Prema Eriku Eriksonu, psihosocijalni razvoj od rođenja do starosti, možemo promatrati podijeljen u osam dinamičnih razdoblja, od kojih svako predstavlja fazu tijekom kojih se razrješavanjem kriza organizira ličnost, uspostavom ravnoteže između pojedinca i očekivanja društva koje ga okružuje, što stvara nove kvalitete (npr. kriza povjerenja i nepovjerenja rađa – nadu).
U posljednjem, osmom razdoblju (starost, senium), kako bismo zatvorili krug, vrlo je važno sve što se događalo od prve godine života.
Prije svega, to je stjecanje temeljnog povjerenja, osjećaja sigurnosti, optimizma i nade, potom razvoj subjektivnog osjećaja slobodne volje, sposobnosti samokontrole, reda i ograničene autonomije uz poštovanje društvenih pravila. Od četvrte do sedme, a potom do jedanaeste godine razvija se i uči kontrolirati mašta, a kroz igru inicijativa, planiranje ostvarenja ciljeva i spolna uloga, razvija se kompetencija i sadržajnost bez formalizma i glume. U adolescenciji razvijamo identitet i samostalnost, vrlinu vjernosti uz prihvaćanje odgovornosti za druge. U razdoblju zrelosti (od 40. do 65. godine) osoba je sposobna brižno prihvatiti odgovornost za stvaralaštvo i podjelu znanja i iskustva. To je moguće ako je u prethodnom razdoblju odraslosti (od dvadesete do četrdesete godine), završena profesionalna osposobljenost i stvaranje osjećaja intimnosti i ljubavi, trajne predanosti uz sposobnost za kompromise i samoprijegor, bez straha od gubitaka koji vodi u izolaciju i zaokupljenost samim sobom, osjećaj ispraznosti, nepotpunosti života ili konformizam.
Kronološko starenje rađa i brojne nove krize (smanjenje prihoda, smrt bračnog druga, bolest…). Čestim se prisjećanjima procjenjuje uspješnost cijelog životnog puta kako bi se stekao uvid u red i smisao vlastitog postojanja. Svjesnost o vrijednosti života, ogledanje u djelima ili potomcima je obrana od očajanja i straha od smrti.
U idealnoj je starosti u zdravih, vitalnih osoba razvijeno pročišćeno, mirno, sabrano znanje, tj. vrlina mudrosti. Svatko u starosti priželjkuje očuvanje materijalnih i fizičkih sposobnosti za brigu o sebi i svojim potrebama, u dobrom društvu, samo ne usamljenost.
Nažalost, mogući su i drukčiji scenariji, posebno na psihičkoj i duhovnoj razini. Na primjer, može se prevladati strah od smrti ili teške bolesti u kojoj nikoga neće biti da bi nam pomogao ili barem – da pozove pomoć. Može se javiti osjećaj kako je život bio puki promašaj, grižnja savjesti, gorčina, okrivljavanje okolice za neuspjeh, a čest je i „optimizam sjećanja” na „dobra stara vremena”. S obzirom da tijekom putovanja i tijelo slabi, poput dugo voženog automobila, često dolazi i do tjelesnih promjena i nemoći koja dodatno utječe na negativnu poziciju, a vjerojatno je najteži ishod starenja pojava demencije.
Ona se pojavljuje tako često (od 9 do 35 % slučajeva u osoba od 65 do 85 godina) da u govoru koji ne prati prethodno promišljanje, čujemo kao pogrdan naziv izraz senium (starost) ili senilan kojim podrazumijevamo prijevremenu ostarjelost i staračke osobine kod mladih ljudi, a koje, zapravo, poistovjećujemo s demencijom.
