Oni, koji ne vjeruju, ne mole se i ne idu u crvku, imaju dva odgovora, ali ne vrijedi nijedan.
Naprotiv oni, koji idu u crvku, imaju jedan, koji je i za bezvjerce vrijedan:
Pred jednom crkvom u Parizu susrela se dva mladića. Jedan od njih bio je već poznat kao vješt pisac, a drugi je bio poznat kao „junak pariških noći“.
– Kamo si pošao? – Pitao je ovaj mladić mladog pisca.
– U crkvu. – odgovorio je ovaj.
– Šta? Zar ti još ideš u crkvu? Kako možeš tako ponižavati sam sebe?
– Gledaj tamo, – pokazao je mladi pisac na crkvena vrata. Iz crkve je izilazio Ampere, učenjak, kojim se i danas Francuska ponosi; a i naši se električari služe njegovim izumima.
– Radije volim biti sličan Ampereu nego tebi.
Tako je odgovorio pobožni mladi pisac. Bio je to Ozanam, koji je poslije postao vrlo dobar novinar, a još bolji katolik.
I ti svima, koji ti prigovore radi tvoje vjere i molitve, odgovori: „Volim biti sličan svecima i učenjacima, nego tebi, koji svet nisi sigurno, a ni za učenost još nisi dobio nikakve potvrde.“
