Jednog sam utorka izašao na vrijeme, malo prije 11.30, krenuo po kćer, pokolebao se, vratio doma i pogledao raspored za srijedu. Pogrešno sam zaključio da ima školu do 12.15 i da još stignem otići u dućan. Na blagajni mi je iznenada sijevnulo da je utorak, pa sam kćeri na brzinu kupio čokoladicu koju sam u smetenosti zaboravio ponijeti. Međutim, kad sam došao u školu, dijete je bilo vedro kao vedar dan.
– Nisi se zabrinula? – pitao sam je dok se hladnokrvno pakirala.
– Ne, – rekla je – i mislila sam da si pogledao raspored za krivi dan.
Tate ne mogu pogriješiti
Djeca nas poznaju bolje nego mi sami sebe. Pomalo je sablasno kako znaju završiti naše rečenice. Na primjer, televizor trešti, netko se dere iz kuhinje, školarac pita nešto iz kemije, negdje se vodi nekakav razgovor na telefon, a ja zavapim: – Daj, molim te… – A dijete flegmatično grabi daljinski upravljač i kaže, ne prestajući pratiti program: – …stišaj taj televizor jer ću poludjeti.
– Već si to rekao. Uvijek to kažeš. Znamo. Moramo li opet o tomu?… Sve se to ponavlja svakodnevno, a ponavljat će se i ubuduće jer djeca sve već znaju, a mi smo takvi kakvi jesmo i više se ne možemo promijeniti. Međutim, uvijek možemo nešto novo otkriti o sebi.
Za mene koji se ne snalazim ni u rasporedu obične škole, čak ni osnovne, raspored glazbene škole jednako je nerazumljiv kao Bachova partitura. Izmjene vježbi i solfeggija, probe zborova i orkestara, vježbe klavira i priprema za natjecanje, a k tomu još i A i B tjedan, posve me zbunjuju. Rezultat je toga jednom bio da sam kćer odveo u glazbenu školu po rasporedu B tjedna, iako je tjedan bio A.
Dijete, naravno, nije našlo profesoricu gdje je očekivalo da bude pa ju je pošlo tražiti. Kad su u školi primijetili da im dijete luta hodnicima, odveli su ga do rasporeda i brzo zaključili što se dogodilo; srećom, trebalo je pričekati samo pola sata.
– Tata me krivo doveo. – tužila me moja kći.
– Ne, tate ne mogu pogriješiti, – objasnili su joj ondje ljubazno – to ga je mama krivo poslala.
Za mene je to bilo pravo otkrivenje. Ako u glazbenoj školi očeve doživljavaju samo kao najtuplja bića, koja su jedva u stanju ispuniti i najjednostavniji nalog – koji su slični balističkim projektilima, onima koje ispalite, pa kamo padnu, padnu – onda je to jamačno istina.
Strogi suci
– Opet gleda mjesec. – kažu moja djeca svojoj majci, odmahujući rukom, kada ih pita gdje sam. Dijete je otac čovjeku, rekao je veliki Emerson. Kao i sa svim mudrim mislima mudrih ljudi, nikad ne možete biti sigurni što je mislio, ali ja mislim da je mislio baš na to: dijete nas odgaja, otkriva nam istinu o nama i tek s njima spoznajemo tko smo i što smo, to jest postajemo odrasli.
– O, Beck, živite s najstrožim sucima na svijetu. – rekla mi je spisateljica Vedrana Rudan kad je čula da imam četvero djece. I stvarno su strogi ti moji roditelji, pardon, djeca. Odnosno, nisu toliko strogi, koliko s lakoćom izreknu istinu.
Jednom je moj mališan tužno gledao moju ćelavu glavu pa mi rekao da bi mi gore nalijepio neko perje, da budem ljepši, i još me potapšao ručicom po tjemenu, kao da će od tog tapšanja kosa sama niknuti.
Nedavno mi je pak jedan od mojih potomaka rekao da na ulici izgledam čudno: odjeća mi je ofucana, hodam pogrbljen, mašem rukama i pričam sam sa sobom. Kritiku sam prihvatio, počeo se odijevati primjerenije dobi, trudim se uspraviti, a i razgovore pokušavam zadržati u glavi.
– Mislio sam da ćeš biti tužniji. – rekao je sin kad mi je umro otac.
Ja sam se sjetio one priče o obitelji koja je djeda posjela za mali stolčić u kutu kuhinje i dala mu da ondje kusa iz svoje zdjelice, jer su smatrali da više nije dovoljno pristojan da sjedi s njima za stolom. Majka je potom zatekla sinčića kako nešto rezbari i pitala ga što radi. – Pravim stolčić na kojem ćeš sjediti u kutu kad budeš stara. – rekao je mališan bezazleno.
Djeca, eto, uče od nas i žalovati, kao što sam valjda i ja naučio žalovati jednom davno, dok sam bio još tako malen da nisam ni znao što je gubitak.
Što bi čovjek zapravo htio
– Tata, – rekao mi je sin jednom – da nisi imao toliko djece, ti si mogao više raditi i postati slavan pisac.
Sin je mislio na činjenicu da se u kući stalno vode razgovori o računima koji nisu plaćeni i o honorarima koji nisu stigli. Shvativši zarana da supruga i ja novce uglavnom ne trošimo na sebe, nego na djecu, zaključio je da je izlaz iz financijskih neprilika imati manje djece: em se smanjuju rashodi, em se povećava vrijeme za rad.
I što sad? Zar je sve bilo uzalud? Mislili smo da živimo jedno, a zapravo smo živjeli drugo?
Nisam ni počeo tražiti odgovor, ni u srcu ni u glavi, već mi je bio na jeziku:
– Dragi sine, – rekao sam mu – ja da nemam djece, ne bih radio ništa. Ostao bih živjeti u maminoj garsonijeri, vrtio bih cijeli dan satelitske programe i predvečer se otišao prošetati. Sve sam dužan vama. Ako sam i slagao, ja ne znam. Pitajte djecu.
Boris Beck, rođen u Zagrebu 1965. Docent na studiju novinarstva na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Dugogodišnji novinar i urednik, autor pet knjiga umjetničke, publicističke i znanstvene proze. Suradnik je Hrvatskog biblijskog društva na novom prijevodu Biblije. Oženjen je i otac četvero djece.
