U osvrtima na knjige često sam znao naići na kompliment da se neka knjiga čita „u jednom dahu“. Neki put je to s pravom napisano: evo, dok sam čitao knjige Ivana Bubala – Minima varia (u nastavku MV) i Varia et diversa (u nastavku V&D) – u ruke mi je dospjela jedna takva knjiga od gotovo 400 stranica, Papstkrimi – Jubilate, koju je napisao njemački spisateljski bračni par Johanna Alba i Jan Chorin. Pročitao sam je od korica do korica točno u četrdeset osam sati! Za razliku od toga zabavnoga krimića, uvjetno rečeno vatikanološkog sadržaja, Bubalove sam knjige čitao dva-tri mjeseca, iako sam mnoge priloge od kojih se one sastoje pročitao već dosta ranije. Doduše, ja sam često nestrpljiv, pa zato neki put površan, čitatelj: ovaj put sam bio savjesniji, pa sam priloge čitao s predasima, temeljito i pribrano. Pritom sam i promišljao što znači uistinu čitati – legere. I sjetio se da se u bratskom slovenskom jeziku čitati kaže brati, što je veoma blisko s njemačkim lesen. Hrvatski pak glagol čitati drugačije je koloriran: ne bih se upuštao u njegovu etimologiju, ali vjerujem da je i on na svoj način „rječit“ jer čini očitim sadržaj koji pribrano i s poštovanjem „štijemo“.
MV se 2018. godine pojavljuje u drugom izdanju (prvo je izdanje objavljeno u Rijeci), a V&D je prvo izdanje doživjela 2021. Meni su obje knjige dospjele u ruke zajedno. Opažam da ovo drugo izdanje MV-a ima manjih dijelova kojih nije bilo u prvom izdanju (i naznačeno je da je ovo prošireno izdanje), ali su razlike – po riječima autora – zanemarive. Zato sam objema knjigama otpočetka pristupio sinoptički: bilo je naime očito da ih i sam autor drži organskom cjelinom.
Kasnije priređenoj knjizi (V&D) pridodan je „Polemički dodatak“ u kojemu Bubalo identificira i dijagnosticira kao oikofobiju jednu tendenciju (po meni boljku) koja je zahvatila dio njegovih mlađih kolega. Sadržajno bi se, moj je dojam, taj dodatak prirodnije vezao uz MV, ali je njegovo mjesto u V&D-u određeno prvenstveno kronološkim okolnostima: veže se naime uz događaj koji se zbio poslije drugog izdanja MV-a. Razumijem s jedne strane fra Marka Karamatića što u svom dragocjenom kronološkom pregledu događaja u Biltenu Franjevačke teologije 2019/2020. zaobilazi ovu polemiku, ali ja držim da ju je Bubalo s razlogom objavio. Ovaj mali raskorak tumačim i različitošću Karamatićeva i Bubalova temperamenta. Bubalov izbor podržavam i zato što je godina publikacije V&D-a ujedno i godina brojnih značajnih obljetnica koje nas na svoj način pozivaju na promišljanje našega kulturnog, povijesnog i duhovnog identiteta. Ovo je naime godina Dantea Alighieria (umro je prije 700 godina kao prognanik, izvan rodne Firence ali se svejedno identificirajući kao Firentinac), a u njegovu opusu, osim Božanstvene komedije, odjekuje u određenoj mjeri i Boetijeva misao o kojoj Bubalo donosi veoma vrijedan prilog. Ovo je nadalje i Marulićeva godina – pola milenija od tiskanja Judite („u harvackim versima“), a istočna nam braća niječu postojanje hrvatskog jezika. Ove godine, konačno, komemoriramo i pola stoljeća od hrvatskog proljeća u kojemu je posijano sjeme hrvatskog osamostaljenja.
