Svaki strah, svjestan ili nesvjestan, strah je od nečega, određenoga ili neodređenoga. Važnije od pronalaženja uzroka straha je odgovor na pitanje: Zašto se plašimo?
Od svih psihičkih fenomena, manji ili veći strah ili strah od straha je najčešći razlog koji ljude dovodi psihijatru, tražeći potpuno oslobođenje ili ublaženje, kao i načine kako predvidjeti strah i zaštititi se od njega. Tu rijetko pomaže logično razmišljanje, ohrabrivanje ili prikaz neosnovanosti strahovanja, pa može samo na tren donijeti olakšanje, a češće još povećati napetost. Često je lakše izbjegavati sve što je u vezi sa strahom, nego se suočiti s njim.
Kod branitelja oboljelih od PTSP-a, prilikom proslave obljetnica, kada se od njih traži postrojavanje ratne jedinice, ali i oblačenje uniforme (što sve podsjeća na proživljena traumatska iskustva), oni odustaju od željenog susretanja, u strahu od retraumatizacije. Još je gore kada se organizira posjet mjestima stradavanja. Dogovor je relativno lako postići, ali realizaciju gotovo nikako. Još češći primjer su osobe koje godinama izbjegavaju zubara i trpe bol i probleme s prehranom.
Idealno bi bilo da se jednim posjetom liječniku strah dokine, što je i moguće u nekim rjeđim situacijama, na primjer, primjenom postupaka terapijske tehnike neurolingvističko programiranje (NLP), kod nekih osoba se može riješiti akutni panični napad koji je izazvala klaustrofobija od boravka u CT aparatu tijekom pregleda, no uglavnom – nema čudotvornog lijeka ni postupka protiv straha, već se nudi postupna promjena koja se postiže primjenom lijekova (anksiolitika, antidepresiva) ili terapijskog postupka.
Promjena također izaziva strah, jer je on davao lažnu sigurnost navikom na dugo postojeću bolesnu ravnotežu. Zato se često događa da osoba ne uzme lijek jer se uplaši nuspojava i moguće ovisnosti o njemu ili odbije sudjelovati u psihoterapiji. Opet zbog straha, ovog puta od otkrivanja duboko skrivenih tajni svoje intime. Ili jednostavno – zbog straha od ozdravljenja, slobode i odgovornosti koje ono donosi, u odnosu na primarne i sekundarne dobiti koje nudi bivanje u bolesnom stanju.
Zaštita od straha ovisi o konstitucionalnoj otpornosti, bogatstvu fantazije i inteligenciji, setu obrambenih mehanizama, zdravoj ili neurotičnoj strukturi roditelja i o učestalosti ponavljanja frustracija. Suočavanje sa strahom se događa na nekoliko načina, izlaganjem situacijama ili predmetima koje ga izazivaju, sublimacijom i pretvaranjem te energije u nešto konstruktivno i stvaralačko a neki se mogu i šaliti sa svojim strahom. No, češće je rješenje bijeg, eksplozija destruktivnih nagona ili pojava neuroze i izbor nesvjesnih patoloških obrambenih mehanizama.
Strah je svakodnevni opći ljudski i sveprisutan fenomen koji se može promatrati psihološki i psihopatološki, sociološki i antropološki, religijski i filozofski. Strah već postoji i kod biljaka i kod životinja, uglavnom vezan uz postojanje opasnosti za život i nagon za samoodržanjem. Zapravo, većina strahova u biti ima korijen u strahu od smrti. Blizak mu je strah od boli i bolesti, kaosa, bezobličnosti i ništavila. Taj vitalni strah najbolje opisuju osobe bolesnog srca, koje povremeno osjećaju doživljaj bliske smrti.
Strah je kroz epohe mijenjao svoje izražajne mogućnosti, tako da je danas ipak kvalitativno, tj. sadržajem drukčiji nego ranije, mada i danas postoje strahovi od nevidljivih prirodnih sila, katastrofa, potresa, tsunamija, poplava, požara, vulkana, demona, koji je prisutan kod svih, što najbolje dokumentiraju financijski uspjesi i gledanost tzv. filmova katastrofe i horora.
Čovjek se brani tako da pokušava postati gospodar prirode i smrti, dobra i zla.
Slično je i sa strahom od nužnosti, od sudbine, tajanstvenosti. Zato su još uvijek prisutni različiti horoskopi, taroti i razni drugi načini predviđanja budućih događaja sa svrhom samozaštite, i dok god je straha, ti poslovi će cvasti.
