„Mama, stalno osjećam potrebu za cimetom. Zašto mi to organizam traži?” pita me moj najstariji sin Dante u telefonskom razgovoru. Bliže se blagdani, a u američkom gradu Savannah, savezne države Georgia, kamo se ove jeseni preselio da bi pohađao koledž, božićne lampice su već postavljene.
Dante mi kaže da sjedi na mostu s kojega se vidi grad i pije čaj s aromom jabuke i cimeta. Sjeća se da sam mu uvijek govorila kako je potreba za nekom određenom hranom obično indikacija pomanjkanja nekoga vitamina ili minerala.
„Što mi fali?” pita me ponovno jer mu je čudno, pa zašto baš cimet?
„Mislim da ti fali dom. Cimet je pokazatelj nostalgije”, našalim se napola ozbiljna. „Zaželio si se topline doma, domaće hrane i osjećaja sigurnosti u majčinu krilu.”
„Imaš pravo”, odgovori mi Dante, malo tiše i polakše.
Nije čudno da ga božićno doba najviše podsjeća na dom jer Božić je u našem domu uvijek bio intenzivan doživljaj svih pet osjetila. Svima su nam mirisi, zvukovi, okusi, slike i dodiri stvorili poveznice u svijesti koje će nas zauvijek podsjećati na lijepe obiteljske trenutke. Uz mirise zagrebačkih kolačića s marmeladom, vanili-kiflica i orahnjače, naš dom bi bio ispunjen mirisnim svjećicama s aromom cimeta i klinčića. Božićna glazba bi svirala od početka prosinca do blagdana Sveta tri kralja. Okićeni bor, stotine lampica, vlakića i makete starinskoga sela pružali bi vizualan užitak. Predvečer bismo uživali u šalici vruće čokolade, zamotani u meke i tople dekice. Veseli i uzbuđeni glasovi sinova ispunjavali bi i kuću i naša srca zahvalnošću za darove života i ljubavi koje nam je Bog približio rođenjem Isusa.
Važnost nutarnje pripreme
Nakon što smo završili razgovor, sjela sam na kauč u dnevnom boravku da sredim misli i emocije. Kao da sam stavila 3D virtualne naočale, moje misli transformirale su praznu i tihu sobu u slike iz prošlih godina – u kutu stoji okićen bor, ispod njega puno lijepo omotanih darova, a iznad kamina obješeno je pet čarapa s našim imenima. Prava božićna idila, pomislim, ali u isto vrijeme u sobi se „pojave” četiri ogromne plastične kutije pune dekoracija, umjetnih grana jelki i čempresa, vjenčića od crvenih, zlatnih i srebrnih šljokica koje se zavuku u svaku poru tepiha i mjesecima ga je nemoguće od njih očistiti. Prisjetim se koliko sam puta zaspala na tom istom kauču čekajući da se ispeče kolač, pišući čestitke prijateljima i poznanicima s kojima jedino i komuniciram kroz nekoliko rečenica božićnih želja. Koliko bih stolnjaka oprala i ponovno postavila tijekom blagdana, kako bi svaki obrok u božićno vrijeme bio dostojan toga slavlja.
Isplatilo se, pomislila sam. Kada bih se vratila na početak, opet bih isto učinila. Danteu će miris cimeta uvijek biti prilika da stane i pusti da ga podsjeti na Ljubav koja mu je dala sve što mu treba na njegovu životnom putu – sigurnost, osjećaj pripadnosti, vjeru, mir, obitelj, nadu i radost.
Istina je da nam ne trebaju ni vjenčići, ni borovi, ni stolnjaci da bi stvorili svetost, prisnost i ljubav blagdana, osjećaj privrženosti obitelji i spoznaju da je zaista Bog s nama. I ostatak godine sam se neiscrpno davala djeci i pripremala ručkove s jednako puno ljubavi i pažnje. Ali, sve te „vanjske” pripreme i „specijalnost” blagdana, pomažu nam da stvorimo ugođaj za onu važniju „nutarnju” pripremu u kojoj ćemo primiti Boga svim srcem, dušom i tijelom i dopustiti mu da nas neprekidno vodi k uvijek još dubljoj Ljubavi. Počevši od svoga doma i svoga srca, a onda šireći ju na ulice, trgove, susjede i strance koje susrećemo, s ciljem da i mi sami postanemo dio Svjetla koje nam je darovano u betlehemskoj štalici.
