Jedna od glavnih kreposti koje Crkva nalazi i naglašava u životu svetoga Josipa jest njegova čistoća. Ne misli se pritom, dakako, na njegovu čistoću ruku ili miris tijela – ta bio je drvodjelac, vjerojatno vičan i obradi drugih materijala poput kamena, pravi inženjer! Sveti Josip bio je prečist u svojoj spolnosti, velikom Božjem daru koji nas zahvaća, uvjetuje i utječe na naše djelovanje. Tako on nije bio samo poočim, otac koji „uskače” i štiti djecu kad se dogodi neko zlo u obitelji te ona ostane bez svoga oca. Josipu je Isus bio povjeren po milosti. On je bio djevičanski otac, kao što je i Marija bila djevičanska majka.
Sveti Josip živio je s najljepšom ženom koja je ikad postojala. A ipak je sa svojom suprugom živio u čistoći. U umjetnosti se stoga ponekad prikazuje kao starac, ćelav i neugledan, kako bi se opravdalo njegovu čednost. No, zar je onda Mariji, milosti punoj, nedostajalo ljubavi prema njezinu Sinu ili mužu? Njegova duboka svetost života proizvela je u njemu ljubav na višoj razini. Nema većega džentlmena od svetoga Josipa!
U svojoj poniznosti i poslušnosti prihvatio je Mariju kao svoju ženu i njezina Sina kao svoga vlastitoga. Jednako tako danas pravi muž treba prihvaćati suprugu, uz Josipove misli: „Zar si baš meni povjerio tako krasnu ženu? Zar sam ja toga dostojan?” Sveti Josip, jednako kao i Marija, na Božji je poziv odgovorio potvrdno. Njegovo „da” poziva svakoga muškarca da se u svojim slabostima obrati Bogu i osloni se na njegovu pomoć.
Kakav li je to brak bio, brak između najsvetije žene pod našim nebom i najvećega muškarca koji je ikad kročio ovom Zemljom! Sveti papa Ivan Pavao II. čak je naglašavao kako je njihov brak bio jednako važan kao i Marijino djevičanstvo. I doista, ovaj je Čovjek vjere dostojno obavljao svoju zadaću koju mu je Bog povjerio. U svojoj poslušnosti i poniznosti sveti Josip brani i štiti svoju Svetu obitelj od svijeta i od grijeha. Origen je naučavao kako je Bog Mariju brakom s Josipom zaštitio čak i od Đavla koji je tražio Djevicu, a ne udanu, da joj proždre dijete čim se rodi. A Marija, Josip i maleni Isus živjeli su neobično običan život – i Sveto pismo naglašava kako je Marija brižno, u skrovitosti svoga srca, čuvala tajnu koja joj je povjerena (usp. Lk 2,51), a tako zasigurno i Josip. Tek je nakon početka Isusova javnoga djelovanja, 30 godina kasnije, bilo jasno da je Marija Bogorodica, Božja roditeljica. Sve do toga trenutka Isus je u zdravu obiteljskom okruženju napredovao u mudrosti i milosti kod Boga i ljudi (usp. Lk 2,40.52).
Koliko je važno imati dobroga i pobožnog oca znao je dakle i Gospodin Bog. On je svomu Sinu i njegovoj majci Mariji odredio najvećega i najboljeg zaštitnika. Gledajući židovsku tradiciju, prava kraljica nikad nije bila kraljeva supruga, nego njegova majka (usp. 1 Kr 2,19). Tako je i Marija, majka vječnoga kralja Isusa, doista i kraljica, koja je zavrijedila imati najboljega čuvara, koji je i sam bio iz Davidove kraljevske obitelji, kako potvrđuje Isusovo rodoslovlje u Mateja i Luke. Upravo iz toga razloga, pozivajući se na Josipovo kraljevsko podrijetlo, anđeo Gabrijel upozorava ga u snu: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.” (Mt 1,20). I kao pralik svakoga oca, pravi model očinstva, sveti Josip trebao bi biti uzor svim očevima, supruzima, djedovima, kumovima… Naročito u današnje vrijeme, kad su mnoge obitelji razorene, brakovi uništeni, a mnogi životi djece ranjeni zbog nedostatka dobrih i pravednih muževa i očeva.
Sveti je Josip dakle bio i pravi otac. A ipak u svojoj poniznosti dopušta Mariji da imenuje svoga sina Isusa, što je u židovstvu bio očinski privilegij. Je li on zbog toga manje muževan? Nipošto. Kako neki crkveni oci naglašavaju, Sveta obitelj bila je zemaljska slika Presvetoga Trojstva, u kojemu nijedna Božanska osoba nije manja ili veća od druge. Sveti Josip bio je na nižoj razini svetosti od Isusa i Marije (!), ali je upravo on bio glava Svete obitelji. U ovom se krije odgovor na mnoga pitanja današnjice, naročito o ravnopravnosti spolova. Nije Marija bila duhovni vođa Svete obitelji, nego Josip. A ipak nije narušeno Marijino dostojanstvo kao žene i kao majke. Podjela na uloge, raspoređene prema spolovima, zapravo otkrivaju ljepotu ako nema šovinizma.
Uloga svetoga Josipa bila je dakle uloga svakoga muškarca. Da štiti, brani, proviđa, poučava, vodi i ljubi. A kad žena u svom životu dopusti nekom muškarcu da to čini, to nije zbog njezine inferiornosti. Ona tada svomu mužu dopušta da živi puninu ljubavi za svoju obitelj. A muž tek tada može živjeti puninu svoga poziva. Malo-pomalo može postati najbolja verzija samoga sebe.
