Hodočašće je predvodio i duhovno animirao župnik fra Ivan Jaković, dok je stručnu, kulturno – povijesnu dimenziju putovanja svojim tumačenjima višestruko obogatio prof. Ivan Šporčić.
U središtu Rimskog imperija
Nakon mnogo prijeđenih kilometara autobusom i odmora u hotelu na periferiji Rima, krenulo se kronološki razgledavati znamenitosti starog Rima. Upoznavanje sa rimskim počecima se počelo od mjesta gdje je, po predaji, i nastalo prvo naselje Latina: od Palatina, Kapitolija, te Foruma Romanuma kao glavnog političkog, trgovačkog i vjerskog središta Rima. Slavoluci (Titov, Septimija Severa, Konstantiov) u neposrednoj blizini viae sacrae, Venerin hram i mnogi drugi poganski hramovi, ruševine rimskih bazilika, te rimska kurija u kojoj je zasjedao senat, sitnica su, reklo bi se, u odnosu na kolosalni kolosej. Unatoč svih nedaća koje su zadesile, sjedište zabavnog života Rima, ovo najpoznatije kazalište Rimskog carstva (potresi, namjerno rušenje i korištenje za izgradnju novih zgrada), ono još uvijek dominira i simbol je antičke moći Rima i svojevrsno remek djelo rimske arhitekture.
Šetajući uz mjesto gdje je nekoć bila Neronova zlatna kuća (domus aurea) stiglo se do crkve svetog Petra u okovima. Mnoštvo turista, ne samo hodočasnika, dolazi se u ovoj crkvi diviti poznatom kipu Mojsija kojega je za grobnicu pape Julija II. izradio svestrani renesansni umjetnik Michelangelo Buonarroti. A ono što je ovaj genijalni umjetnik ostvario u kiparstvu, slikarstvu i arhitekturi, to je naš Hrvat, Julije Klović (nazvan maximus in minimis, najveći u najmanjemu) postigao u slikarstvu minijature, višestruko je naglašavao vodič pokazujući Klovićev lik na zidu desno od oltara. Uz svećenika i kanonika ove crkve Klovića, ovdje je svoje vječno počivalište našao i Nikola Kuzanski, poznati njemački filozof, teolog, znanstvenik i enciklopedist.
Laganim usponom po specifičnoj i prostranoj kamenoj „promenadi“, hodočasnici su “osvojili” najniži, ali najvažniji, brežuljak starog Rima. Zato se i zove Kapitolij (od lat. riječi caput što znači glava). Slijedio je panoramski pogled na glavni trg starog Rima, Forum Romanum. Prolazeći uz stup na kojem je kip vučice koja doji dva dječaka, prizvana je u sjećanje legenda o utemeljitelju Rima (od Eneje do prvog kralja Romula).
Nakon toga, hodočasnici su posjetili „Ara coeli“, crkvu Blažene Djevice Marije od nebeskog žrtvenika, koja je nama poznata po grobu Katarine Kosače, bosanske plemkinje i kraljice koja je živjela na glasu svetosti, a u Rim se sklonila u bijegu pred Turcima. U kapeli Malog Isusa (Bambino Gesù) se molilo osobito za djecu koja trpe.
Hodočasnici su prošli pored crkve Il Gesù, gdje je pokopan pisac prve hrvatske gramatike, isusovac i Pažanin Bartul Kašić, negdašnjeg Campusa Marciusa, gledajući ostatke rimskih hramova, kazališta i drugih javnih ustanova “vječnog grada”. Grupa je tako, prošavši uz crkvu Santa Maria Sopra Minerva i zgradu Papinske diplomatske akademije, stigla do Panteona, arhitektonskog čuda rimske arhitekture.
