Upravo zbog takve poniznosti i jednostavnosti Marija izaziva divljenje i trajno zanimanje među kršćanima, pripadnicima drugih religija pa i onima koji sebe nazivaju nevjernici. Mnoge pobožnosti i svetišta diljem svijeta to pokazuju. Marija je doista cijela ponizna, usmjerena na Krista, a u vremenu došašća njena kristocentričnost je na poseban način jasna, ističe Pavao VI. Međutim, određena povijesna poimanja Marijine osobe ili su potpuno ili djelomično iskrivljena. Slično se događalo i sa svetim Franjom što je dokaz da čovjek zbog težnje za taštom slavom nema razumijevanje krjeposti poniznosti. Dok se njega često definira slikom osobenjaka i buntovnika, koji nema velike veze s hijerarhijskom Crkvom, dotle se Mariju tumači kao onu koju ta ista Crkva nastoji instrumentalizirati protiv protestanata te krivim pojmovima staviti u sukob sa svojim Sinom.
Katolici Mariju na poseban način štuju kao posrednicu između Zemlje i Neba. Ona je ta koja se zagovara za nas i time pokazuje onu esencijalnu osobinu svake majke. Majka je posrednica, njena bezuvjetna ljubav otvara naizgled nepremostive granice. Međutim, sam pojam Marijinog posredništva nikada nije predstavljao neki problem (osim kod protestanata) vjerojatno iz razloga što u Svetom pismu jasno na nekoliko mjesta Marija moli Isusa da nešto učini (svadba u Kani Galilejskoj). Ali od Srednjeg vijeka razvila se teologija o Marijinoj pridruženosti otkupiteljskom djelu te je izazivala katkada oštre teološke rasprave unutar same Katoličke Crkve (J. Galot). Mariju se u prošlosti zvalo Otkupiteljicom, jer je Otkupiteljeva majka, da kasnije ne bi došlo do zabune, na nju je primijenjen naslov Suotkupiteljica što je označavalo njenu suradnju s Kristovim djelom. Naziv Suotkupiteljica prvi put se spominje u nekom himnu iz 15 st. i tumači se riječima trpjela je s Otkupiteljem, javlja se također i u nekim spisima Pija X. i Pija XI. (J. Galot). Napuštanje naziva Otkupiteljica želi reći to da samo Krist u strogom smislu te zasluge preuzima, a ona je trpjela s Otkupiteljem (Lk 2,34-35) i time surađuje na njegovu djelu (J. Galot).
Što se tiče marijanskog nauka u Crkvi, ni II. vatikanski sabor nije donio nikakvu vjersku definiciju glede ovog pitanja, već daje slobodu teolozima da o tome raspravljaju. Ipak kada opisuje Marijin pristanak na anđelovu poruku, Sabor osvjetljuje zanimanje u spasenjskom djelu, međutim iz ekumenskih razloga odbacuje naziv suotkupiteljica. Sabor jasno očituje Marijinu volju, ona je ponizna djevica koja ne ide za tim da zasjeni svoga Sina. Stoga izjava Paola Ricca da je Crkva Mariju instrumentalizirala te da je ona postala zaštitni znak protureformacije kojom se borilo protiv neprijatelja protestanata je besmislena. Crkva nikada nije stavljala Mariju iznad Krista, ali također nikada nije mogla prihvatiti to da njena uloga u spasenjskom djelu završava rađanjem Sina. Dok Luther Mariju poistovjećuje s drvetom križa koje nema nikakve zasluge u nošenju Krista dotle Crkva u Marijinoj patnji pod križem prepoznaje Šimunovo proroštvo u kojem se očituje majčina supatnja sa Sinom – mač boli probost će tvoju dušu (Lk 2,34-35). Premda postoje razlike i kod protestantskih teologa, npr. Hans Asmussen u svom djelu Maria, die Mutter Gottes, između ostaloga, govori o Mariji u svjetlu kristologije i soteriologije – Nema Krista bez Marije… O tome ovisi naše spasenje. Pitanje mariologije u Crkvi danas je od izuzetne važnosti i zasigurno da će se u vremenima koja dolaze o Mariji puno intenzivnije raspravljati, a da će doći do jedinstvene ekumenske mariologije teško je vjerovati. Međutim, Marijin „Da!” promijenio je cijelo čovječanstvo, pa se s pravom možemo nadati da ovaj NE nije konačan i da nam Marija, naša zajednička majka u tome može pomoći.
