„Kako su u naravi upravo čudesno spajane jedna forma s drugom, stvarajući novu formu, jedan ton izazivlje drugi, prelazi u njeg i stvaraju progresivno sve variacije novih tonova, obavijaju formu i stvaraju jedan svijet, dodiruju drugi i rađaju novi. U moru toga odjekuje čudnovato jeka velike harmonije beskrajnosti i nepoznatog. Tu je duša umjetnosti i put k njoj je put samog otvaranja novih svjetova ljepote.” Gabriel Jurkić
Prostranstva dinarskih krajolika nadahnula su i potaknula mnoge umjetnike na pokušaj da fiksiraju odsječak trenutne ljepote. Na našim prostorima preteča među njima biva Gabriel Jurkić. Već kao mladića privukli su ga fenomeni i ljepota prirode. Od svojih najranijih dana promatrao je sve što ga je okruživalo: boje, oblike, zoru i suton, mrak i mjesečinu, staze i klance, zelenilo, sunčani dan u polju, brda ljeti ili zimi, potoke i vrela, život i rad seljaka, životinje i sve s čime bi se susreo u prirodi. U želji da uhvati taj trenutak prolazne ljepote risao je i risao i onda kad nije nailazio na razumijevanje okoline.
Kroz susrete s Čikošem i Crnčićem, utjecaj zagrebačke šarene škole i bečke secesije, kroz srodnost i dodir sa Segantinijevim slikarstvom te kroz slijeđenje vlastitoga umjetničkog creda – „zaokupljen mišlju o Božjoj ljubavi”, polako se oblikovao izričaj Gabriela Jurkića. Prvi školovani akademski slikar u Bosni i Hercegovini danas se ubraja među znamenite predstavnike simbolizma i secesije, a svojim školovanjem i djelovanjem u Hrvatskoj zapisao se i u korpus hrvatskoga slikarstva.
Pejzažni i sakralni opus
Gabriel Jurkić – ime je koje je vrlo snažno odjekivalo u prvoj polovici 20. stoljeća među umjetničkim krugovima. Na svom slikarskom startu dočekan je kao prorok, kao nositelj novih i svježih europskih ideja.[1] Već kao mladi student izlagao je na proljetnoj izložbi bečke secesije 1911. godine da bi u vrijeme svoga slikarskog zenita bio gotovo zaboravljen.
On je jedan od onih malih – velikih ljudi koji su obilježili jednu povijesnu epohu. Njegova umjetnička ostavština posjeduje univerzalnu notu koja s vremenom ne gubi svoj sjaj i vrijednost. Romantičarska snoviđenja prirode toga franciskanskog slikara i danas neodoljivo privlače promatrača i izazivaju vrlo ugodne emocije kod šire publike. Kao da promatranjem njegovih pejzaža uranjamo u mistični svijet spokoja i ljepote. U svakodnevnoj potrazi za harmonijom djelima je odavao počast postojanju i ta ljubav i posveta i dandanas isijavaju s njegovih djela.
Biti slikar u 20. st. ujedno je bilo i zvanje i zanimanje jer umjetnici su morali živjeti od svoga slikarskog umijeća. Jurkić kao slobodni umjetnik živio je od svoje umjetnosti. Osim što je prodavao svoja umjetnička djela po vrlo zanimljivom obrascu – nadnica kosca plus materijal – bio je i jedan od glavnih ilustratora u katoličkim izdanjima. Objavljivao je u mnogim katoličkim časopisima od 1917. do 1945. godine kao i mnogim drugim časopisima, pripovijestima i romanima svojih najbližih, poput supruge Štefe, brata Mirka i fra Eugena Matića.
U široj javnosti uglavnom je poznat kao majstor bosanskoga pejzaža, ali Jurkić je i kao vjernik i član trećega franjevačkog reda dao veliki doprinos sakralnom slikarstvu 20. st. u BiH. Upravo zahvaljujući osobnoj potrazi za Božjom ljubavlju i zahvaljujući franjevcima Bosne Srebrene za koje je radio zavjetne portrete svetaca i zaštitnika župa. Usporedo s njegovim pejzažnim opusom tiho se razvijao i njegov sakralni opus. Po mnogim župama diljem Bosne i Hercegovine te Hrvatske nalaze se njegova djela kršćanskoga sadržaja.
Polazeći od njegova produhovljenoga uvjerenja katoličkoga slikara, možemo zaključiti da je Jurkićev sakralni opus ne samo poruka i pouka narodu nego je i umjetnikovo vlastito svjedočanstvo istinske vjere. Ponekad je umjetničku likovnost podređivao unaprijed zadanim ciljevima i zahtjevima naručitelja dok je u pojedinim trenucima svoje slikarstvo koristio za osobna promišljanja, molitvu i susret s Bogom i baš tada je postigao djela izvanredne mistične kohezije.
