i blagoslova, krijepe me neizrecivo, potiču na raspoloživost životu, onom kojem me Bog svojom ljubavlju usmjerava. Onom izvan kojega mi ne bi bilo moguće na životni način ga susresti.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!