Početna stranica » Koliko ropstva, toliko slobode

Koliko ropstva, toliko slobode

483 pregleda

Čudesna Božja sloboda, sloboda u vezivanju, ovisnosti, služenju-robovanju i poslušnosti i Bogu i čovjeku! Ako pogledamo cijeli život našega Gospodina, onda treba reći da nema slobodnijega čovjeka od njega. Nigdje nekakva grešna grča, grešne podijeljenosti u njemu samom, nigdje straha od drugoga (golotinja Adama i Eve), nema zavisti, oholosti, napuhivanja, sebedokazivanja

Dragi čitatelju, o kršćanskoj slobodi ne smije se nipošto razmišljati usputno i površno. Da to ovdje barem donekle izbjegnem, potrebna mi je Gospodinova pomoć, a to su njegove riječi u Svetom pismu. Gospodinove su riječi neka vrsta misaona rukohvata, na koji bismo trebali osloniti sva svoja promišljanja, a osobito svoje življenje slobode vjere u Isusa Krista. Stoga, pogledajmo zajedno što nam kazuje Božja riječ.

1. Ono što sv. Pavao piše Galaćanima, vrijedi i za mene i za tebe: „Lažna braća, koja se ušuljaše da vrebaju slobodu koju imamo u Kristu Isusu, ne bi li nas učinili robovima” (Gal 2,4). Lako ćeš i danas prepoznati lažnu braću u Crkvi i u svijetu, njihov lažan govor o slobodi, jer samo trebaš otvoriti prve stranice Svetoga pisma i tamo ćeš susresti najboljega učitelja lažne slobode: đavla. Naime, đavao se predstavlja kao najslobodnije stvorenje, kao čuvar istinske slobode te nudi svoju, đavolsku slobodu. Radi se o sljedećem. Bog je u rajski vrt postavio dva središnja stabla koja možemo razumjeti kao stabla slobode, a to su stablo života i stablo spoznaje dobra i zla. S prvoga stabla čovjek smije, a s drugoga ne smije jesti. Stablo života moglo bi se razumjeti kao slika čovjekove slobode koja se treba ostvarivati kao vezanost – ovisnost o Bogu i služenje Bogu, jer podrazumijeva i uvijek zahtijeva drugoga. Znaš i sam, ne možeš živjeti bez drugoga, tako da život opstoji kao „biti od drugoga i za drugoga”. Tu se već nazire u čemu se sastoji istinska sloboda, a to je sloboda kao život, sloboda koja se ostvaruje u životu. Lažna sloboda uvijek se udaljuje od života. Drugo pak stablo spoznaje dobra, s kojega je zabranjeno jesti, slika je čovjekove slobode koja se treba ostvarivati kao poslušnost spram zapovijedi, zabrane, odnosno, Gospodinovim riječima rečeno – kako ćemo vidjeti – istinska sloboda zahtijeva milost jarma i bremena. Stablo se s pravom naziva spoznaja jer Bog zabranjuje spoznaju bez poslušnosti. Jer, svaka spoznaja koja se događa bez poslušnosti (vjere), reći će sv. Pavao, jest grijeh (Rim 14,23).