Stjecajem okolnosti tradicionalna komemoracija blajburških žrtava koja se održava pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora nije se, zbog čudnog otpora tamošnjega apostolskog administratora (?), 2020. godine mogla upriličiti kao dotada u Austriji, pa je donesena odluka da se ona te godine održi u Sarajevskoj katedrali. Znamo, uostalom, da je među blajburškim žrtvama golem udio bio upravo iz Bosne. Moglo se, doduše, očekivati rogoborenje vilajetskih antifa, što ne smatram dostatnim razlogom za odustajanje od najavljene komemoracije kojoj nije bila nakana bilo koga provocirati. Međutim su se i iz redova bosanskih franjevaca javili malobrojni ali glasni, u javnosti izrazito eksponirani, osporavatelji. Uslijedila je u Svjetlu riječi Bubalova jasna i odlučna reakcija. Čitajući taj broj SR-a, bio sam potpuno suglasan s njegovim stavom. Nepojmljivo mi je upletanje njegovih polemičkih oponenata u polemiku antonima fašizma i antifašizma: jugoslavenski, a danas bošnjački, antifašizam je zapravo „barbarizam s ljudskim licem“ (tako su francuski „novi filozofi“ okarakterizirali marksizam koji je nadahnjivao prevratničko gibanje 1968). U kritici ove komemoracije ja nekako naslućujem i tragove ideologije Benjamina Kallaya koji je htio iz Bosne izbaciti spominjanje hrvatskog (i srpskog) imena te tako stvoriti jedinstvenu bosansku naciju. Danas se to nastoji postići nametanjem „građanske“ BiH. Moj je dojam da u tom smjeru ide i Naša stranka: koja bi druga „arhitektonska“ ideja bila iza tog naziva? To mi sliči na preodijevanje antifašizma u našizam. Na Bubalov istup uslijedili su odgovori „đonom“ o tobožnjem postojanju Bubala I. i Bubala II, što ne vrijedi komentirati.
Polemički sam dodatak stavio na početak ovog osvrta jer u nekom smislu i u nekoj mjeri odudara od filozofskih i teoloških preokupacija obiju knjiga, ali je s dobrim razlogom ipak objavljen.
***
Dubinsku srodnost i povezanost dviju knjiga, osim riječi sadržanih u naslovima, iznimno je inventivno sugerirao arhitekt i dizajner Zlatko Ugljen likovnim motivom na koricama: uzlazni valovi plavetne svježine dominiraju u MV-u, dok grafički identično oblikovani valovi (možda s franjevačkim podtekstom?) smeđe ozbiljnosti dominiraju u V&D-u. Obje knjige na kraju prati i kazalo imena. Također, objema su na početku kratki uvodni tekstovi: za MV Mirka Jozića, za V&D Borisa Becka koji sadržajnim prilozima počesto gostuje u Svjetlu riječi. Mirko Jozić sažeto je i lucidno donio predokus i sukus MV-a, dok Boris Beck u V&D-u donosi naznake koje poput prometnih znakova čitatelja upućuju na težišne sadržaje. Nadalje, obje knjige prije kazala imenā donose i bibliografske napomene koje sadrže vrijedne informacije koje također pomažu boljem razumijevanju cjeline. Iz njih vidimo da su neki tekstovi objavljeni u izvanprovincijskim publikacijama. To su, među ostalim: glasila Matice hrvatske Kolo i Vijenac, Oslobođenje, Radio Sarajevo, Prosvjetni list, Derventski list, Glas Koncila, Feral tribune, Prometej.ba, Filozofska istraživanja, različiti zbornici s materijalima određenih znanstvenih skupova. Dva su teksta objavljena i na stranim jezicima: „Sloboda, ideja ili zbilja“ – prilog na međunarodnom kolokviju „Sloboda u jedinstvu razlika“ na talijanskom, a „Boetije i ‚Filozofija‘“ na njemačkom u Synthesis philosophica).