S obzirom na njegov habitus ne čudi i njegova veza s franjevcima koji su bili čuvari kulture i prosvjetitelji u našoj zemlji. U kronici samostana Gorica naišli smo na podatak da je Jurkić odavno htio doći živjeti u tišinu samostana na Gorici u Livnu kako bi u miru mogao slikati. No prilike ratnoga vihora Drugoga svjetskog rata nisu mu dopuštale. Nakon što mu je bila riješena mirovina kao člana Udruženja likovnih umjetnika, Jurkić se sa suprugom 1956. godine trajno nastanio na „slatkoj Gorici”. Svoje zadnje godine života proveo je samozatajno stvarajući i nastavljajući proučavati prirodu kao što je započeo već u mladosti.
Iz zahvalnosti što su njemu i supruzi dali dom, Franjevačkom samostanu Gorica ostavio je svoju bogatu ostavštinu. Vjerujući u njihovu ljubav prema baštini, Jurkić – kako je jednom zgodom rekao – umire sretan što će barem jedan dio njegovih slika ostati sačuvan na Gorici. Franjevci su opravdali njegovo povjerenje i kao pravi kustosi sačuvali njegov plodan umjetnički rad koji je danas ponos cijeloga livanjskog kraja.
Blago galerije Gorica – Livno
Zbirka koja se čuva u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica – Livno jedna je od njegovih najvećih zbirki u kojoj se čuvaju poznata djela poput Snježne idile, 1920., Impresije supruge Štefe, Masline na Lapadu, 1920., Inje, 1944., i mnoga druga. Antologijska djela poput Visoravni u cvatu 1914., Čempresi 1913., Put u vječnost 1918., Pastirica kod Malovana 1918. i mnoga druga pohranjena su u galerijama i privatnim zbirkama diljem svijeta.
Zbirka na Gorici obuhvaća 215 umjetničkih slika i oko 6000 skica, crteža i zabilješki. Gabriel Jurkić samostanu Gorica nije u ostavštinu ostavio samo bogat opus slika, svojih fotografija, dokumenata i bilješki nego i stotine crteža, akvarela, studija i krokija među kojima su pojedini bili idejne skice i pripreme za njegova završna djela. One nam pružaju uvid u Jurkićev umjetnički credo i njegov stvarateljski proces. Zabilješke nam pokazuju cjelovit tijek od početka rađanja ideje i pažljiva studiranja njezine izvedbe pa sve do konačne realizacije djela. Crtačke interpretacije prikazuju proces autorove stvaralačke invencije, evolutivni rast te nam približavaju umjetnikovu svakodnevnu misao i zaokupljenost koja ga je vodila tijekom šezdeset godina intenzivnoga stvaralaštva. Crtačka dionica prikazuje „moderniju” stranu umjetnikove osobnosti, njegov slobodniji i neposredniji likovni duktus koji je izgubljen u njegovim realističnim impresijama u kasnijoj slikarskoj fazi.
Povremenim izložbama nastoji se revitalizirati Jurkićev umjetnički doprinos, a bogato nasljeđe uzor je i dandanas novim slikarskim generacijama. Raspon likovnoga rukopisa kretao se od secesije i impresionizma, uvijek s notom simbolike, sve do njemu svojstvene realistične impresije. Tijekom svoga 60-godišnjeg stvaralaštva neumorno je istraživao, stvarao, težio i pokušavao svojim kistom izraziti neizrecivo i kao što je sam rekao „oduživao se malim poklonima za veliki dar što mu je darovan”.[2]
Svakodnevna potraga za harmonijom
„Mali pokloni” kojima se oduživao danas su razasuti po cijeloj BiH i Hrvatskoj pa i šire. Iako je posljednjih godina priređeno nekoliko njegovih retrospektivnih izložbi, i danas se otkrivaju djela i polako slaže neiscrpan mozaik njegova stvaralaštva. Počelo Jurkićeva likovnoga istraživanja treba tražiti u njegovoj potrazi za Bogom, za ljepotom koju otkriva u čovjeku, u vjeri, u svakodnevnom životu te ljepoti prirodnih fenomena.
Umjetnička ostavština Gabriela Jurkića i njegov život primjer su posvećenoga života, truda i rada. Njegov credo sadržan je u njegovoj vrlo jednostavnoj rečenici: „Velika djela nisu isuta iz rukava odjednoč.” Kroz svakodnevnu potragu za harmonijom svojim djelima Jurkić je odavao počast postojanju i zato mu hvala na prelijepom svjedočanstvu življenja istinske vjere i zabilježenim horizontima ljepote.
(Željka Markov)
[1]J. Depolo, O slikarstvu Gabriela Jurkića, Livno, 2008., 7.
[2]V. Lukić, Livno, Bosna franciscana, III., 4., 1995., 206.