2. Đavao nudi čovjeku svoju, đavolsku slobodu, a to je sloboda u kojoj neće više biti poslušnosti, a time nikakvih zapovijedi – zabrana. To je sloboda bez jarma i bremena, sloboda bogova („bit ćete kao bogovi”), gdje će čovjek biti oslobođen i od svake ovisnosti i od svakoga služenja. I tako započinje povijest đavolske slobode, slobode koja će uvijek radije birati neovisnost, ne-služenje, neposlušnost, koja će uvijek radije birati spoznaju, razum, autonomiju protiv života, protiv ovisnosti, služenja, poslušnosti. Ali, đavolskom slobodom započinje i ropstvo takve slobode, jer sloboda bez milosti jarma i bremena Božjih zapovijedi stavlja sebi daleko gore jarmove i daleko teža i nepodnošljivija bremena. Jer, nitko ne može čovjeku biti teži nego on samomu sebi, ne postoji većega ropstva od vlastite slobode. To ti govorim iz svojega iskustva, a ako si i ti iskren prema sebi, vjerujem da ćeš moći reći isto. Sveto pismo pokazuje nam što čovjek u đavolskoj slobodi čini spram sebe i drugoga: postaje prijetnja drugomu (golotinja praroditelja kao slika), zavist, oholost (Kain), pohota, bludnost (Sodoma, Gomora), tlačenje drugih u ime vlastite slobode (egipatsko sužanjstvo, Nabudokonozor), nepravda (vapaji proroka), mržnja u obitelji i izvan obitelji (Josip i braća), prijevare, laži, krađe. A da ne spominjem koliko se taj isti, slobodan čovjek, lako izručuje idolima, raznoj „zlatnoj teladi”, spreman je robovati tolikim tiranima, političarima, medijima, duhu vremena. Dragi čitatelju, vjeruj mi, ljudi i danas uopće ne žive svoj život, oni žive tuđe živote, u skladu s idolima vremena! I mogao bih ti još do u nedogled nabrajati, ali nije potrebno. Dovoljno ti je samo pogledati što sve čini današnji čovjek koji se hvali svojom slobodom. Ma dosta mi je pogledati samoga sebe. Da, i ja sam „slobodan”, ali jao meni, što mi se sve mota po glavi, kakve samo misli zle, pohote tijela, nesigurnosti, osamljenosti, ljutnje, kolike su zmije i gmazovi u mojem srcu. Pa i kad želim činiti dobro, ne uspijevam to, užasan me zakon zarobljava, grijeh koji prebiva u meni, kako veli Apostol. A da ne spominjem toliko zla izvan mene, i to zla od ljudi koji se isto tako ponose svojom slobodom i žele biti slobodni bez Boga. I da ne duljim, čovjek u đavolskoj slobodi najveći je rob samomu sebi i drugima. Sloboda bez ovisnosti, služenja i poslušnosti Bogu najbrži je put u ropstvo. Svi oni slobodnjaci, koji pozivaju da ne budemo nikomu robovi, koji se busaju u prsa da su slobodni, najveći su robovi! Pripazi: svi oni koji te pozivaju da budeš slobodan, da se boriš za svoju slobodu, samo te đavolski mame na ropstvo. Čim čuješ da netko govori „ja želim biti slobodan”, „borim se za slobodu u Crkvi i u društvu”, znaj tu govori rob grijeha, rob koji, kako veli sv. Pavao, želi i tebe strmoglaviti u ropstvo. Osobito onaj koji ti kazuje „ja sam već slobodan, budi i ti tako slobodan”, znaj da je lažac (1 Iv 1,8).