Filozofski i teološki tekstovi u MV-u podijeljeni su u pet sekcija: I. Teološko obrazovanje ili obučavanje?, II. Duh vs. duhovnost, III. Devedesete i posljedice, IV. Usputne mrvice, V. Intervjui. Ukupno ih je četrdeset četiri. Tematika je veoma raznolika: varia, uostalom, samim značenjem sugerira šarenilo. Ipak, dobrim su dijelom ovdje izložene teme varirane u V&D-u, gdje je osamnaest tekstova podijeljeno u tri tematske cjeline: I. Iz povijesti mišljenja, II. Etika – život – politika, III. Vjera i mišljenje.
Organska povezanost ovih dviju knjiga kreativno je iskazana i ulančanošću naslovnih sastavnica: varia figurira u objema, ali mu u MV-u prethodi Minima što ukazuje na to da su ovdje okupljeni eseji zbog velikoga šarenila prezentirani kratko impresionistički i poentilistički, dok je sastavnici Varia u kasnijoj knjizi dodano ono diversa koje u prvi mah može djelovati čak zbunjujuće: varia i diversa su naime gotovo sinonimi. Savjestan čitatelj ovdje će međutim uočiti suptilnost, rekao bih Bubalov pritanačni osjećaj za distinkciju, što ga na neki način predstavlja kao odmjerena Škotova nasljedovatelja. Diverzitet kasnije knjige u komplementarnosti s prvom otkriva ih kao bogat vrt u kojemu MV djeluje kao rasadnički dio: u njemu ponikle sadnice iskrsavaju u V&D-u kao plodna stabla. Možda bih se u ovom kontekstu mogao poslužiti i glazbenom usporedbom: MV izlaže teme na koje se u V&D-u razvijaju varijacije. Evo jednoga zgodnog primjera: MV donosi tekst „Evolucija i vjera“, a V&D temu bogato artikulirano razvija pod naslovom „Evolucijska etika i problem utemeljenja moralnosti“. Analogno tome u govoru o braku: tema je u MV-u izložena u razgovoru za Glas Koncila pod naslovom „Neprijateljsko preuzimanje braka“, a u varijacijama je razvijena pod naslovom „Brak i obitelj u promijenjenom društveno-kulturnom kontekstu“.
Naravno da ovo ne vrijedi za sve teme: kako su to istaknuli već skolastici omnis comparatio claudicat. Ja se nadam da će Bubalo neke teme iz MV-a varirati u nekoj budućoj knjizi, a neke su već u MV-u ne samo izložene nego i razvijene, primjerice u ponekom intervjuu. Između nekoliko intervjua izdvojio bih kao najaktualnije i iznimno sadržajne ona dva koje su s Bubalom vodile Grozdana Cvitan, objavljen u Vijencu: „Samo sirotinja plaća“, te Dražana Radman: „Ima li svjetla na kraju tunela?“, objavljen u Svjetlu riječi. Ovaj posljednji veoma istinito i britko ocrtava duhovnu situaciju vremena, što me neodoljivo podsjeća na tako naslovljeno Jaspersovo djelo objavljeno prije devedeset godina. S tim što je duhovna situacija vremena danas kudikamo sumornija, kako posvjedočuje sažeti navod Rogera Scrutona. Jaku sadržajnu poveznicu dviju knjiga, poput takozvanih zategā u starim zgradama, predstavljaju i Bubalovi inauguralni govori: deset ih je u MV-u, a dva u V&D-u. Cjelina pokazuje da je autor i izborom tema i promišljenom ravnotežom svevremenskoga i fundamentalnoga s onim goruće aktualnim temeljito brusio i koncept i argumentaciju.
V&D u svom prvom dijelu donosi tekstove posvećene Boetiju, Kantu, Duns Škotu i Nietzscheu. Boetija obično upoznamo kao autora koji je bio popularizator antičke, prvenstveno grčke filozofije i time posrednik između starog i srednjeg vijeka. Bubalo nam ga portretira kao značajna mislioca, dodjeljujući mu tako vlastiti subjektivitet i oslobađajući ga epigonskog statusa.
