Leptiri

284 pregleda

Nitko od onih koji su poznavali Ljiljana, makar i površno (a takvih je bilo najviše; u dušu ga nitko nije znao jer je poput kukca tvrdikrilca, jednog od onih što su pribadačama pripeti za jastučiće u kutijicama na Florinim policama, uspio podignuti jak i visok suhozid iza kojega bi se pritajio i, ustreba li, iza nj čamio danima i noćima, mjesecima..., cijeli vijek!), nije mogao naslutiti njegove nakane kad se je nakon duga izbivanja nenadano pojavio u rodnom Samogradu. A on je samo jedno snio: ponovno biti Florin cvijet.

I onda se jedne večeri, blagoslovljena plodom u utrobi, pred vratima njegove trošne kućice pojavila Flora. Poput leptirića što se prejeo, cijeli bi dan u nisku letu oblijetala oko kuće: plijevila korov, brala cijeće, zagledala se u cvjetove, kidala latice i stavljala ih u staklenku s vodom… I ona se, poput Ljiljana, u početku otimala znatiželji, borila se s ljubopitljivoš­ću znatiželjnika, onih što ne mogu živjeti ako ne prokljucaju tuđe tajne. Gotovo nikamo osim u vrt iza kuće nije izlazila, tako da je gotovo nitko nije viđao, sve dok na svijet nije donijela Evu, plod tko zna koje i kakve mladenačke ljubavi. Kako bilo, sva ta nagađanja i nepoznanice rađali su nova i nova pitanja, dajući svemu uvijek jaču notu začudnosti. Tako bi i ostalo da netko nije prokljucao: Ljiljan i Flora su u velikom gradu, gdje su se školovali, imali burnu ljubavnu vezu, s mnogim svađama i razlazima, mirenjima i ponovnim zajedničkim životom. I čekali su svoju Evu. Ipak, tko će leptire smiriti, njihovi su svi cvjetovi, i u letu se lako izgube…

Flora je Ljiljanu bila još jedan misterij u nisci koja mu je visila o vratu otkako se vratio u Samograd. No, ona nije bila obično tajnovito zrnce, obična knjižica kakvima je bio okružen i koja se nudila i razotkrivala već nakon prve letimično pregledane stranice. Otvarao je on tu tajnu, prelistavao, čitao, iščitavao, napamet učio pojedine odjeljke, pa i čitava poglavlja, ali joj nije mogao stati u kraj, ni onda kad su se u tajnosti vjenčali, pred zakonom postali supružnici i nastavili živjeti u staroj obiteljskoj kućici: njih dvoje i sićušna Evica.

Nerijetko je, udivljen ljepotom, promatrajući je sebično počeo misliti “kao da sebe gledam u zrcalu!”, ali nije se usudio to izreći, da je ne povrijedi, te samo izusti: “Lijepa si, ljupka, predivna…!”

“Još…? Ima li još…? I ja sam sujetna, i ja bih da mi tepaš, da u meni vidiš vilu, krasoticu, kao što u sebi gledaš neodoljiva stvora pred kojim sve pada, sve se otvara. Reci, ima li još nešto čime bi me kupio, razoružao?”

On se zbuni: “Ne…, nema…, nema riječi kojima bih te dostojno opisao!”

A ona će: “Slušaj kako ću ja tebe opisati!” I nastavi ga razoružavati: “Samoljubiv, sklon samosažalijevanju, sebičan, nesvjestan svojih nedostataka, bahat, nadmen, debeo…”

Mimo Flore, uronjene u užitak, u bujno i burno življenje sebe, minuše promjene koje i ne primijeti. Živjela je poput cvijeta što bez kapi vode otužni i poružni, počne se sušiti. Vlaga cvijetu vrati život, a tko će Floru vratiti u život?!

“Vjeruj u se i vratit ćeš se”, tješila se je i samu sebe bodrila Flora.

“Koje li pljuske, koje li pljuvačke u vlastito lice, u oči: tu je tvoja propast, Flora, u tome je tvoje skončanje! Oni što su te jučer mazili, milovali, tepali ti i ljubili te, sad gadljivom slinom lijepe tvoje lice! Ti si još uvijek igračka, ali sad raščerupana, raskomadana, popljuvana i – odbačena!”

Nije trebalo dugo čekati, zaludna su bila Florina nadanja u brz oporavak i povratak – Ljiljan je bio jači, a s Florom je znao što želi: ona je bila samo još jedan bobak na sramotnoj krunici koju je nizao… Zaludne su bile njezine težnje da mu – govoreći u lice istinu o njemu samu – vrati ljudski sjaj u dušu: to se njega nije doticalo, ta on je lovac na trofeje i nije ga briga što je lovostaj, što je u krivolovu. Sve češ­će je izbivao iz kuće, a kad se jednom vratio, Flore više nije bilo tu, tek između zavjese i zatvorena prozora zateče golemog leptira koji, čim ga dotaknu, pade na prozorsku dasku. Učini mu se kako je čuo vragolast smijeh i rezak cijuk. Primi ga za krilce i spremi u jednu od onih Florinih staklenih kutija u kojima je na plišanu podlogu pribadačama pribijala mrtve kukce. Spusti poklopac i kutijicu spremi na policu s knjigama. Zaputio se u grad, zagledao u kafiće, frizerske salone, zalazio u kutke gdje bi ju možda mogao naći, no Flore – nigdje!? Ni male Eve…!?