Jedino pripremljeni „iznutra” spremni smo primiti sve što nam treba da bismo nekome pomogli da doživi Božić. Ne uperenim kažiprstom, nego bezuvjetnom ljubavlju, upravo onakvom kakvu smo većina nas, upoznali od roditelja.
Različiti doživljaji
Nakon nekoga vremena, ustanem s kauča i krenem prema kuhinji. Zaželjela sam šalicu toploga čaja od šipka, s medom i limunom. Baš onako kako bi ga moja majka znala spremiti kada bi mi trebalo malo dodatne njege i vitamina C – da se lakše obranim od virusa, a i emotivnih stresova.
Pomislim kako se možda svijet udaljuje od pravoga smisla Božića, baš zato jer nam je svima postalo lakše kritizirati nego voljeti. Zaboravljamo da svatko od nas ima svoju priču o kojoj drugi ništa ne znaju. Da se svatko bori i bije neku bitku koja se izvana ne vidi, zbog čega mi nismo pozvani da ih sudimo, nego da volimo.
Neki ljudi dopuste okolini da ih odvuče u pretjerano pridavanje važnosti izvanjskom pa ne ostave dovoljno prostora i vremena za nutarnji doživljaj. Šoping-liste, preambiciozni planovi i nerealna očekivanja postaju bujica iz koje je teško isplivati. Kad nas ta bujica sama izbaci na blagdan Sveta tri kralja, razočarani poklonima koji sami po sebi ništa ne znače, umorni od pospremanja, ostajemo prazni i neispunjeni, kao da Božića nije ni bilo. Možda takvima možemo ponuditi poklon vremena. Ponuditi im pomoć, donijeti im šalicu tople kamilice i sjesti s njima na trenutak tišine.
Neke opet blagdani zateknu u depresiji ili tjeskobi koje se jednostavno ne mogu riješiti, bez obzira na mirise, lampice i radost oko nas. Odlaze na ispovijed, pale svjećice došašća, mole se za mir i nadu koje Božić nosi, ali svejedno blagdani prođu pokraj njih, kao prolaznik iz priče o djevojčici sa šibicama. Osjećaju se kao da nikoga, pa čak ni Boga, nije briga za njih. Možda njima možemo donijeti poklon vidljivosti, to jest sjesti s njima i dati im do znanja da nam i u tom teškom stanju puno znače. Da smo bezuvjetno kraj njih i uz njih, i da ćemo koračati uz njih na putu ka iscjeljenju. Biti „Bog u koži” u njihovim mračnim trenucima.
Neki se moraju suočiti s tim da onih s kojima su kitili bor i uživali u šalici tople čokolade više nema. Njima nije do veselja i smijeha, a opet im u samoći i tišini treba netko tko će ih podsjetiti da ipak nisu sami. Možemo im pokloniti prijateljstvo – ono koje ih čeka i ne očekuje od njih da uzvrate pažnju. Ponuditi im košaricu mandarina ili sok od svježe iscijeđenih naranči i reći: „Tu sam… i kad spavaš i kad plačeš. I kad budeš spremna podići glavu i krenuti dalje, ja sam tu.”
Neki se pokušavaju izliječiti od ovisnosti o alkoholu, dok ih prijatelji i susjedi nude čajem s rumom ili domaćom medovicom. Teško im je odbiti, a znaju da je njihovo iscjeljenje presudno da bi preživjeli. Možda im možemo pružiti dar podrške i razumijevanja.
Neki nikad nisu ni upoznali ljubav i toplinu doma – ni u božićno ni u obično vrijeme. Radost, pjevanje i slavlje svijeta postaje sol koja peče njihove otvorene rane. Za njih smo mi sami poklon koji nikad nisu imali u roditeljima. Njima možemo dati poklon otvorenoga srca, čak i onda kad ga oni ne znaju prihvatiti. Ako ustrajemo i ne zatvorimo se prema njima (na što su već naučeni), Ljubav i Bog će polako srušiti njihove zaštitne zidove.
Zadovoljna mogućom solucijom, zatvorim oči i pustim da me miris toploga mamina čaja obavije u Ljubav i približi sasvim blizu Marijina krila i malom Isusu. I krenem peći kolač od buče i cimeta, za doček Danteu koji dolazi doma za božićni raspust.
