Ramski kraj, kao i cijelo područje Bosne, vrlo je bremenito poviješću. To se bogatstvo ne bi moglo sažeti ni u nekoliko knjiga. Različite vladavine ostavile su duboka traga. To su prije svega velike životne tragedije poput odlaska franjevaca i katoličkoga puka iz ovoga kraja u 17. stoljeću. U vrijeme Bečkoga rata, na nagovor Mlečana, napustili su svoju rodnu grudu i sa sobom ponijeli najvrjednije što su imali – čudotvornu i čudom očuvanu sliku Majke Božje te je ostavili u Sinju gdje su našli sklonište. Jedna druga velika tragedija dogodila se tijekom Drugoga svjetskog rata kad je u ratnom vihoru ubijeno više od tisuću Ramljaka, većinom od četničke ruke između 8. i 10. listopada 1942. godine. Danas se, pak, još uvijek mnogi sjećaju Domovinskoga rata, posljednje tragedije 20. stoljeća. Između ratnih strahota ljudi su redovito svjedočili prisilnomu egzodusu, uglavnom uzrokovanomu nezaposlenošću. Najveći egzodus ipak se dogodio 1968. kad je izgrađena brana na rijeci Rami, a cijelo područje potopljeno.
Stopama svetog Franje
Život vjerničke zajednice na Šćitu bitno je određen suživotom njezinih članova sa sinovima svetoga Franje. Oni su kroz cijeli srednji vijek uvijek iznova pokazivali želju da se vrate na svoju grudu, ali im je to omogućeno tek u 19. stoljeću. Nakon što su 1856. obnovili samostan, ramski su fratri prionuli uz gradnju crkve koja je dovršena 1881. godine. U to vrijeme Šćit je bio brijeg na koji su vjernici dolazili tražeći utjehu. Danas je to poluotok koji vjernicima služi kao luka smiraja. Izdaleka izbočine poluotoka izgledaju kao ruke koje dozivaju u zagrljaj. Jesen je u začetku, lišće mijenja boje. Voda je zbog sušnoga razdoblja već otekla iz akumulacije, a trava pod zrakama jesenjega sunca ispunja polja. Dok prilazimo ovoj oazi, dočekuje nas njezin čuvar, gvardijan fra Andrija Jozić, rođeni Ramljak. S njim je i nekolicina njegovih župljana. Osim njih i nas, na ovom poluotoku mira – nema nikoga. I već osjetimo mir. Kratka šetnja dvorištem samostana i župne crkve dovoljna je da ostanemo očarani ambijentom. Sva umjetnička djela koja ga krase izrađena su u bronci i u najljepšem su skladu s prirodom. I nemoguće je da čovjek ostane ravnodušan stojeći pred njima – gordi Ramski križ i kip Ramske majke, djela Mile Blaževića te kip Dive Grabovčeve, prikaz Posljednje večere i Gospina vrata te Križni put kroz obližnji gaj kipara Kuzme Kovačića.
Svetište na Šćitu privlači i brojne posjetitelje iz inozemstva. Na tisuće ih godišnje dođe posjetiti jedinstveni ambijent. Atraktivan je i muzej postavljen u zgradi staroga samostana, koji je svečano otvoren 2007., uz 150. obljetnicu povratka franjevaca u Ramu. Samostan ima i velik broj soba, pa u Svetište dolaze skupine ljudi na različite konferencije, duhovne vježbe i seminare. „Naša kuća mira popunjena je onoliko koliko priželjkujemo. Fratri ne žele da to bude hotel, pa su zadovoljni mirnom smjenom gostiju”, objašnjava nam Luca Babić, koja, zaposlena pri samostanu, ima uvid u statistike. Gvardijan fra Andrija nastavlja: „Mogu biti ponosan na ovo što imamo. Zahvaljujući mojim prethodnicima i svim našim dobročiniteljima ovaj je plato uređen vrlo uspješno. Zamislite samo, neka svaki naš posjetitelj sa sobom ponese priču o Ramskom križu, Divi Grabovčevoj, o Ramskoj majci – zar to nije uspjeh?”
No, kako to obično biva, nikomu nije važan broj, nego kvaliteta ponuđenoga, pa (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
