Želi li se postići bilo što ili se javiti na natječaj za bilo kakvo radno mjesto ili projekt, prvo se traži ispunjavanje određenih kriterija. Tada smo posebno ažurni i pažljivi. Kriteriji su važni za svakodnevni društveni, ali i crkveni život. Krist je došao navijestiti kraljevstvo Božje te nedvosmisleno upućuje kome ono pripada, odnosno koji su kriteriji za baštiniti ga. Crkva, koja u svoje krilo prihvaća i grešne i pravedne, posjeduje određene kriterije. Oni nas ne smiju plašiti, oni su poput znakova pored puta, mogu biti spasonosni i voditi nas prema končanom cilju. Kriteriji su, u konačnici, mjerilo, referentna vrijednost kojom se ispituje postignuće određenih ciljeva ili standarda. Oni su kontrolna točka.
Na temelju kriterija prosuđujemo i donosimo vrijednosne odluke. Ako nema kriterija, kako tada donijeti prosudbu i odluku? Manjak održivih i dugotrajnih odluka, zbog kojih svakodnevno patimo, posljedica je nepostojanja ili zanemarivanja kriterija. Možda među najteže napore uma spada uspostavljanje kriterija i njihovo provođenje. Međutim, zahvaljujući upravo čvrstim i jasnim kriterijima i njihovoj provedbi još uvijek postoje stare i tradicionalne institucije. No, i one gube svoju relevantnost i smisao upravo zbog krize bazičnih kriterija koji imaju univerzalnu vrijednost, a koje u doba relativizma nema tko uvažavati. Relativizam i individualizam uvelike su doprinijeli društvu u kojemu se ukidaju univerzalni kriteriji na mjesto kojih svatko postavlja svoje vlastite kriterije. Upravo zbog individualizacije kriterija danas i živimo veliko nerazumijevanje i svjedočimo svakodnevnom dijalogu gluhih te bezumnom i nekritičnom klimanju glavom.
Ako izgubimo iz vida ili zanemarimo univerzalne, ali i specifične kriterije kao kontrolne točke npr. neke zajednice, tada jednostavno nećemo znati pripadamo li još toj zajednici i koji je smisao življenja u njoj. Ako nema kriterija, u opasnosti smo ne prepoznati vrednote i vrijednost zajedničkoga življenja, jer nas poštivanje određenih kriterija ipak povezuje. U ozračju bez kriterija sama zajednica gubi svoju vrijednost i relevantnost. Bez postojanja kriterija kao mjerila za pojedinca i zajednicu trne grižnja savjesti, slabi povjerenje, nestaju uzori u koje se ugledati, teško se pronalazi smisao žrtvovanja za samu zajednicu ili opće dobro, dovodi se u pitanje smisao same službe. Zajednica i opće dobro gube na vrijednosti ili se čak i raspadaju ako većina u zajednici postane neosjetljiva na kriterije ili ih posve zanemari.
Nepostojanje ili zanemarivanje bazičnih kriterija vodi neosjetljivosti za složenije i specifične kriterije. Bez kriterija kao kontrolne točke oblikuje se društvo neosjetljivo na kriterije što je uvod u tihu anarhiju, u kojoj svatko radi što hoće do mjere do koje sam sebi ne presudi i tako pokaže da je on jedini kriterij i jedino mjerilo samome sebi. Pred nepostojanjem jasnih kriterija uvijek se javlja mogućnost neke vrste otpora u kolektivnom i individualnom smislu koji se može artikulirati kao povlačenje u sebe, odmak od zajednice, nezainteresiranost, pa čak i tihi prijezir prema zajednici. Jednom riječju, smrt kriterija vodi smrti načina življenja koji je bio obogaćen određenim kriterijima. Kriteriji nisu izmišljotina perfekcionista, nego postoje oduvijek kao naravna mjerila i referentne točke. Priroda nam najbolje svjedoči o naravnim kriterijima i što se događa ako ih zanemarimo. Sam je Isus postavljao specifične kriterije: hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, tko hoće biti prvi neka svima bude poslužitelj.
Kada pojedinac koji se izručio Bogu u nekoj zajednici uoči nepostojanje ili grubo zanemarivanje kriterija, tada više jednostavno ne osjeća istinsku pripadnost zajednici u koju je ušao. Možda još ostaje u njoj, ali joj više ne pripada iznutra, jer je i ona prestala iznutra pripadati samoj sebi i onoj svrsi prema kojoj je vode kriteriji. Nepostojanje i neprovođenje kriterija može prerasti u agoniju za one koji žele živjeti po njima. Na onima koji uspostavljaju i nadgledaju kriterije velika je odgovornost. Odgovornost je to, usudio bih se reći, koja ima reperkusije ne samo za ovozemaljski život. Zbog toga je papa Benedikt XVI. nedvosmisleno upozorio biskupe: „Biskup mora biti jak ne snagom sile, nego jasnoćom kriterija naspram nasilja koje je danas moderno protiv kršćanske istine, ali i ljudskih kriterija zdrave naravi.”
Uvjeren sam da samo istinski duhovni nadglednici mogu biti obnovitelji kriterija koji su zamrli. Oni jedini mogu i imaju svetu obvezu otvoriti smisao za poštivanje kriterija. No, oni prvi trebaju biti nositelji, nadziratelji i promotori kriterija kako bi vratili vjeru barem u institucionalni oblik zajedništva, ako ne i u ono zajedništvo prema kojemu svi hodimo i koje predstavljamo, ukoliko je ono izgubljeno. Ne treba ni spominjati da kriteriji moraju biti pravedni te voditi računa o pojedincu i zajednici u konkretnoj situaciji. Vjerujem da je to prvi korak prema revitalizaciji društva, Crkve, crkvenih institucija i malih zajednica.
