Stožer civilne zaštite, koji je od početka epidemije uživao veliko povjerenje i medija i građana, prve je udarce pretrpio nakon što je dozvolio okupljanje u crkvama. Kritičari su tražili da se objasni zašto je virus bezopasan u zatvorenim prostorima koji služe za molitvu, a opasan u zatvorenim prostorima koji služe za poučavanje i kupovanje – zbog čega se u crkvama smije služiti misa, a škole i trgovački centri ne smiju raditi. U međuvremenu su se škole i velike trgovine otvorile, ali uz zabranu rada nedjeljom, što je potaknulo novi val komentatorskih poruga: je li moguće da je virus bezopasan samo od ponedjeljka do subote, kad svi smiju raditi, a onda nedjeljom postane zarazan?
Neprihvatljiva uvjerenja
Stroga karantena pokazala se korisnom za suzbijanje zaraze, ali loše djeluje, kako pišu mnogi liberalni komentatori, na državni proračun. Od kineskoga načina suzbijanja epidemije, Europa se okreće švedskom modelu. Kako je rekao njihov premijer Stefan Löfven, država ne može svakom pojedincu određivati ponašanje, nego valja računati na osobnu odgovornost – građani će dobiti preporuke što trebaju činiti, ali nitko to neće nadzirati, a pogotovo neće kažnjavati one koji se preporuka ne pridržavaju. Suočena s padom BDP-a od 11 posto, ionako bankrotirana Hrvatska naglo je otvorila kafiće, prodavaonice i granice, u nadi da će privući strane turiste i tako spasiti državni proračun.
Ima udruga koje službeno proklamiraju majčinstvo, ali uglavnom u borbi za umjetnu oplodnju te se protive zabrani pobačaja – i jedno i drugo su medicinske usluge koje se, smatraju, one, moraju izvršavati, pa bi bile nedosljedne kad bi bile za zabranu rada nedjeljom
Među apokaliptičnim novostima iz svijeta gotovo nam je promakla jedna vijest iz Švedske, također instruktivna da spoznamo njihov životni i ekonomski model. Dvije švedske primalje Ellinor Grimmark i Linda Steen nisu u Švedskoj nikako mogle raditi u struci jer bi na svakom razgovoru za posao izjavile da ne žele raditi pobačaje, što bi ih automatski eliminiralo kao kandidatkinje. Budući da su smatrale kako im se pravo na zaposlenje uskraćuje zbog uvjerenja, što je nezakonito jer krši njihova prava na slobodu vjere i savjesti, obratile su se Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. U ožujku je, međutim, taj sud odbio preuzeti slučaj jer ne vidi u čemu bi švedske vlasti postupile nezakonito. „Nije ljudsko pravo medicinskih sestara da odbiju pružiti zdravstvenu njegu”, komentirao je odluku Hans Linde iz švedske nevladine organizacije RFSU. Pobačaj se očito smatra „uslugom”, a usluga se, „mora izvršiti”, kako to ponavljaju pobornici pobačaja. Budući da sud nije ni zasjedao, primalje nisu mogle iznijeti svoje argumente, a nemaju pravo ni na žalbu.
Na čijoj je strani zakon?
Sa žalbama su bolje prošli mladi supružnici iz Belfasta u Sjevernoj Irskoj, Daniel i Amy McArthur, vlasnici pekare i slastičarnice Ashers. Određeni gospodin Lee je 2014. od njih naručio tortu s likovima Ernieja i Berta iz lutkarske serije Ulica Sezam i natpisom „Podržavam gay brak”. Kolač je bio namijenjen za privatni skup u povodu Međunarodnoga dana borbe protiv homofobije, ali od njega je svima ostao gorak okus. McArthurovi su narudžbu zaprimili, ali slasticu nisu željeli izraditi jer se protivi njihovim uvjerenjima evanđeoskih kršćana, zbog čega ih je kupac dao na sud. Na sudu su bili osuđeni zbog diskriminacije klijenata po spolnoj orijentaciji i osuđeni na kaznu od 500 funti, ali žalili su se i predmet dotjerali do Vrhovnoga suda. Nakon četiri godine od početka slučaja, i 250 000 funti sudskih troškova, Vrhovni sud u Velikoj Britaniji zaključio je da su slastičari imali pravo odbiti narudžbu te da nisu gospodina Leeja diskriminirali zbog njegove spolne orijentacije.
