Križevi poneseni iz ljubavi bdiju nad Zemljom. Kad se tmine zgušnjavaju, kad putovi ne vode ususret, kad se raskršća preobražavaju u bespuća, a vrijednosti u izmaglice, križevi ljubavi izdižu se iz ruševina svijeta i izbavljaju ga od nepostojanja.
Ondje gdje sve tone u bezličnost, oni – i kad je mukotrpno – bezazleno i vjerno žive svoju osobnost i svime što jesu nastoje ukazivati na ljudski i božanski lik Raspetoga. Svojim krhkim likom kušaju i – ne samo začudo – uspijevaju sidriti, očuvati ovaj svijet.
Oni kojima su drugi na prvom mjestu, čuvari su i promicatelji smisla posred ustajalosti. Poput noćobdija pale svjetiljke svoje duše, osvjetljujući putove onima koji su odustali ili zalutali, onima koji više ne mare. I kada svjetina mimo njih prolazi ne primjećujući ih, svjetiljke su i ognjišta u svijetu koji je pristao na zaborav.
Oni su najčešće posve neugledni ljudi, ljudi koji po ljubavi stječu svoju izrazitost. Njihova se mudrost, njihova snaga, njihova rječitost izriče kroz ljubav. I dok se lome da bi druge obdarili ljubavlju, u njihovim dušama postojano diše vedrina koja unaprijed pristaje da bude skršena, ali ne pristaje posumnjati u smisao ljubavi.
Ne pristaje odijeliti se od križa, plemenitog sjemena uskrsnuća.
