Kazalište je oduvijek bilo prostor u kojem se stvarnost ne samo odražava nego i preispituje, kritizira i reinterpretira. U antičkom kazalištu tragedije su postavljale pitanja o sudbini, pravdi i odnosu čovjeka prema božanskom dok je predmet komedija bila dnevna politika i svakodnevni život. U srednjem vijeku kazalište je služilo kao sredstvo poučavanja vjerskih vrijednosti, dok je u renesansi i prosvjetiteljstvu postalo alat za kritiku društvenih normi i istraživanje ljudske psihologije. Moderno i postmoderno kazalište prešlo je granice forme i jezika i sve se više počelo odvajati od ideje da emocionalnim pročišćenjem publike oblikuje svijest zajednice te je počelo gubiti katarzičnu funkciju koju je nekada imalo. Tako je današnja kazališna estetika došla do toga da najčešće promovira radikalnu individualnost, relativizaciju istine i bježi od svega što je lijepo, sveto, uzvišeno ili pozitivno.
Ipak, ne trebamo biti nepravedni prema kazalištu i zamjerati mu što njegov razvoj prati smjer društvenoga razvoja. Razmišljajući o kazalištu ne trebamo romantizirati ideju o tome kakvo je kazalište bilo nekada niti idealizirati umjetnost. Umjesto toga trebamo postavljati pitanja: Kakvo kazalište želimo? Kakvi ljudi postajemo dok to kazalište gledamo? Ako kazalište zrcali stvarnost, želimo li se u njemu prepoznati?
Kazalište kao ogledalo stvarnosti
Iako često definirano sintagmom ogledalo stvarnosti, kazalište nije samo to. Ono je i interpretacija i vizija te stvarnosti. Ogledalo funkcionira tako što reflektira svjetlost čiji se valovi sudaraju i odbijaju od njegovu glatku i ravnu površinu što uzrokuje da vidimo sliku predmeta koji se nalaze ispred ogledala. Analogno tome, pozornica je mjesto toga sudara svjetlosti i staklene površine, a slika koja nastaje je predstava koju publika gleda. Ako je nastala slika refleksija stvarnosti, onda ne čudi što predstave koje danas gledamo oslikavaju sav apsurd kojim smo svakodnevno okruženi pa ih samim time prepoznajemo kao „teške”.
Kazalište je nastalo kao rezultat ljudske sklonosti pričanju priča. Baveći se kazalištem, imam priliku čitati dramske tekstove koji pristižu na jedan regionalni natječaj. Tekstovi koje pisci danas pišu su mahom drame i tragikomedije natopljene tamom i tjeskobom. Autori pišu o svijetu u kojem ne vide smisao, njihovi likovi su često usamljeni, izgubljeni i duboko nesretni. I to nije nevažno jer to govori o vremenu u kojem živimo. Ali govori i o ljudskoj potrebi da upravo u kazalištu nađu utočište za sve te priče koje će od pisane riječi do njihova scenskoga uprizorenja proći kroz filter redateljske vizije i glumačke izvedbe te pred publiku izići ne kao zrcalo očaja i odraz boli, već kao prikaz sigurne luke i mogućega ozdravljenja. Kazalište koje se zaustavi na dijagnozi a ne otvori prostor za pomak, ne ispunjava svoju istinsku svrhu.
Raznih „dijagnoza” je danas napretek i teško je i nije popularno vjerovati u dobrotu jer ona više ne zvuči uvjerljivo, ali unatoč tome (ili upravo zbog toga), kazalište nije izgubilo svoj značaj. Upravo suprotno. Postavljanje svake dijagnoze odraz je potrebe da se pronađe lijek. A odgovornost za pronalazak toga lijeka je podjednako na onima koji kreiraju kazališni sadržaj kao i na publici jer jedno bez drugoga ne postoji.
Čija je odgovornost?
Danas kazalište djeluje u izrazito promijenjenom kontekstu. Digitalna era promijenila je način na koji konzumiramo sadržaje. Brzina, dostupnost i vizualna atraktivnost dominiraju, dok kazalište, kao živa, fizička umjetnost, zahtijeva prisutnost, pažnju, koncentraciju i vrijeme. Ako je u ovakvim okolnostima publika došla u kazalište, umjetnici iza scene i oni na sceni moraju osvijestiti činjenicu da imaju rijetku privilegiju: pozornost živoga čovjeka. Ova privilegija nije samo izazov, ona je prilika.