Nakon Boetija, posrednika između antike i srednjovjekovlja, donesen je jedan tekst posvećen Ivanu Dunsu Škotu. Škotu je u Crkvi nanesena velika nepravda jer ga se stoljećima promatralo gotovo isključivo kao cjepidlačkog oponenta Tomi Akvinskom. Tek je naš fra Karlo Balić u punom svjetlu Škota afirmirao kao autentična kritičkog mislioca kojega je kritička oštrica bila usmjerena na Henrika Gandavskog kudikamo više nego na Tomu. Sretno je to što Bubalo u ovom prilogu spominje dvojicu značajnih autora koji su prepoznali epohalnost Škotove misli: Charlesa Sandersa Peircea i Martina Heideggera.
Kantu su posvećena dva zamašna teksta. Lako je uočiti da je Immanuel Kant Bubalov omiljeni mislilac, ali je i niz drugih „kapitalaca“ (osim već spomenutoga Boetija, to su Augustin, Toma Akvinski, Hegel, Wittgenstein) često u krugu i žarištu njegovih razmatranja, ili su barem u prikladnom kontekstu donesene neke iskre njihova genija. Istaknuto mjesto među njima imaju Hermann Krings i Robert Spaemann. Imam dojam da Bubala osobito sa Spaemannom povezuje zaokupljenost (najaktualnijim) pitanjima morala, pa i politike. Moram dodatno u svezi s Kantom primijetiti i to da je njegova misao, moj je dojam, i dubinski prožela Bubalov duhovni profil. Primjerice, pišući o odnosu duhovnosti i moralnosti, Bubalo upozorava na ne-evanđeosko sužavanje duhovnosti, prisutno u kršćanskoj tradiciji, a ja u tome naslućujem dah Kantova kritičkog prevladavanja „drijemeža“ i njegova načela: Sapere aude!. Iako to možda nije doslovno izrečeno, Bubalovo poimanje duhovnosti i moralnosti bliže je afirmaciji slobode savjesti nego mrtvljenja, koje se favorizira osobito u tradicionalnoj katoličkoj teologiji koja je intimno povezivala moralku s asketikom.
Kantova se veličina nipošto ne umanjuje kad primjerice njegova misao o sintetičkim sudovima a priori pokreće raznorodne kritičke rasprave. Ponajviše se tu radi o radovima Karl-Otta Apela. Apelovi se obzori međutim šire zahvaljujući tome što se nastavljačev pogled otvara „s Kantovih ramena“. Mnogi Kanta gledaju gotovo isključivo kao grobara predkritičke metafizike. Bubalo nam daje naslutiti širinu i dubinu njegovih interesa. Nedavno sam na internetu pročitao Kantov izričaj koji me je upravo u tom smislu ugodno iznenadio: „U životu sam pročitao mnogo pametnih i dobrih knjiga. Ali u svima njima nisam našao ništa što bi moje srce učinilo tako mirnim i radosnim kao što su četiri riječi iz 23. psalma: ‚Ti si sa mnom‘.“
Iza dvaju tekstova o Kantu slijedi jedan o Nietzscheu. Iako je Nietzsche za sebe rekao da nije čovjek nego dinamit, Bubalo nam ga ovdje predstavlja na temelju jednoga manje razornog spisa: „O koristi i šteti historije za život“. Nietzscheov vitalizam odavno je prepoznat kao korijen egzistencijalizma kojim je odbačen nekadašnji primat esencije. Nietzsche niječe svaki supstrat, svaki stalni bitak. Čovjek i u vlastiti bitak može samo vjerovati: sve je u stalnom nastajanju i nestajanju. Valja imati na umu da su Nietzscheova „nesuvremena razmatranja“ pisana u vrijeme velikog zamaha historicizma i da ga je upravo to motiviralo da odvagne smisao historije. Suprotstavljajući načine ljudskog i životinjskog postojanja, on ustanovljuje da životinja, za razliku od čovjeka, ne pamti, nego živi u onome sada, a čovjek se nužno sjeća. Međutim iako se nužno sjeća, čovjek ima i moć zaborava. Nietzsche naglašava da uz moć zaborava ide i moć iskrivljivanja, a obje su u službi života. Život je po Nietzcheu iznad istine: zato je historija korisna u mjeri u kojoj je monumentalna te time poticajna, a kad je kao znanstvena sama sebi cilj, ona život zatrpava prošlošću. Bubalov prilog o Nietzscheu ima široku lepezu faceta koje kratki osvrt ne može prenositi. Mogu samo preporučiti da ga se čita pomno i temeljito, pa će se naslutiti da je Nietzsche osim od Heraklita učio i od Jakoba Burckhardta i od Schopenhauera, a svoju je lektiru potom kao vrstan stilist preobražavao u kulturni eksploziv.