A demencija je skup simptoma, tj. sindrom globalnog i progresivnog oštećenja već stečenih misaonih sposobnosti tj. inteligencije, prouzročen organskom bolešću središnjeg živčanog sustava, pri očuvanoj svijesti (budnosti), u kojemu su posebno oštećene sposobnosti pamćenja, učenja, apstraktnog mišljenja, orijentacije i poimanja vidno-prostornih odnosa. Osoba je zaboravna, teško definira pojmove, ne prepoznaje riječi, sinonime, ne uočava sličnosti, što dovodi do općeg osiromašenja govora. Upadljiv je gubitak kratkoročnog pamćenja, npr. kada baka nakon ručka ode na kavicu svojoj susjedi gdje ispriča kako joj snaha ne da jesti kako bi je se prije riješili… ili kada djed zaboravi je li popio tablete za regulaciju tlaka ili šećera u krvi pa ih popije ponovno nakon čega izgubi svijest… Teško se izvode precizne radnje, gubi se spretnost, lako se gubi orijentacija u vremenu i prostoru. Smanjuje se kritičnost i sposobnost rasuđivanja. Osobnost se mijenja uglavnom naglašavanjem premorbidnih crta ličnosti (npr. škrtost) ili se javljaju nove koje nisu ranije postojale (opsesivnost, paranoidnost – npr. zbog zaboravljanja osoba ne nalazi neke predmete i odmah to tumači krađom). Dolazi do dezinhibicije u zadovoljavanju nagona i potreba uz gubitak interesa za sve ostalo, pa se javlja gotovo nemogućnost tolerancije frustracije ili kontrole impulsa npr. gladi ili seksualnih impulsa.
Zbog labilnosti raspoloženja (npr. lako zaplaču i bez povoda), osobe su pojačano depresivne, ustrašene i često se povlače od kontakata s drugima do potpune izolacije, a mogu postati grube, agitirane, ljutite, agresivne. Radno i socijalno zakazuju jer se teško snalaze u novim uvjetima i prostorima, sve do postupne dezorijentacije u svim smjerovima. Razvija se poremećaj dnevno-noćnih ritmova, uz pojačanu budnost u večernjim satima, kada kao da zazvoni budilica i pokreće u akciju ili na izlet s kojega se ne znaju vratiti, baš kad bi se drugi ukućani odmarali. Ponekad uz usporenje mentalnih procesa, gubitak motivacije i inicijative, promjene raspoloženja i ponašanja, uočavamo i ukočenost mišićja, drhtanje ruku i cijelog tijela te druge neurološke znakove, zbog kojih je takvim osobama potrebna potpuna tuđa njega i pomoć, skrb i nadzor.
Latinska riječ dementia, u doslovnom prijevodu znači „bezumnost, ludilo”. Danas prema Bismarckovom kriteriju dobi razlikujemo presenilne (prije 65. godine) (dementia praecox, poput Morbus Alzheimer i Pickove bolesti) i senilne demencije (nakon 65. godine), mada je patološki proces isti ili sličan, uglavnom organski (ozljede ili bolesti mozga). Ipak, najčešće susrećemo tzv. vaskularne, tzv. multi-infarktne demencije, u kojima je vidljivo difuzno propadanje sive moždane kore, odnosno tijela živčanih stanica zbog multiplih embolija i tromboza ili krvarenja iz stjenke krvnih žilica. Kada količina infarciranog moždanog tkiva prijeđe određenu granicu, možemo očekivati upadljive promjene koje opisujemo kao demencija ili kronični psiho-organski sindrom.
Ranije se smatralo da se sive živčane stanice ne mogu umnažati, te da tijekom života samo odumiru. Danas znamo da je razvoj i rast mozga proces u stalnoj mijeni, te da se stvaranje novih stanica u hipokampusu, regiji mozga odgovornoj za memoriju, može olakšati vizualnom, auditivnom i taktilnom stimulacijom ili povećanjem učestalosti takvih aktivnosti. Ta neprestana reorganizacija tijekom djetinjstva i u odrasloj dobi zove se neuroplastičnost i osnova je metoda koje se koriste za obnovu ili za izgradnju ljudskih potencijala. U osnovi je učenje novih misaonih ili fizičkih vještina, poput stranih jezika, rada na računalu, novog sporta kojim se još nismo bavili ili plesa.
Znanja o neuroplastičnosti je dobro ugraditi u odgoj djece, tako da spoznaju kako je cijelo-životno učenje uz održavanje tjelesnog zdravlja, recept za dug i kvalitetan život.
U razdoblju odraslosti, a najkasnije u razdoblju zrelosti trebali bismo započeti s učenjem novih vještina. Tako možemo usporiti istjecanje pijeska u svemirskom satu, a zalazak sunca učiniti ugodnijim, uz osjećaj sigurnosti, optimizma i nade.
