Pomalo umorni i osjetno gladni čekali smo večeru, a nakon nje i onu zajedničku obiteljsku molitvu koju je tata po običaju glasno i poticajno volio predvoditi. I ta večer, koja je nekako sporo prolazila – ništa nije obećavala. Pretpostavljali smo, da će i ona završiti baš kao i cijeli dan – istom monotonom kolotečinom. Tako je dakle, trebala biti – ova večer. Ali nije. Naprotiv! Bila je potpuno drugačija nego sve i jedna večer do tada.
Kada je tata ušao u kuću s naramkom punim drva, tada smo konačno svih šestero bili na okupu. Sjedeći u kutu dnevnoga boravka na staroj fotelji, baka Mare je molila ružarij prebacujući zrnca drvene krunice iz ruke u ruku – dok su Ivan i Marijana kružeći oko kuhinjskoga stola nestrpljivo čekali večeru koju je mama marljivo spremala. Ja sam ležao na krevetu do ulaznih vrata i razmišljao kako da napravim nekakvu zanimaciju kojom bi se igrao i kad se vani spusti noć. Mudro sam razmišljao i pokušavao se sjetiti, što bi to mogao napraviti? Da izmislim neku igricu sličnu mlinu nije dolazilo u obzir. Pa taj mlin već svi igraju i što više, svima je već i dosadio. Kartama se nisam baš volio igrati, ali mi na pamet sinu ideja da napravim fliper. E da! To bi moglo biti jako zanimljivo. Treba mi jedna ravna daska, nekoliko dobrih gumica, poneka štipaljka, kliker… Što bi još trebalo? Dok sam pažljivo nabrajao stavke svih nužnih potrepština i sve to polako zapisivao u svoj mali smeđi blok, misli mi prekinu mama koja i mene pozva da sjednem za sofru, kako bismo svi skupa konačno mogli večerati.
Jelo se činilo jako ukusno i zdravo, rekli bi – ništa neobično za kuhanja naše mame. Međutim, prije nego što smo uopće i počeli večerati, netko nam pokuca na ulazna vrata. Tko to kuca? Začuđeno pogledamo jedni na druge. Nismo se stigli ni trznuti, kad se ponovno začu kucanje – ovaj put još brže i jače! Zaista, tko bi to sad mogao biti? Iznenađeni i zbunjeni, ništa dobro s tim kucanjem nismo mogli pomisliti. Štoviše, mislili smo samo na loše! Jer zašto bi nam netko i na ovakav način, tako kasno kucao na vrata? Ako je netko i htio doći tako kasno, bio bi netko od naših. Ili ujak Zoran ili tetka Zorica? Možda djed Jozo ili baka Mila, a možda na kraju i netko od susjeda? Ali opet, nitko od njih ne kuca kad nam dolazi u posjet. Ponovno kucanje na ulazna vrata trznu nas još jednom te potvrdi naše sumnje – nešto zaista nije u redu.
Tata zbunjeno ustade da provjeri što se tu zbiva. Polako otvori prva unutarnja vrata, a zatim otključa i ova druga – vanjska vrata, te proviri kroz njihov ugrađeni stakleni prozorčić. Nakon utvrđivanja o kome se radi, lagano izađe ispred kuće gdje ga je čekao netko od mještana iz sela. Mi ostali nismo bili sigurni o kome se točno radi, ali zaključismo da je to glasonoša kojeg su vojnici poslali da obavijesti sve mještane sela kako će večeras biti granatiranje. Stoga bi se trebali što prije skloniti u zaklon. Nije bilo sumnje da su to neke izmišljotine. Pa nitko se s tim ne bi šalio! Zato se odmah prihvatimo posla, pokupimo ostatak pripremljene hrane kao i nešto tople odjeće te brzo izađemo iz kuće.
U takvim izvanrednim situacijama naše odredište je moglo biti samo jedno mjesto u selu. Bila je to nova kuća od obitelji Joze i Mare Ninić. Ona je bila naš cilj, jedino moguće sklonište i potpuno siguran zaklon. Jer ta kuća na početku našeg sela bila je jedna od najboljih kuća u cijelom selu. Napravljena od kvalitetnoga materijala, debele cigle i betonskih obloga, imala je najveći i najdublji podrum i što je najvažnije – bila je jako dobro zaklonjena. Što se tiče samoga njezina podruma, onoga što ide jedan kat u zemlju – u minus, za njega su znali i stanovnici obližnjih sela kao jedno od najsigurnijih mjesta za skrivanje u vrijeme opasnosti. Zato se u njemu uvijek nalazilo nekoliko starih, ali još uvijek upotrebljivih kauča, par kanistara pitke vode te nekoliko zdjela orašastih plodova kako bi se nešto moglo i prigristi. Zapravo, tek toliko da se mještani mogu sakriti za vrijeme prelijetanja granata i sličnih projektila.
Prečicom kroz Bošnjakove kuće, a onda trkom i kroz cijelo donje selo, došli smo brzo do odredišta. Skoro pa prvi! Oprezno siđemo niz betonske stepenice, pa polako hodnikom ravno do sobe s kaučima. Bez obzira na mračne prolaze, spretno smo pronašli dobro mjesto i prepustiti se čekanju, neka uz Božju volju bude kako treba i biti.
I prođe tako skoro pola sata, a vani se još nije ništa dogodilo. Nismo čuli prelijetanje niti jedne granate. Međutim, čekali smo tako još pola sata, a nakon što se ni tada ništa nije dogodilo – upitali smo se – je li moguće da granate neće ni padati? Mama uvijek sumnjičava na takve situacije, odluči da bez obzira na sve pričekamo još cijela dva sata. Ali kada se situacija i nakon tih dodatnih sati nije promijenila, odlučimo prekinuti svoje mirovanje i vratiti se kući. Ohrabrili smo se kako je i naša stara kuća sigurna i dobro zaklonjena. Jest da se ona nalazi na vidljivom mjestu i da je lakša granata može pogoditi, ali isto tako da ima zidove debljine pola metra od klesanoga kamena koji će nas zasigurno dobro štititi. To je naša kuća i u njoj se nekako, opet najsigurnije osjećamo. Na kraju, sve je to bilo nebitno jer granate tu večer uopće nisu padale. I naše sklonište i naša stara kuća ostale su netaknute i to hvala Bogu, ne samo tu večer – već cijeli rat. Bez ijednoga razbijenog prozora, bez ijednoga razbijenog crijepa, bez ijedne ogrebotine na njezinoj fasadi.
Danas kad je gledamo potpuno je druga situacija. Na njoj se mogu vidjeti svako od spomenutih oštećenja. Teško se može pronaći neki prozor na kojem su čitava sva stakla ili komad fasade da je ostao čitav. Što se tiče crjepova, tu je ista priča. Svaki drugi crijep je polomljen. Protekla ratna događanja nisu joj mogla ništa napraviti. Njih je hrabro odslužila i uspjela im se u potpunosti oduprijeti. Međutim, poslije je nečim drugim načeta i potjerana u starost. Taknuto je njezino mjesto koje nikako nije mogla obraniti. Pogođena je samoćom i zaboravom, neodržavanjem i zapuštenošću. Nekad je povezivala zajednicu s više od deset ukućana, a danas u njoj nikoga nema. Prazno je sve i u njenoj okolici. Prva kuća do nje – prazna. Druga, treća i četvrta – isto tako. Tek slijedom u petoj kući, nalaze se dvije dobre duše koje su nekada živjele upravo u njoj. To su naši roditelji – njeni najčešći gosti, koji je najbolje pamte i najviše spominju u pričama na stare dobre dane provedene u njoj.