Iako se nije našao u ekskluzivnom nizu „Iz povijesti mišljenja“, još je jedan značajni mislilac predstavljen dosta svestrano: to je Søren Kierkegaard. Obuhvaćen je naime temom suspenzije etičkoga koja se promatra s više gledišta pa, nakon dijalektičkog razmatranja Abrahamova žrtvovanja, elegantno modulira u suočavanje s provokativnim obrtanjem slavnog izričaja Fjodora Dostojevskog „Ako nema Boga, sve je dopušteno“ u istupima Slavoja Žižeka. Bubalovi ulomci o Žižekovim obratima veoma su značajni nadasve zbog Žižekove predimenzionirane popularnosti i utjecajnosti. Ovdje samo usput napominjem da, barem jednako, ako ne i više, uvažavani mislilac lijeve orijentacije Noam Chomsky Žižeka i njegove francuske poststrukturalističke mentore Lacana i Derridaa smatra pozerima i klaunima čije su konfuzne „teorije“ nezasluženo i prekomjerno utjecajne.
Sa Žižekovim ateističkim problematiziranjem monoteizma konvergentne su i brojne rasprave Jana Assmanna o odgovornosti monoteizma za nasilje tijekom povijesti. Bubalo je o ovoj problematici pisao više puta, a u znatnoj je mjeri detektirao i Assmannova višekratna uzmicanja na koja su ga primoravali njegovi kritičari. Ovoj su tematici posvećena dva zaključna filozofsko-teološka priloga V&D-a. Aktualnost diskusije Assmannovih stavova nije potrebno dodatno isticati ako pratimo razmjere terorizma koji se posljednjih desetljeća zaodijeva i tobožnjom borbom za religijsku čistoću.
***
Iz nevolje sam, nakon što mi je kuća koja se 1991. nalazila pri prvoj crti obrane Dubrovnika pretrpjela goleme ratne štete, prevodio svakovrsne tekstove pa sam u jednom slučaju naišao na pojam ‚čvrstoća‘ (materijala). U Bubalovim tekstovima, osobito u razmatranjima odnosa religije i nasilja, nalazim izrazitu čvrstoću. Za objavljivanje on je očito veoma brižljivo brusio svoje tekstove, zato ih odlikuje izrazita čvrstoća argumentacije.
Bubalo nije brižljiv samo u argumentaciji: i izbor i raspon tema jako su dojmljivi. Već sam istaknuo ravnotežu između ‚goruće‘ aktualnosti i onog filozofski fundamentalnoga. Otuda u kazalu imenā ravnoteža između autora poput Kanta i Judith Butler kao antipoda.
