Jan van Ruusbroec (Ruysbroek) flamanski je teolog i mistik rođen u mjestu Ruusbroec kraj Bruxellesa. Kršćansku vjeru usadila mu je majka, a na putu do svećeništva pomogao mu je ujak. Premda je nakon ređenja punih 25 godina bio u župnom pastoralu, živio je povučeno i pokornički. Vrijeme u kojem živi obilježeno je različitim krivovjerjima. Na poseban način ističu se Braća slobodnog duha, skupina koja je širila svoje spise na području gdje je blaženik pastoralno djelovao, ali i laičko-redovničke zajednice begina i begardi, u kojima je lažna mistika često nailazila na plodno tlo. Među njima prednjači lažna mističarka po imenu Heilwige Bloemardinne koja širi svoje spise i zavodi svijet koji joj iskazuje štovanje kao svetici. On na narodnom jeziku piše apologetske spise i raskrinkava njihovo krivovjerje. Nažalost, ti spisi nisu sačuvani.
Budući da je po svojoj naravi bio sklon kontemplativnom načinu životu i znajući da će tako biti još korisniji u borbi protiv krivovjerja, s nekolicinom prijatelja se povlači u samotište Groenendaal. Tada započinje plodonosno razdoblje njegova života te nastaju brojni spisi koji ga svrstavaju uz bok drugim predstavnicima “sjevernjačke mistike” kao što su: Hildegarda iz Bingena, Gertruda Velika i druge mističarke iz samostana u Helfti. Vrijeme nastanka njegovih spisa bilo je kratko nakon što je Crkva povjerila zadaću Albertu Velikom da ispita pravovjernost spomenutih duhovnih skupina. Stoga, u takvom ozračju baviti se mistikom nije bila nimalo bezopasna stvar. Međutim, Ruusbroec se zalaže za autentičnu mistiku koju odlikuje poslušnost prema crkvenom autoritetu i poniznost, koju postavlja kao temelj duhovne zgrade bez koje se duhovnost izobličuje i dijabolizira. Nasuprot krivovjernoj mistici, koja je na krivi način razumijevala tijelo i tjelesnost, on govori o pročišćenoj i preobraženoj tjelesnosti, a ne o putenosti kako to i danas suvremeni ezoteričari nastoje reinterpretirati i uklopiti u njihovu iskrivljenu sliku svijeta duhovnosti.
Spisi mu se odlikuju po kratkoći i nevjerojatno preciznom stilu. Za njega se tvrdi da u povijesti mistike nikome nije pošlo za rukom neiskaziva mistična i ekstatična iskustva tako precizno staviti na papir i sustavno opisati. Površan čitatelj to neće ni primijetiti i mislit će kako su njegovi spisi lako štivo, osobito zbog kratkoće i jednostavnosti izričaja. Ali, pogled vara. Kada se čovjek dobro zadubi u njegove kratke spise, zna se dogoditi da čitanje njegovih kratkih spisa bude dulje negoli kod debelih svezaka drugih autora. Znao je često izlaziti iz samostana i šetati kroz gustu šumu sav uronjen u kontemplaciju. Sa sobom bi uvijek nosio pločice i pero za pisanje pa bi odmah svoje nadahnute misli stavljao na papir.
Uz originalne rasprave o Presvetom Trojstvu i Kristovom otajstvu, jako su zanimljiva njegova duhovna razmišljanja u kojima govori o preprekama sjedinjenja s Bogom, osobito izdvajajući slike koje proizlaze iz osjetilnog svijeta, svijeta mašte, ali i ljudske iskvarene želje koje su u suprotnosti s Božjom voljom. U jednom svom djelu, govoreći o rastu u duhovnosti, naglašava činjenicu da duhovni život ima svoj rast i dinamiku, što se često i danas zanemaruje. Govoreći o majci svih kreposti, duhovnoj ljubavi, naglašava da ona ima sedam stupnjeva koji svoje izvorište i cilj imaju uvijek u samome Bogu, a u asketskim djelima razrađuje svoje najdraže kreposti: ljubav, poniznost i slobodu želja.
Dobivši počasni naslov Doctor Divinus Ecstaticus, godine 1908. svrstan je u red blaženika Katoličke crkve.
