Početna stranica » Kamo ide Crkva?

Kamo ide Crkva?

4 min

Stanje u Crkvi ne da nije dobro nego je katastrofalno. Crkva je uzdrmana od temelja do vrha. Međusobne optužbe pljušte na sve strane: čak se i Svetoga Oca optužuje kako je dio sadašnjih problema u Crkvi te kako bi on trebao podnijeti ostavku. 

Optužbe protiv Crkve i crkvenih osoba ne dolaze iz liberalnih medija, nego se uzajamno optužuju katolički prelati, biskupi i nadbiskupi. Oni dakle koje se nalaze na čelu Katoličke Crkve. Jedni optužuju druge da su previše liberalni, a drugi prve da su previše konzervativni. Napetosti i podjele tolike su da prijete i novim raskolom u Katoličkoj Crkvi.

Vjernici koji istinski ljube Crkvu – svećenici, redovnici, redovnice i laici – osjećaju se postiđeno i posramljeno. I kako ne biti posramljen kad pročitaš izvješće prema kojemu su stotine svećenika sudjelovale u seksualnom zlostavljanju više tisuća maloljetnika (samo u Pennsylvaniji i Njemačkoj). Slaba je utjeha činjenica kako se to dogodilo prije nekoliko desetljeća te kako su danas takvi slučajevi rijetki. Da je bio i samo jedan takav slučaj – bilo bi ih već previše. Svaki povrijeđeni mladić ili djevojka, dječak ili djevojčica, nose i nosit će duboke rane kroz sav život. S njima su povrijeđene njihove obitelji, s njima je povrijeđena i ranjena Crkva Kristova. A tko ih je povrijedio? Oni kojima su iskazali povjerenje, oni u čije su ruke stavili svoje živote, oni koje su percipirali kao druge očeve, kao druge Kriste. Ti strašni zločini nisu samo nanijeli duboke psihičke rane i traume u duše mladih nego su kod brojnih ugasili vjeru u Isusa Krista, vjeru u Boga i njegovu milosrdnu ljubav. I to je ono najstrašnije, jer je osoba bez povjerenja u život, u ljubav, u druge osuđena na strašan život; osuđena je na stalno traženje nečega čime će iscijeliti rane, a u biti stalno iznova se ranjava, jer rana nikako da zacijeli.

Papa Franjo, u svome Pismu vjernicima od 20. kolovoza 2018., kao glavni uzrok spolnoga zlostavljanja maloljetnika u Katoličkoj Crkvi navodi klerikalizam, a pod tim podrazumijeva krivi način poimanja i vršenja vlasti u Crkvi. Svećenicima je po sakramentu svetoga reda udijeljena „sveta vlast” ili, bolje rečeno, po sakramentu svetoga reda omogućeno im je udioništvo u vlasti Isusa Krista koju je On primio od nebeskoga Oca. No, Krist je svoju vlast shvatio i živio kao služenje, kao mogućnost da se potpuno stavi na službu nebeskom Ocu te braći i sestrama. Crkvena vlast je po sebi duhovne naravi koja dakako ne isključuje i materijalni vid, poput, primjerice, građenja crkvi, kapela, dvorana itd. Nije lako crkvenim osobama ostati trajno duhovan, naročito kad se bave konkretnim, vidljivim i opipljivim stvarima, posebno onima s kojima je povezana svjetovna moć, poput novca. Drugim riječima, lako dođe do zloporabe vlasti i moći koja je položena u ruke crkvenih osoba, a osobito kad ih sve oko njih na to potiče, a sami nisu dostatno duhovno izgrađeni da se tome odupru. Da, i spolno zlostavljanje ponajprije proistječe iz osjećaja moći, važnosti i kontrole koju se ima nad tuđim životima.

Pismo vjernicima pape Franje izazvalo je veliki medijski odjek. Većina liberalnih medija potrudila se vrlo brzo klerikalizam prepoznati u tzv. konzervativnim svećenicima, u onima koji se tvrdoglavo drže tradicije te se ne žele prilagoditi suvremenom svijetu i njegovu pogledu na stvarnost. Jedan dio medija je, po običaju, kao izvor svih problema naveo celibat koji bi trebalo ukinuti.

Bez želje da se dublje ulazi u uzroke sadašnje krize u Katoličkoj Crkvi i medijske odjeke na Pismo pape Franje, ukazao bih na nešto što se meni čini vrlo važnim u ovom trenutku. Na djelu je kriza upravljanja u Crkvi. U brojnim slučajevima zakazali su oni koji su najodgovorniji za život svake mjesne Crkve i Crkve u cjelini; zakazali su biskupi. Zakazali su  zato što se nisu snašli pred slučajevima spolnoga zlostavljanja u njihovim (nad)biskupijama te su zlostavljače, umjesto da ih uklone, redovito premještali u druge župe ili ustanove. Zakazali su još više što su svojim pogrešnim upravljanjem velikim dijelom doprinijeli današnjem stanju. Naime, pred brojnim zloporabama na područjima crkvenoga života (liturgija, nauk, celibat), umjesto odgovornoga djelovanja, zatvarali su oči, ignorirajući probleme. Brojni biskupi više paze na svoju sliku u javnosti – tj. kako da se ne zamjere medijima – nego kako će širiti Kristov nauk te duše privoditi Isusu Kristu. Čini se da je za dobar dio episkopata agenda Crkve „da bude bliska čovjeku”, „da shvaća suvremeni svijet”, „da bude moderna”, „da nikoga ne osuđuje”, „da prima pohvale, a ne pokude”. Postupno se stvara sekularizirana Crkva, Crkva koja se suobličuje svijetu, a prestaje biti kvasac svijeta.

S raznih strana stižu pozivi na duboku i nužnu obnovu Crkve, in capite et membris (lat. u glavi i udovima), kako se to govorilo koncem srednjega vijeka. Papa Franjo u svom Pismu vjernicima čak četiri puta poziva na post i molitvu, tj. poziva na hod obraćenja i pokore koji bi nam trebalo pomoći da se vratimo na put Isusa Krista.