Za primjer je uzeo opeku. Iako djeluje čvrsto, sastavljena je od brojnih sitnih čestica koje neprestano titraju na sve strane. Ako bi slučaj htio da zatitraju sve istodobno na jednu stranu, opeka bi poskočila – ne sjećam se točno koliko, ali mislim do visine petog kata. Nama bi se to činilo čudesnim, a bilo bi posve prirodno, zaključio je Ćurić. Slučaj je htio da te riječi čujem baš dok se vozim ulicom u kojoj je isusovački samostan u kojemu je on tada živio.
Svijet se doima čvrstim, a njegov poredak neumoljivim, kao da su argumenti na strani ateista i agnostika. Automobil uvijek upali kad stavimo ključ u njega i ne skrene lijevo kad volan okrenemo udesno – ako nije pokvaren, naravno. Na zakone svijeta jednostavno možemo računati; zahvaljujući njima brodovi plove, zrakoplovi lete i lijekovi djeluju. Čini se da je svijet navijen sat koji ide svojim ritmom, i na koji se i ne može i ne treba djelovati. Ali ako nema fizičke zapreke – a otada sam pročitao dosta knjiga o tome i uvjerio se da je profesor Ćurić imao pravo – i ako zbilja mogu opeke skakati, onda svijet uopće nije kao sat, nego je više nalik kolu sreće. Znate onu emisiju Hrvatske lutrije? Na kotaču su napisane brojne nagrade (manjih ima više nego većih, a jack pot samo je jedan) i on se svaki put zaustavi na jednoj od njih. Veća je vjerojatnost da će stati na manjoj, ali uvijek postoji šansa da dobijemo i glavnu nagradu! E, pa tako je uređen naš život, samo kolo ima puno više odjeljaka. Najviše ih je najobičnijih, na kojima piše da ujutro ustajemo, da odlazimo na posao, da jedemo, družimo se s prijateljima i obitelji, da navečer idemo spavati. To je ono što nas čeka svaki dan – to se zove vjerojatnost. Ali među tisućama običnih sekundi, stisnuta je jedna neobična; među milijunima rutinskih sati, stoji jedan originalan; među milijardama poznatih dana, čeka jedan čudesan – to se zove mogućnost.
Na kolu našega života svaki zamislivi događaj već se jednostavno nalazi – ako se do sada nije dogodio, to nije zato što je nemoguć, već zato što je manje vjerojatan. Problem je jedino u tome što treba prilično dugo čekati – i to je razlog zbog čega se čuda ne događaju svaki dan. A možda se i događaju, samo su prečesta pa ih više ne priznajemo za čuda. U romanu Daniela Kehlmanna Mjerenje svijeta, velikom hitu u Njemačkoj koji je upravo preveden na hrvatski, glavni je lik jedan od najvećih matematičara, C. F. Gauss, i on u jednom trenu kaže da zakoni fizike djeluju čisto statistički, dakle dopuštaju iznimke. Upravo kad smo spremni prihvatiti i najčudesnije stvari kao nešto normalno, one prestaju biti čudesne. Ako je fizikalno moguće da je Isus hodao po vodi i s pet kruhova i dvije ribe nahranio pet tisuća ljudi – gdje smo onda? Zar je p. Ćurić htio reći da čuda zapravo nema? Nisam te davne večeri, nažalost, čuo Ćurićev zaključak, ali siguran sam da nije.
Dobro je zapamtiti njegovo upozorenje da takozvano čudo nije dovoljno da bi se povjerovalo u Boga – fizika je u tome u suglasju sa Svetim pismom. No važnije je uvidjeti kako je ustrojen svijet. A on se neprestano stvara iznova, svakog trena, i svakog se trena može dogoditi bilo što. Vjera nam pak kaže da nismo izloženi slijepom slučaju nego da naš nebeski Otac iz ljubavi sve te trenutke stvara za nas, za svakoga posebno. Isusovo rođenje jedan je od tih nezaboravnih trenutaka, Isusova smrtna ura pripada takvim satima, Isusovo uskrsnuće jedan je od takvih dana. Što se tiče nas, Bog je gospodar vremena i slobodan je iz njega uzeti bilo koji čudesni događaj i dati da se rasprsne pred nama već idući tren. I u tome nam ne bi smjelo biti ništa čudno.
Boris Beck, rođen u Zagrebu 1965. Docent na studiju novinarstva na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Dugogodišnji novinar i urednik, autor pet knjiga umjetničke, publicističke i znanstvene proze. Suradnik je Hrvatskog biblijskog društva na novom prijevodu Biblije. Oženjen je i otac četvero djece.