3. No, dosta o toj đavolskoj slobodi. Spas takvoj ropskoj slobodi može doći samo od onoga koji je stvorio tu istu slobodu, a to je Bog. Vidjeli smo da je u rajskom vrtu sloboda već bila sloboda jarma i bremena (dva stabla slobode). Zato Bog izabire izraelski narod da u njemu i po njemu ostvari ne samo onu nekoć postojeću slobodu u raju nego da najavi još nezamislivo veću slobodu, a to je sloboda u Isusu Kristu. Bog oslobađa izraelski narod tako što mu skida stari jaram i staro breme potlačenosti i grijeha te mu stavlja oko vrata novi jaram i novo breme, a to su njegove, Božje zapovijedi. I to ne jedna, nego nekoliko stotina zapovijedi! One imaju nakanu da đavolski slobodnoga čovjeka nanovo nauče ovisnosti, služenju i poslušnosti Bogu, a time i bližnjima. Već povijest patrijarha Abrahama, Izaka i Jakova pokazuje da se slobodnim može postati samo strogo slijedeći i ispunjavajući poslušno Božje zapovijedi, odnosno njegov Zakon. Zakon je sada velika milost, milost koja je oslobađajući jaram i breme za izraelski narod. Tu nanovo možeš uočiti kako Bog želi slobodna čovjeka: želi da bude što veći Božji rob kako bi bio što više slobodan! Drukčije čini đavolska sloboda: želi da bude što više slobodan kako bi bio što veći njegov rob! Da, Zakon je događaj slobode za izraelskoga čovjeka, Zakon ropski vezuje čovjeka uz Boga, uči ga služenju i poslušnosti. Oslobađa čovjeka od njega samoga, veže ga uz njegov narod, uz bližnjega, potiče ga na služenje i na slušanje drugoga. Zakon je izraelskomu narodu težak i opor, nije mu još „sladak nepcu” (Ps 119,103), on je takav jer je čovjek grešan, jer uvijek iznova slijedi đavolski savjet da se postane slobodan bez Zakona, bez Boga, bez ovisnosti, služenja i poslušnosti. Dovoljno ti je, dragi čitatelju, čitati Stari zavjet. Svaka stranica govori o tome. Sve pak knjige Staroga zavjeta, a osobito psalmi, pokazuju nas, bijedne ljude, koji i dalje robujemo sebi i drugima zbog lažne slobode te nam dozivlju u svijest da se slobodnima može postati samo tako da se još više – vapajem, plačem, suzama, preklinjanjem, molitvom, radošću, predanošću – ropski predajemo Bogu, da budemo sve više njegovi robovi. Znam, vjerojatno ti smeta taj izraz, ali ne smije ti smetati jer ćeš time samo pokazati da još ne poznaješ Pismo, da je u tebi još duh ovoga svijeta. Ne. Ne boj se biti što veći Božji rob, poput roba samo njemu pripadati, biti njegova „svojina”, „baština”, samo biti njegov i ničiji više. Znat ćeš da si slobodan kad budeš mogao kliktati: „Kako su slatke nepcu mom riječi tvoje, od meda su slađe ustima mojim. Po tvojim naredbama postajem razuman… Stoga ljubim zapovijedi tvoje, više no zlato, zlato žeženo” (Ps 119,103-104.127). Zato Stari zavjet nigdje ne veliča slobodu, štoviše, rekao bih – a to je jako dobro – sloboda je čak sporedna tema. U središtu je Bog, Božje djelovanje, njegova milost, milost njegova Zakona i ozbiljna spremnost naroda služiti istomu Bogu. Nećeš nigdje u Starom zavjetu, u cijelom Pismu, pronaći one poznate krilatice čovjeka ovoga svijeta o slobodi. Sve je tako ropsko u Pismu, a sve odiše slobodom!

4. No, ono što je još veće iznenađenje u Svetom pismu jest to da se sam slobodni Bog, koji je stvorio slobodna čovjeka i želi da bude slobodan, postaje rob svojemu izraelskomu narodu! Rob je Bog za svoj narod, ukoliko „silazi” zbog svojega naroda u njegove „Egipte”, „ropstva”, ponižava se zbog njega, što je nezamislivo za bilo koje bogove u povijesti ljudskoga roda: „Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu… Znane su mi njegove muke. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih” (Izl 3,7-9; 13,3; Pnz 5,6). To je Bog koji se čini ovisnim o svojem narodu jer ga ljubi, to je Bog koji mu služi i koji mu je poslušan, ukoliko stalno sluša glas, vapaj svojega naroda. Zato Bog, u svojoj slobodi služenja narodu, sklapa savez s njim, šalje mu proroke, ljuti se, pati zbog njega i ropski ljubi svoj narod samo da ga učini slobodnim. Vrhunac toga Božjega slobodnog ropstva iz ljubavi jest Bog koji se nije „kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego oplijeni sama sebe i postade, uzevši lik roba, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu” (Fil 2,6-8). Čudesna Božja sloboda, sloboda u vezivanju, ovisnosti, služenju-robovanju i poslušnosti i Bogu i čovjeku! Ako pogledamo cijeli život našega Gospodina, onda treba reći da nema slobodnijega čovjeka od njega. Nigdje nekakva grešna grča, grešne podijeljenosti u njemu samom, nigdje straha od drugoga (golotinja Adama i Eve), nema zavisti, oholosti, napuhivanja, sebedokazivanja. Nigdje ne susrećemo nekakve isprazne riječi kojima bi se razmetao kako je on sam slobodan, kako se bori za slobodu, neke demagoško-reformističke krilatice o tome kako svi trebaju biti slobodni, da budu svoji, da budu autonomni, da se bore za svoja prava. Ni riječi o tome. Ne.