Obližnja Piazza Navona, zgrada Senata Republike Italije (Palazzo Madama), sjedište Parlamenta (Monte Citorio), Vlade (Palazzo Chigi) i stup Marka Aurelija, su bile destinacije prije najpoznatije rimske Fontane di Trevi. Nažalost, fontana je bila bez vode, ograđena daskama, pa su neki ostali razočarani jer nisu uspjeli ubaciti novčić u fontanu. Vjeruje se da taj čin jamči ponovni povratak u Rim?! Ljepota Španjolskog trga, sa stupom Marijina Bezgrješna začeća, poznatim stubama s crkvom Trinità dei Monti, fontanom – lađicom Pietra Berninija i skupom ulicom Via dei condotti, hrabrili su umorne pješake da izdrže još malo. I bî tako. Uputili su se na najprostraniji i lijep trg Piazza del popolo pred čijim obeliskom su “fotografski” memorirali svoju nazočnost. Prolazeći jednom od najpoznatijih i središnjih ulica Rima, kroz Via del Corso, zastalo se pred bazilikom sv. Karla i Ambrozija. Netko je ispred bazilike, netko u bazilici, dočekao posljednju točku prvog hodočasničkog dana: sv. misu u crkvi sv. Jeronima. Crkva je u sklopu Hrvatskog papinskog zavoda koji također nosi ime Sv. Jeronim. Ovaj važan naučitelj Crkve i prevoditelj sv. Pisma iz izvornih jezika bio je rodom iz naših krajeva (Stridon, negdje na granici negdašnje Dalmacije i Panonije). Hodočasnike je pozdravio rektor Marko Đurin i opširno predstavio prošlost i sadašnjost ove najvažnije i najstarije institucije hrvatskog naroda izvan Domovine. Nakon upisa u Knjigu hodočasnika i gromoglasne završne misne pjesme, Zdravo Djevo, hodočasnici su se puni dojmova vrtali u hotel na zasluženi odmor.
Na grobu sv. Petra i susret s Petrovim nasljednikom
Drugi dan hodočašća, 16. listopada, trebalo je rano ustati da bi se na vrijeme moglo proći sve sigurnosne preglede i provjere za susret sa sv. ocem, papom Franjom. Audijencija se održala na skladnom Trgu sv. Petra u središtu kojega je obelisk podignut za vrijeme pape Siksta V. porijeklom Hrvata. Nešto prije devet sati na trgu se pojavio papamobil s kojega je rimski biskup u bijelom pozdravljao oduševljeno mnoštvo okupljeno sa svih strana svijeta. Nakon što je pročitan evanđeoski odlomak, papa Franjo je održao kraću katehezu na talijanskom jeziku. Zatim su pročitani sažeci iste na velikim svjetskim jezicima, te su pozdravljene mnogobrojne grupe hodočasnika među kojima su spomenuti i hodočasnici iz Hrvatske i Slovenije, a prije toga, naravno i iz Njemačke. Sve dok se papa Franjo osobno susretao s manjim skupinama i pojedincima među kojima su bili i zaručnici, ostali hodočasnici su strpljivo čekali da se za posjet otvori bazilika sv. Petra. Oboružani strpljivošću hodočasnici su dočekali i taj čas. Vidjeli su najprije dijelove stare Konstantinove bazilike, grobove nekih papa (sv. Pavao VI., Benedikt XVI., Ivan Pavao I., …), a u sabranoj tihoj molitvi su se zaustavili na grobu apostolskog prvaka sv. Petra. Divili su se nakon toga veličini i skladu same bazilike. Razgled ostalih znamenitosti (Michelangelova Pietà, npr.) prekinut je kraćim zaustavljanjima uz oltar ispod kojega je sarkofag svetog pape naših dana, Ivana Pavla II i svetog pape Ivana XXIII., zvanog „dobri“ koji je 1958. najavio i započeo II. vatikanski koncil. Većina hodočasnika je svoj posjet najznačajnijoj i najvećoj rimokatoličkoj crkvi svijeta završio usponom na kupolu i s nje panoramskim razgledanjem Vatikana i Rima. Kasno popodne je grupa posvetila boravku na brežuljku Eskviliniju i posjeti katedrale „grada i svijeta“, bazilici sv. Ivana Lateranskog.
Autobus nas je, zatim, prevezao blizu bazilike Sv. Križa Jeruzalemskog. Iskoristila se prigoda, pa se u njoj posjetila kapela relikvija sv. križa na kojem je bio raspet Isus, a koji je pronašla i iz Jeruzalema donijela sv. Jelena, majka cara Konstantina Velikog.