Bubalovo me je pisanje podsjetilo i na Vjekoslava Bajsića (kod kojega je, uostalom, i doktorirao s tezom o Kantovoj etici i odgovornosti za svijet, a koju mu je predložio R. Spaemann) jer obojica plodno povezuju granična filozofska i teološka pitanja. Zanimljivo, veoma aktualnu temu – mijene u stvarnosti braka i obitelji – 1972. je obrađivao Bajsić, a 2015. Bubalo. Prilozi obaju autora na tu temu objavljeni su u Bogoslovskoj smotri. Bubalo je o ovoj temi u MV-u pod naslovom „Neprijateljsko preuzimanje braka“ objavio razgovor vođen s Darkom Grdenom u Glasu Koncila pod naslovom „Obnova obitelji ujedno bi značila obnovu Crkve“, a cjelovito predavanje pod naslovom „Brak i obitelj u promijenjenom društveno-kulturnom kontekstu“ održano na svećeničkom tečaju uvršteno je u V&D. U njemu Bubalo pokazuje kako je kriza braka dobila i nove dimenzije s razmahanom gender-teorijom. Dok je Bajsićevo viđenje promjenā u sferi braka i obitelji vođeno sociološkim uvidima, kod Bubala je u žarište dospjelo šire antropološko viđenje, a uključen je i ontološki aspekt. On u kontekstu neprijateljskog preuzimanja braka detektira dalekosežnost negativnih trendova i temeljito razobličuje s tim povezano nihilističko podrivanje i razaranje uma koje je brutalno pokrenuo „dinamit“ Nietzsche, a do krajnjih ga konsekvencija dovode Michel Foucault i Judith Butler. J. Butler postavlja tezu da ne postoji nikakva predjezična ni izvanjezična stvarnost spola. Spol prema njenome mišljenju nije ontološka veličina, nego konstrukt diskursa i govorne prakse.
Čitajući teze o diskursu M. Foucaulta i J. Butler nameće mi se analogija između njihova poimanja diskursa i pojma percepcije u metafizici anglikanskoga biskupa Georgea Berkeleya koja glasi: esse est percipi. Berkeley je poricao materijalnost predmeta. Njegova je teza neosnovana jer brka percepciju kakvu posjeduje apsolutno biće s percepcijom kakva je dostupna kontingentnome, ali kad Foucault i Butlerica pridaju diskursu ono što je Berkeley pridavao percepciji Apsoluta, oni zapadaju u totalni apsurd, jer za njih ne postoji nikakav Apsolut, čak ništa „izvan“ diskursa. Ovi ekstremni gender-teoretičari zlorabe nedorečene misli L. Wittgensteina i J. L. Austina o jezičnom značenju. Opravdano je Wittgenstein ukazao na to da značenje riječi ustanovljujemo u uporabi/praksi, a ne samo u suodnosu znaka i označenog, a Austin je pokazao da jezikom možemo, osim priopćavanja koje vrednujemo kao istinito ili neistinito, i nešto činiti, što ne vrednujemo kao istinito ili neistinito, nego kao uspjelo, odnosno valjano, ili neuspjelo, odnosno nevaljano. Primjerice izricanje dobrodošlice, ili isprike, ili formule krštenja imaju valjan učinak samo ako ispunjavaju određene uvjete: dobrodošlica i isprika trebaju biti iskrene i koherentne, krstiti možemo osobu, a ne jare (iako postoji izreka „Besposlen pop jariće krsti“). Ovim se očituje da riječi mogu biti učinkovite, ali kad krstitelj kaže: „Ivane, ja te krstim…“ on time dotad nekrštenog Ivana čini krštenikom, a ne stvara izvanjezično nepostojećeg Ivana. Ni Wittgenstein ni Austin ne idu tako daleko kao Butlerica da bi nijekali izvanjezične činjenice kao što je činjenica da su ljudske osobe po naravi muškarci ili žene. Druga je stvar što se diskursom u nekadašnjoj kulturi stvarala slika, odnosno viđenje žene kao manje vrijedne od muškarca, pa je primjerice tek svjedočanstvo dviju žena vrijedilo koliko svjedočanstvo jednog muškarca.
Foucault i Butlerica oslanjaju se na Nietzschea koji je proglasio da ne postoje činjenice, nego samo interpretacije, kao što je također proglasio iluzijom razlikovanje istine i laži. Oni Nietzscheov nihilizam dovode do još dubljeg besmisla, jer Nietzsche nije želio imati sljedbenike, a svoje je stavove proglašavao maskama, dok Foucault i Butlerica (koja sebe ne identificira ni kao žensko ni kao muško, pa se enciklopedijska natuknica na nju referira sa „they“!) Nietzscheovu ekstremnu masku shvaćaju i afirmiraju kao definitivni standard.