5. Sigurno se pitaš koja je tajna njegove slobode. Tajna njegove slobode jest njegovo robovanje: ovisnost – vezanost, služenje i poslušnost Ocu! To je tajna njegove najveće slobode i ništa drugo. Zapravo, po Isusu saznajemo da je Bog od vječnosti tako slobodan, slobodan u uzajamnoj ovisnosti – vezanosti, služenja i poslušnosti Oca, Sina i Duha Svetoga, tako da je Božja sloboda trojstvena sloboda. Slobodni Isus dolazi čovjeku, „potlačenomu” (Lk 4,18) od svoje slobode, donijeti oslobođenje. To se oslobođenje događa opet na tragu Staroga zavjeta. Umjesto jarma i bremena Zakona, koji daje slobodu, sada Isus Krist donosi samoga sebe kao jaram i breme koje čovjeka treba osloboditi, rasteretiti od njegove lažne slobode kojom si je natovario sve moguće jarmove i bremena. Sloboda je sada za čovjeka u ropskoj ovisnosti – vezivanju, služenju i poslušnosti toj konkretnoj osobi, Isusu iz Nazareta. Ne oslobađa više Zakon, ne oslobađa više nekakva teorijska, filozofijska istina, nego Istina u osobi, Isus Krist: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici, upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Iv 8,31-32). Isus tako ne nudi slobodu bez jarma i bremena, đavolsku slobodu, nego novi jaram, novo breme: „Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene… Uistinu, jaram je moj sladak i breme je moje lako” (Mt 11,28-29). U tome se sastoji paradoks kršćanske slobode: što više služiš Kristu, tim si više slobodan! Što više služiš, što si više ovisan, što se više vežeš i što si više poslušan njemu, njegovim riječima, djelima, njegovu Tijelu, Crkvi, tim si više slobodan.

6. O takvoj slobodi govori apostol slobode sv. Pavao. Pavao neprestano sebe naziva robom, slugom, sužnjem Isusa Krista (Rim 1,1; Fil 1,1.9; Ef 3,1; Flm 1,1; Tit 1,1). U Poslanici Efežanima koristi divan izraz „zarobljeništvo zarobljeništva” (Ef 4,8). Pavao time želi reći da je Krist zarobio zarobljeništvo grešne slobode. Tako je oslobodio čovjeka da ga je sada potpuno zarobio sobom, da bude njegov rob: „Oslobođeni grijeha, postadoste robovi pravednosti… Kao što nekoć predadoste udove svoje za robove nečistoći i bezakonju – do bezakonja, tako sada predajte udove svoje za robove pravednosti – do posvećenja… Sada pak pošto ste oslobođeni grijeha i postali robovi Božji, imate plod svoj za posvećenje, a svršetak – život vječni” (Rim 6,18-22). Tako se za Pavla ostvaruje sloboda vjernika kršćanina. Da bi se potpuno zarobio Kristom i bio slobodan, vjernik će sada sve učiniti da bude Kristov, a ponajprije će umrijeti grijehu, grijesima, umrijeti svojemu egoizmu, umrijeti svojoj težnji da bude slobodan bez ovisnosti – vezanosti, služenju i poslušnosti, da bude bez Isusa. Dakle, dragi čitatelju, samo se preispitaj imaš li takav ropski odnos s Isusom i znat ćeš jesi li slobodan. A pogledaj i druge jesu li robovi Isusa i znat ćeš jesu li slobodni ili nisu. I da ti ne duljim, poslušajmo opet našega Pavla, tu ti je sve rečeno o čemu sam dosad pisao: „Tko je u Gospodinu pozvan kao rob, slobodnjak je Gospodnji. Tako i tko je pozvan kao slobodnjak, rob je Kristom.” I onda, važan dodatak, koji nam posvješćuje kako nas Kristovo ropstvo oslobađa od ropstva ljudima: „Otkupninom ste kupljeni: ne budite robovi ljudima” (1 Kor 7,22-23). 