Kršćanstvo nudi oslobađanje od straha u vjeri u dobro i božansku zaštitu, koje će se uvijek dogoditi onome koji vjeruje. Ne brinite se tjeskobno… No strahovi i dalje postoje, a u posljednje vrijeme posebno je čest strah od drugog čovjeka, ali i od samog sebe. Tim strahom se pune crne kronike i naslovnice „žutog tiska”. To dosta govori o društvenom trenutku. Takav strah temelji se na strahu od agresije, posebno unutarnje, kojoj se ne poznaje intenzitet jer je duboko potisnuta i kontrolirana, „tempirana bomba”. To može biti i „strah savjesti” od zakonskih posljedica i sadržaja agresije ili potisnutog seksualnog nagona, ali u biti je strah od gubitka kontrole i – ludila, koje je sinonim za osobnu, tjelesnu i socijalnu destrukciju. Takav se strah nalazi i u strahu od duševne bolesti i duševnih bolesnika i izvor je stigmatizacije i negativnog stava prema njima.
Osim biološkog straha od ugrožavanja života, drugi osnovni uzrok strahu je egzistencijalni strah od slobode, napuštanja sigurnosti poznatog okruženja, tj. strah od nepoznatoga, koji susrećemo u djece i primitivnih naroda, ali i kod visoko kreativnih individuuma. Od tud i ksenofobija, homofobija…
Zatim slijedi treći najveći strah – strah od odvajanja, napuštanja, usamljenosti, od gubitka ljubavi voljenog objekta. Strah od odbijanja, od gubitka priznanja, vrijednosti i moći, nezavisnosti, prava na vlastiti razvoj, od preziranja, podčinjavanja, ekonomskih problema ili nesigurnih ishoda našeg rada, od odgovornosti za druge, od razbijanja unutrašnje homogenosti obitelji. Važan je i strah od roditelja i svekolikih drugih autoriteta.
Po definiciji, strah je neugodno psihičko stanje, osjećaj karaktera prijetnje životu ili tjelesnom integritetu, koji se doživljava prilikom uočavanja opasnosti, stvarne (realni strah, uz postojanje svijesti o izvoru opasnosti) ili nerealne, unutrašnje ili vanjske, a postaje destruktivna sila koja onemogućuje stvaranje i normalan individualni razvoj, a rijetko je aktivator i stimulans tog razvoja.
Opisujemo ga različitim terminima, poput panike, užasa, agorafobije, socijalne i specifične fobije, paničnog poremećaja, općeg anksioznog i anksiozno-depresivnog poremećaja. „Slobodno lebdeći strah” koji nema objekta, preplavljuje, a oboljeli kao da lebdi u njemu. Poseban je oblik straha plašnja, strepnja, bojazan, ustrašenost, tjeskoba, trema, strašljivo iščekivanje (anksioznost), neodređeni strah, ona vrsta unutrašnjeg afektivnog doživljaja koji se ne odnosi na neki određeni predmet ili osobu, već na osnovno raspoloženje, a uključuje predviđanje opasnosti na temelju davnih, ranih iskustava. Tu su i noćni strahovi, terori (bez sjećanja na sadržaj sna) i noćne more, kada se sjećamo sadržaja sna, koji dovode do pojave strahova od snova i sanjanja. Fobije su specifični, nerealni, iracionalni strahovi vezani uz određene objekte ili situacije (otvoreni ili zatvoreni prostor, oštri predmeti, pauci, zmije, visina, mrak…).
„U strahu su velike oči”, zjenice se šire, a ponašanje je specifično uz pojačan oprez, nestabilnost, sumnjičavost, osjećaj bespomoćnosti, nesigurnosti, do potpune paraliziranosti emocija i aktivnosti. Psihomotorna napetost očituje se osjećajem unutarnjeg pritiska, „kao da će puknuti jer nešto iznutra pritiska grudi”, podrhtavanjem ili trnjenjem pojedinih dijelova ili cijelog tijela, nemogućnošću ostanka na jednom mjestu, brzim zamaranjem. Disanje je površno uz osjećaj nedostatka zraka, ubrzan rad srca, pojačano znojenje, vlažni su dlanovi, suha usta, osjeća se neodređena vrtoglavica i mutnoća u glavi, mučnina, javljaju se proljevi ili opstipacija, valovi vrućine i topline u tijelu, učestalo ili zaustavljeno mokrenje, poteškoće pri gutanju uz osjećaj „knedle” u grlu ili „nervoze želuca”. Prisutni su i razdražljivost, poteškoće u koncentraciji, smetnje u komuniciranju s okolinom, smetnje spavanja, košmarni snovi.