Njemačka katolička teologinja s autoritetom u ovoj problematici Saskia Wendel kritična je spram stavova J. Butler kao radikalno konstruktivističkima pa kaže da se takvom teorijom s nečistom vodom izbacuje i dijete, ali se zalaže za umjereniji, kritički konstruktivistički stav, jer drži da se u današnjoj Crkvi žene još uvijek nedovoljno uvažavaju. Pred Crkvom je još dosta posla do nalaženja adekvatne uloge žena u Crkvi, pa i do stvaranja prikladna diskursa za razmatranje ove problematike. Pomno čitanje Bubalovih tekstova povezanih s ovim može biti jedan od koraka na tom putu. Jaz između Pavlovih izričaja „Žena neka u crkvi šuti!“ i „Nema više ženska ni muška“ nedvojbeno je bio kulturološki uvjetovan jaz, ali to sigurno ne znači da se on može i treba premostiti nijekanjem ontološkog statusa ljudske spolnosti ostvarene u fundamentalnoj dvojnosti koju J. Butler hoće preustrojiti u „nti“ broj tipova dodajući LGBTQ-u još i ‚+‘. Teško se može prenaglasiti aktualnost ove problematike za sadašnje, a još više za nadolazeće vrijeme u Crkvi. Zato ističem važnost Bubalovih promišljaja s njom u vezi.
Veoma je važno i Bubalovo suočavanje s biologističkim odbacivanjem filozofskog i teološkog pristupa moralnoj problematici. Za ovo suočavanje on je očito morao pročitati obilje literature: danas se ta literatura, srećom, može naći i na internetu, što međutim ne znači da je lak posao ovladati temeljnim spoznajama na ovom području. Bubalo je temeljitim čitanjem stekao zavidnu erudiciju. Vidi se to iz njegova suočavanja s tezom E. O. Wilsona prema kojemu je „došlo vrijeme da se etika privremeno oduzme filozofima iz ruku i biologizira“. A Wilson u tome nije usamljen. Ekstenzivnom lektirom biologističke literature – uz Wilsona posebno mislim na genetičara Richarda Dawkinsa – Bubalo je postao kompetentnim sudionikom u zahtjevnim raspravama sa zastupnicima biologizma. U dosta kratkom vremenu prononsirani korifeji biologije „napredovali“ su od optimističkog humanizma Jacquesa Monoda do Dawkinsova proglasa da smo mi ljudi samo strojevi za preživljavanje gena.
***
Znakovite su, konačno, to također držim važnim istaknuti, i posvete dviju knjiga: MV „nestalom zavičaju“, a V&D „roditeljima Anti i Kati“. S obzirom na to da su nam zavičaji dosta udaljeni, a ja se od svoga još i odmaknuo, razumljivo je da Bubalo i ja ne dijelimo dokraja viđenje Domovinskog rata i njegovih rezultata. Potpuno se s njim slažem da je tragična činjenica što se Bosanska Posavina našla u Republici Srpskoj i da se s tom činjenicom ne smijemo nepovratno pomiriti. Iz višegodišnjeg drugovanja s nezaboravnim fra Filipom Zubkom znan mi je nemjerljivi značaj Plehana: Filip mi je stotinama anegdota o legendarnim fratrima fra Dominu Ćosiću i fra Juri Vuletiću Plehan učinio nekako bliskim, a znam i to da je za sve nas neprocjenjivo zaslužni Vjeko Božo Jarak, sada devedesetogodišnjak, prognaničkim godinama svoje mladosti povezan s Plehanom.