7. Dakako, Pavlovo robovanje Kristu robovanje je u ljubavi prema Kristu. Ono je ropstvo iz ljubavi. A znak takvoga njegova ropstva iz ljubavi jest zajedničko djelovanje s Isusom. Obrati pozornost na sljedeće misli koje ti pišem jer su one, rekao bih, srce srca kršćanske slobode: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). Ropstvo iz ljubavi stavlja Krista u Pavla samoga, tako da on nije samo s njim, nego u njemu: Isus sada sam djeluje u njemu. I to je zapravo vrhunac kršćanske slobode: djeluješ u svemu sam, a opet ništa ne djeluješ ti, nego Krist djeluje u tebi; a opet, u svemu djeluje Krist u tebi, a opet ništa ne djeluje samo on, nego i ti zajedno s njim i u njemu. Koji čudesan paradoks, koja tajanstvena isprepletenost, zadivljujuća igra ropstva i slobode, milosti i slobode, biti bez sebe u drugom i biti svoj u drugom. Time se vraćam onoj misli koju sam dotaknuo na početku ovoga razmatranja: život. Kršćanska sloboda jest sloboda života, ona se događa iz živoga odnosa prema živom Isusu Kristu. A kako li je samo hladna ona đavolska sloboda, sloboda ovoga svijeta: osamljena, napuhana (sve ovisi o meni: „ja pa ja”, „ja sam slobodan”), isprazna, u konačnici sloboda koja se ne tiče drugoga. Ta đavolska sloboda ne može zamisliti kakva se sloboda krije u kršćanskoj slobodi ludoga robovanja, robovanja Bogu, ali i bližnjemu, kako nas opet uči Kristov slobodni rob Pavao: „Ja, premda slobodan od sviju, sama sebe svima učinih robom da ih što više steknem” (1 Kor 9,19). Kako su to samo uzvišene misli! To je sloboda koju ne može zamisliti „slobodnjak” ovoga svijeta, nego samo onaj koji je sebe učinio robom Kristu i robom bližnjima. Stoga, dragi čitatelju, dajmo se zarobiti Isusom, vežimo se njime, služimo mu, poslušni mu budimo, uđimo slobodno u njegovo ropstvo, da više ne živimo sebi, nego njemu, da ovaj naš život ne bude uopće život ovoga svijeta, nego Krist, kojemu se živi (usp. Fil 1,21). I daleko od nas svaka napuhanost jer smo obične beskorisne sluge koje su stalno dužne svojemu Gospodaru (Lk 17,10) i koje nikad dovoljno ne mogu uzvratiti za ono što je on, postavši robom zbog nas, učinio za nas. I daleko od nas svaka mlitavost, jer Krist djeluje u nama, goni nas da djelujemo, da služimo drugima.

8. Uostalom, ako ti se ne sviđaju sve ove misli, pomisli samo na sebe. Ako si ikad bio zaljubljen ili ako si ikad ljubio drugu osobu, kako si se tada osjećao? Zar nisi bio lud zbog nje, toliko zaluđen njome da si bio zarobljen njome, ni časa, ni dana nisi mogao bez nje, nisi mogao ne misliti o njoj, sanjati o njoj. Bio si potpuno njezin rob, a opet nikad nisi bio slobodniji, nikad sretniji! A kad si prestao ljubiti, kad više nisi ljubio, kad više nisi bio ljubljen, kako si se osjećao? Koja tuga, prestao si biti njezin rob, ali si zato postao najneslobodniji i najnesretniji čovjek na svijetu! Tako ti je to sa slobodom ne-ljubavi, a tako ti je to s ropstvom ljubavi, s tim čudnim i čudesnim ropstvom koje te čini slobodnim: „Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni, on pase među ljiljanima” (Pj 6,3).