U jednom našem mjestu (u Bosni, naravno!) i dan – danas se priča kako je baba Katuša gledala na umiranje i kako je očekivala smrt. Nije ona znala ni za ekstazu, ni za putne isprave, vjerojatno je da nikakvih nije ni imala, a jedino su joj njezine koze mogle uznemiriti savjest. Evo kako se to priča: – Baba Katuša bi po vazdan čuvala koze. Uvečer dođe kući mrtva umorna. Umorna do smrti. Toliko da joj se čini da će još te večeri umrijeti. I legne na krevet, spremna da umre. Kućna čeljad vide da nema šale i postupaju s babom ko s umirućom: upale svijeću, obavijeste komšiluk, mole se oko nje i ne prestaju moliti. Ako već nešto moraju progovoriti, onda samo šapatom, kako se dolikuje kod umirućeg. A baba leži li, leži. Ni okom da trepne. Žmiri smireno. Potraje to tako neko vrijeme. A onda kad baba vidi da nitko neće otići da nešto dadne kozama, digne se ona s kreveta i u pojatu. Valja namiriti koze, a smrt može i pričekati. Nikad za nju nije kasno, a za koze bi moglo biti i kasno, ako se ne učini na vrijeme što se mora učiniti.
Kažu da to nije bilo samo jedanput. Svijet se smijao babi i s babom, a ona je i to dočekivala jednako ravnodušno kao i svaki drugi događaj u životu. I tako nitko nije utekao od smrti, pa neće ni ona. S kozama valja deverati svaki dan, a smrt dođe jednom u toliko dana, a i onda ne znaš kojeg će to dana biti. Zašto se onda uznemiravati i živjeti stalno u strahu? Što ima doći, neka dođe! Zbog toga ne treba prekidati svoj posao i zanemariti svoju dužnost!