„Duboko je ponižavajuće i uvredljivo za ljudsko dostojanstvo uskratiti nekome uslugu zbog njegove rase, spola, invalidnosti, seksualne orijentacije ili bilo kojega drugog osobnog obilježja koje štiti zakon”, ustvrdio je sud u presudi, „ali to se nije dogodilo u ovom slučaju.” Sloboda izražavanja, zajamčena člankom 10. Europske konvencije o ljudskim pravima, uključuje pravo „da se ne izrazi mišljenje koje se nema”, ustvrdio je sud, odlučivši „da nikoga ne treba prisiljavati da izražava političko mišljenje u koje ne vjeruje”. Sloboda izražavanja znači i slobodu neslaganja – i jače je od prisile na izvršavanje usluge.
Kupci i prodavači
Prisila i sloboda isprepletene su i u raspravama o neradnoj nedjelji, a dvije su okolnosti u Hrvatskoj zakomplicirale stvar: s jedne se strane približavaju izbori, a s druge je zemlja svakim danom karantene postala siromašnija za sto milijuna eura. Premijer lako može reći da je za neradnu nedjelju kad zna da će Ustavni sud svaku takvu odluku proglasiti nezakonitom – jer usluge se moraju izvršavati. Istraživanja pokazuju nečistu savjest mnogih: 82 posto hrvatskih građana podržava uvođenje slobodne nedjelje u svim trgovinama, ali istovremeno dvije trećine tih istih građana nedjeljom kupuju. To jest: rado bi bili slobodni nedjeljom, ali tu bi slobodu iskoristili da nešto obave, negdje se zabave ili nešto pojedu i popiju.
U proturječja treba navesti i činjenicu da udruge za ženska prava nisu agilne oko borbe za neradnu nedjelju – iako su nedjeljnim radom pogođene najviše žene zaposlene u trgovinama i ugostiteljskim objektima te se čak 87 posto žena protivi radu nedjeljom, za razliku od 77 posto muškaraca. To nije anomalija nego pravilo. Ima udruga koje službeno proklamiraju majčinstvo, ali uglavnom u borbi za umjetnu oplodnju te se protive zabrani pobačaja – i jedno i drugo su medicinske usluge koje se, smatraju, one, moraju izvršavati, pa bi bile nedosljedne kad bi bile za zabranu rada nedjeljom. Iako je radna nedjelja najkobnija za obitelj: što znači majci slobodan utorak ili srijeda ako su joj djeca i suprug doma za vikend? Istovremeno je protiv rada nedjeljom Radnička fronta s tipičnim ljevičarskim argumentom: ako kapitalisti žele raditi nedjeljom, neka rade, a radnike neka puste na miru.
Žudnja za stvarima
„Usluga se mora izvršiti” trajan je pritisak na sve savjesti. Liberalno društvo u kojem živimo postavilo je vrhunski kriterij slobode, ne shvaćajući da ne postoji samo sloboda za nešto, nego da postoji i sloboda od nečega. Ako je sloboda za nešto jedino mjerilo i jedini cilj, tada osvajanje slobode i ispunjavanje želja postaje imperativ, a na koncu i prisila. Ljudi izloženi tolikim mogućnostima slobode jednostavno se slamaju pod teretom izbora i pod troškovima – osjećajnim, materijalnim, tjelesnim i moralnim – koje moraju podnijeti da bi zadobili slobodu. Istovremeno ne smiju biti slobodni od prisile, ne smiju svladavati svoju žudnju za robama i uslugama, a one ih nikada, na dnu srca, ne mogu zadovoljiti, pa im stoga treba uvijek još.
Živimo u shizofrenom društvu individualizma bez individua. Ta se individua pokušava ostvariti u stvarima, ali to je nemoguće, pa svoj nemoćni bijes okreće prema onima koji joj opstruiraju lažni put do sreće. Oduprijeti se pružanju nemoralne usluge moralni je čin, ali njime se destabilizira čitavo društvo jer od takvih nemoralnih činova i živi. Tko želi ustati i reći da se ne slaže, mora biti isključen, a možda i progonjen.
