223
Mramor kampanila, što je stijena Grada,
podignuvši bijelu vitkost svoje slave
do nebesa — kao čist i svečan Ave —
čuva stare mire plaštem blaga hlada.
On je sam u vrijeme kuge, rata i glada
odvjetnikom puka, kulom vjere prave;
kad se molitvama zvonke bronze jave,
uslišat će Gospod vapaj vjerna stada.
U srcu ga nose domaći, i samo
slutnja dragog ritma mjesnog kampanila
podobna je čudom odzdravit bonika.
Ljubav rodnog grada širi svuda kamo
dopire na tihim lepetima krila
gabrijelski pozdrav pobožna zvonika.