No, čini se da smo zaboravili kako se govori o onome što je važno. Umjesto da njeguje smisao, kazalište se često zadovoljava time da ponudi prikaz nekoga problema oslanjajući se isključivo na efekt iznenađenja i šoka. Pa život je pun iznenađenja i šokova. Svijet je pun problema i tema koje nisu ugodne – reći će. I zaista, ako se mijenja svijet oko nas, ako se mijenjaju naše navike, zašto očekujemo od kazališta da se ne mijenja? Ne očekujemo. Očekujemo da teme i sadržaji koji se nude u kazalištu ne budu problem same po sebi već da ponude rješenje problema. Da bi do toga rješenja došlo, da bismo kao publika s predstave otišli promijenjeni i pročišćeni, na kazališnim umjetnicima je da stvaraju umjetnost koja se neće svesti na rušenje, ismijavanje i destrukciju, već onu koja će stvoriti novu stvarnost i ponuditi viziju što i kako dalje. Takvo kazalište ne mora nužno biti pobožno, ali mora biti duboko ljudsko. Ne mora biti tradicionalno u formi, ali mora biti vjerodostojno u sadržaju. Samo u takvo kazalište publika može poželjeti otići i prepoznati ga kao živo mjesto susreta između stvarnoga i mogućega, između onoga što jest i onoga što bi moglo biti.
S druge strane, i publika snosi dio odgovornosti: dolaziti otvorena srca i uma, s voljom da sudjeluje, razumije, osjeti i nauči. Ono što svaka predstava ostavlja čovjeku nakon što se svjetla ugase bit će značajno samo ukoliko je osoba to spremna upiti i prihvatiti.
Šta će nam ogledalo kad možemo napraviti selfie!
Jedna od najvećih vrijednosti kazališta je njegova sposobnost da nas uči kritičkom razmišljanju. Rušeći pred nama četvrti zid, kazalište nas pušta u intiman prostor ljudskih sudbina omogućujući nam da u njima ogledamo sebe uz prijeko potreban odmak da bismo bili u stanju određenu temu sagledati iz novoga kuta. Nekada je to pogled koji nam vješto nametne redatelj, a nekada je to samo okidač za samostalno zaključivanje i izgradnju stavova.
Međutim, zar četvrti zid nije već odavno sklonjen i nemamo li svakako uvid u svačiju intimu zahvaljujući društvenim mrežama? Digitalni svijet nam je omogućio da na dnevnoj bazi možemo iznositi svoje priče, razmišljanja pa i graditi stavove o tuđim stavovima. Ipak zaboravljamo na činjenicu da je svaki selfie nastao s namjerom da ga vide drugi, a ogledalo pak da vidimo sami sebe. Zato nam je kazalište potrebno.
Kazalište je susret. U vremenu u kojem nedostaje istinske ljudske povezanosti, kazališna pozornica ostaje mjesto gdje se život događa uživo. Nema „ponavljanja kadra”, nema skrolanja i ubrzavanja, nema filtera i algoritama. Na sceni se život ogleda u ritmu nad kojim nemamo kontrolu. Sve se odvija pred našim očima. Glumac i gledatelj dijele isti prostor i istu sadašnjost, što kazalištu daje iskustvenu dimenziju koja se drugdje ne može pronaći. U tom smislu, kazalište i dalje ima moć oblikovati svijest, izazvati promišljanje i potaknuti društvene promjene. Njegova snaga leži u neposrednosti i autentičnosti koju nijedna tehnologija ne može u potpunosti replicirati. A to nije mala stvar. Kazalište nas uči biti ranjivima u prisutnosti drugih. Stoga je kazalište koje nas tome uči potreba. I više od toga: ono je dar!
Magija kazališta
Kazalište postoji zbog pričanja priča. Možda će vas neke priče koje vidite na sceni umoriti, možda će neke nevješto predstaviti temu koja vas inače jako zanima, ali svako malo dogodit će se da ćete u kazalištu prepoznati neku vašu priču, priču koja vas se tiče i koja vas dotiče. A tada nastaje magija… Ako odete i na sceni prepoznate svoj odraz, kazalište će vam otkriti svijet koji možda inače teško razumijete, ali koji će na sceni dobiti oblik, glas i smisao. Neće vam ono ponuditi jednostavne odgovore, ali će možda postaviti pitanja čije odgovore ćete nastavit tražiti danima nakon odgledane predstave, a ako pronađete barem jedan odgovor, znajte da vam je kazalište pomoglo bolje razumjeti stvarnost, a time možda i olakšati je ili promijeniti. U vremenu koje nas sve češće navodi da se zatvaramo u svoje filtrirane svjetove, kazalište ostaje prostor dijaloga. To je više nego dovoljan razlog da mu damo svoju pažnju, povjerenje i vrijeme. A dati kazalištu svoje vrijeme najisplativiji je ulog u vlastito duhovno bogatstvo i razumijevanje svijeta.