Iako možda nije „najupečatljivija“ bazilika u Rimu, za nju se svakako mora reći da je po rangu najčasnija. Zato se u ovom slučaju na nju može primijeniti ona njemačka izreka: „Zucker kommt zuletzt“. U liturgijskom kalendaru Katoličke crkve postoji blagdan Posveta Lateranske bazilike (9. studenoga).
Quo vadis Domine? – Kamo ideš, Gospodine?
Posljednji dan našeg rimskog hodočašća morali smo se iskrcati pred kapelicom Quo vadis na staroj Apijskoj cesti koju su inače zvali „majkom i kraljicom“ svih cesta na svijetu. Na mjestu gdje je izgrađena kapelica Quo vadis je, prema romanu poljskog pisca H. Sienkiewicza, već uskrsli Isus susreo sv. Petra koji je htio pobjeći iz Rima pred mučeništvom koje mu je prijetilo. Nakon Isusovog odgovora na Petrovo pitanje: „Kamo ideš, Gospodine?“ – „Idem u Rim da me po drugi put razapnu“, Petar se okrenuo natrag, vratio u Rim gdje je podnio mučeništvo za Krista. Krizmanici s roditeljima su petnaestak minuta pješačili katakombama sv. Kalista, područjem ispod kojega je 20 km hodnika ranokršćanskih grobova iskopanih na četiri kata u vulkanskoj zemlji, „tufu“. Prije samog razgledavanja katakombi, župnik fra Ivan je predsjedao euharistijskom slavlju istakavši kako su se i prvi kršćani na groblju sastajali i slavili sv. misu. Bilo je to redovito na dies natalis, dan rođenja, ali za nebo, čemu su kršćani davali prednost u odnosu na rođenje za život na zemlji. Rimski dio hodočašća završio je posjetom Bazilici svetog Pavla izvan zidina.
U franjevačkom Betlehemu
Hodočasnici Hrvatske katoličke misije Gießen su posjetili i umbrijski gradić Assisi, grad svetoga Franje. Hodočasnici su se u sabranosti i molitvi zadržali u crkvici Porcijunkula, danas usred papinske bazilike Svete Marije Anđeoske. Prošli su kroz Ružičnjak na rubu kojega su slavili sv. misu zahvaljujući Bogu za sva dobra koja su u životu, i na ovom hodočašću, primili od Gospodina po zagovoru sv. Franje. Nažalost, kapela Preminuća osnivača Franjevačkoga reda, gdje je blago preminuo u Gospodinu 3. listopada 1226. obnavlja se, pa su hodočasnici samo bili blizu nje, ali ne i u njoj. U Porcijunkuli je i sv. Klara sa svojim prijateljicama položila vječne zavjete posvetivši se životu u klauzuri.
Posjetili su i odar na kojem je položeno tijelo svetice, te izložene relikvije potakle su hodočasnike na razmišljanje o životu i djelu ove Franjine suradnice i suvremenice. Nedaleko bazilike sv, Klare je crkva sv. Marije Velike i Svetište svlačenja. U njega nas je privukla osoba blaženika naših dana i vršnjaka naših krizmanika, bl. Carla Acutisa (1991.-2006.). Imao je svega 15 godina kad je preminuo od teške bolesti leukemije. Zvan i „Božji influencer“, od najranijeg djetinjstva je živio u uskoj povezanosti s Bogom preko molitve, sv. sakramenata, posebice Euharistije, ne zanemarujući nijednu svoju svagdašnju dužnost služeći se svim suvremenim sredstvima komunikacije. On je internetsku tehnologiju stavio u službu evanđelja, okupljajući preko njega prijatelje Božje. Njegova prerana smrt i njegov mladenački lik u sarkofagu nikoga nije ostavio ravnodušnim.
Hodočasnici su nastavili razgledavanje donjeg dijela grada gdje se u Franjino vrijeme nalazilo groblje za siromahe i nije bilo dio grada. Kažu da je sv. Franjo baš tu htio biti pokopan: s prezrenima i siromasima. To se i dogodilo. No, ubrzo nakon svečeva preminuća i proglašenja svetim tu je izgrađena velebna crkva. Ovo hodočašće pružilo je sudionicima priliku za duhovnu obnovu, povezanost s kršćanskom poviješću te jačanje zajedništva unutar zajednice Hrvatske katoličke misije Gießen.
Tekst: fra Ivan Jaković
Foto: HKM Gießen