Ne želim polemizirati s Bubalovim političkim stavovima, a vjerujem da s odmakom od gotovo trideset godina obojica uočavamo kako je prigodom apsurdnog dodjeljivanja Posavine Republici Srpskoj u igri bilo mnogo čimbenika jačih od onih čija su imena tada bivala u prvim vijestima i u naslovnicama. Ja se u ovom kontekstu pitam je li Paddy Ashdown autentičan tumač Tuđmanova crteža na njegovoj čuvenoj salveti, čega se on sjetio poslije Tuđmanove smrti: je li Tuđman njemu objašnjavao kakva je situacija bila 1939. ili je možda tvrdio da ne prihvaća ništa manje? Kad smo kod ovoga kompleksnog pitanja, mislim da se izjave Ive Komšića, Stipe Mesića i Vesne Pusić više temelje na mržnji prema Tuđmanu nego na zdravoj politici. Na umu mi je često jedna dramatična zgoda o kojoj sam poodavno čitao pa ne pamtim pojedinosti, ali se radilo o tome da se jedan Amerikanac, isplovivši na pučinu sam sa svojom brodicom, u jednom trenutku, kad mu je ruka bila zahvaćena nekim lancem, suočio s alternativom: ostati bez ruke ili bez života – odsjekao si je ruku i tako preživio. Ne poričem da je Tuđman priželjkivao Hrvatsku u granicama bliskim s banovinskima iz 1939. (u Rimu sam na Antonianumu 1971. u svome CV-u napisao da sam rođen u Hrvatskoj, jer je općina moga rođenja Tomislavgrad tada bila u Banovini Hrvatskoj!), ali u dilemi između Hrvatske u avnojevskim granicama (dakle bez moga zavičaja – Rame i Širokog Brijega) i nikakve Hrvatske ja sam za onu prvu varijantu, a razumijem razočaranost dragih mi Plehančana (od kojih su mnogi i puno prije Domovinskog rata jednom nogom bili u Zagrebu). Ponavljam: o ovome ne želim polemizirati…
***
Jesam li, čitajući Bubalove knjige, očekivao nešto što u njima nisam našao? Kad se pojavila knjiga Isus Zdravka Mršića, prvog ministra vanjskih poslova u osamostaljenoj Hrvatskoj, pročitao sam je s velikim zanimanjem i na mnogo mjesta unio niz kritičkih bilježaka. Očekivao sam nekakav odjek u hrvatskom tisku. Kako sam u to vrijeme bio jako zaokupljen političkim zbivanjima, možda sam previdio eventualne odjeke. Zanimalo me je li među mnoštvom autora spomenutih u Bubalovim knjigama i ime Z. Mršića: nisam na nj naišao. Do dana današnjeg ostao sam u uvjerenju da se netko od naših teologa trebao temeljito osvrnuti na tu Mršićevu knjigu. Ostalo mi je mnogo toga čudno i nedorečeno u tom djelu: autor je iznio mnogo smionih teza, ne pozivajući se ni na koje druge autore, ne navodeći kakvo je teološki relevantno obrazovanje eventualno stekao itd., ali je već sama tematika zasluživala kritičko sučeljavanje s iznesenim tezama. Eto, to mi je ostalo žao i nakon čitanja Bubalovih knjiga.
Vidjevši da je sudjelovao i u bioetičkim raspravama, žao mi je također što se nije dotaknuo pitanja pobačaja. Vidjevši ovih dana susret pape Franje s američkim predsjednikom Bidenom i Bidenov pristup pričesti nakon tog susreta, pri čemu se celebrant koji ga je pričestio izričito pozvao na papin autoritet, ne mogu prešutjeti da me je to duboko razočaralo. Upitno mi je štošta u katoličkoj tradicionalnoj teologiji, od čega sam se udaljio pa se rado deklariram kao kritički kršćanin, ali nipošto ne mogu priznati katolikom nekoga tko na abortus gleda isključivo kao na pravo žene da proizvoljno raspolaže „svojim tijelom“.
Na koncu, svome mlađem kolegi mogu samo čestitati na stotinjak izvrsnih tekstova ukoričenih u dvjema knjigama koje su mi pružile puno intelektualnog užitka te poželjeti da tȋ tekstovi dospiju u što veći broj ruku zainteresiranih čitatelja.