I tako danima…!

A onda jednoga jutra, dok je drijemao u kolodvorskoj čekaonici, probudi ga jak udar u debela staklena vrata. Prenu se i na tlu vidje čovjeka koji ih je, čini se, pokušao glavom otvoriti. Ustajao je polagano, ne nalazeći ništa za što bi se primio i tako podignuo. Ljiljan mu priđe i podiže ga na noge. Pred sobom ugleda pristala čovjeka nemarno odjevena u trenirku s jednom do koljena zavraćenom nogavicom za koju je bio zataknut već sparušen cvijet.. Bio je bos, ali je u ruci držao postole. Kad bi se obrijao i podrezao kosu te pristojno odjenuo, na vidjelo bi izišao drugi čovjek, pomisli Ljiljan.

“Čast mi je…”, pruži ruku neznanac. “Adam, prvi čovjek…”

Ljiljan nevoljko prihvati ponuđenu ruku i izusti: “Ljiljan…, kao lijer, krin…”

Neznanac zadrža Ljiljanovu ruku u svojoj.

“Svejedno je”,  reče. “Vidim ti na licu, pitaš se tko li je ovaj, odakle je, što traži, koliko će ostati… Ni na jedan ti upit nemam odgovora…! Tek ime znam, a tko zna je li i ono pravo!? Kad dođeš kući, otvori zemljopisnu kartu i gdje leptir sleti – odatle sam. Ali ne zadugo, tko će leptira zadržati na jednom mjestu!?”

Ljiljan pod neznančevom bradom, poput ovećeg broša umjesto leptir-kravate, ugleda – živa ili mrtva? – leptira, istoga onakvog kakva je spremio u kutiju. Pogleda na sat, tražeći izliku za rastanak, a stranac će:

“Nema vremena, Ljiljane, vrijeme nije navijeno, stalo je, ali sve će biti namireno, ništa nije zauvijek izgubljeno. Pogledaj leptire. Žive kratko, od cvijeta do cvijeta, ali se nauživaju svijeta.”

Ljiljan nekako izvuče ruku iz njegove, okrenu se i žurnim korakom zaputi kući. Čim stupi u sobu, uze kutiju i već kroz poklopac spazi kako leptira nema. Ipak podignu poklopac, a iz kutije ga zapahnu neugodan miris, kao da je stupio u prostoriju gdje je maločas dogorjelo stotine uginulih šišmiša. Draška ga u nosnicama taj miris nagorjelih životinjskih kostiju kakav je ostajao nakon Florinih pokusa. Vrati se žurno na kolodvor i nađe Adama u žučnoj samoraspravi: “Je li sjena crnja ako je odjeća tamnija, što je jug sjeveru, što li sjever istoku, ako se sve vrti, mogu li dva filozofa živjeti u jednom gradu”, dvojio je Adam prije nego što će odlepršati.

Ljiljan ostade sam, ali pred njim kao da je netko lepetao krilima i stvarao mu vihor oko lica, u glavi… Kao da je drugi Adam u obličju golemog leptira oblijetao oko njega.

A Flora, što je s Florom, što je s malom Evom…? Možda njih dvije lete svijetom, nad cvijećem… Sjeti se kako mu se kadšto činilo da nad Florom vidi raskriljena nježna bijela krila i čim bi se upiljio u nju, ona ih je sklapala i pretvarala se u ličinku, u odbojnu trbastu gusjenicu, kakva bijaše one večeri kad se pojavila na njegovu pragu i kad se on sjetio drvodjelje iz Nazareta i pomirljivo izustio: “Neka mi bude…!” Sad je stajao sam, dvojio kamo poći i kako naći njih dvije. Sjeti se Adamovih riječi: “Statistički gledano, malo se ljudi pretvori u kukca, možda tek svaki milijunti…, pa ti sad računaj koliko bivših ljudi oblijeće oko nas i nad nama. Samo poneki slete na kakav cvijet, i ako ne nađu nektar – vrate se u ljude i tko zna gdje ostanu živjeti kao novi ljudi!”

Ljiljan ga je u čudu gledao i vidio golemog leptira.

“Svi mi letimo svijetom tražeći svoj cvijet”, čuo je. “Ja isto…, tražim svoju Floru i našega bezimenog leptirića.”

Čudio se Ljiljan: “Kako: svoju Floru?! I bezimenog leptirića?! Pa i ja ih tražim…” I sinu mu: možda Adam govori istinu – možda je i Flora još jedan ljudski primjerak koji se preobrazio u kukca, u leptira… I mala Eva, također!

“Ako čovjek mijenja cijelo obličje, možda ga više i nije moguće prepoznati”, pomisli Ljiljan. U taj mah zasvrbje ga u leđima; obazre se i vidje vlastita krilca. Zamahnu i poletje u potragu za Florom i Evicom, uvjeren da će se sresti na nekom cvijetu, ocvalom trnu, šipku sladunu ili makar na nekoj drači…

“A Adam, što će biti s Adamom?”, zapita se rupčićem otjera šarenog leptira koji mu je kružio oko glave.

A potom i sam zalepeta krilcima, diže se i odleprša iznad Samograda – za Florom, za Evom, za Adamom… Učini mu se da ne leti sam – sve leti s njim.