U pravu, ekonomiji, politici, filozofiji sve su češće teoretske rasprave o tomu imamo li obvezu biti milosrdni? Sve je više onih koji smatraju da biti milosrdan zapravo i nije obveza. Suvremeno društvo često doživljava milosrđe kao nešto što je veće od onoga što dužnost od nas zahtijeva. Ono se doživljava kao izričaj osobne dobre volje. Ako pravnik, političar, poduzetnik čini djela milosrđa, to se vrednuje kao nešto hvalevrijedno, no ako ih ne ostvaruje – nikomu ništa! Primjerice, vlasnik nekakvog trgovačkog lanca može donirati hranu za beskućnike i time pokazati milosrđe, no rijetki su oni koji to osjećaju kao svoju obvezu ili koji to čine spontano, bez nekakve konkretne ekonomske računice i medijske pompe. Mnogi filozofi i sociolozi takav profil uskogrudnih ljudi nazivaju „racionalnim budalama” zato što sve osobne i društvene situacije propitkuju iz samo jednog kuta – svoje vlastite koristi. Tako mnogi, na krajnje perverzan način zloupotrebljavaju milosrđe koristeći ga kao vlastitu reklamu i promociju. U društvu u kojem je postalo normalno da poduzetnik vara i krade, a političar sve to isto, i još zloupotrebljava svoju službu, svi smo postali pomalo neosjetljivi na zlouporabu milosrđa i zanemarivanje općega dobra.
Utkano u ljudsku narav
Ne biti milosrdan u sebi sadrži nešto krajnje neljudsko, pogrješno i protunaravno. Nasuprot tomu, ali i na sreću, mnoštvo je primjera koji jasno pokazuju da se u ljudskoj naravi milosrđe očituje kao obveza. Uzmimo samo u obzir situacije u kojima osoba ima prigodu i mogućnost pomoći siromahu, oprostiti uvredu prijatelju koji se pokaje ili utješiti one koji pate. Čudno bi bilo misliti da osoba nema obvezu pomoći. Osoba koja u takvim situacijama ne smatra da je potrebno učiniti dobro djelo milosrđa zapravo nije „mila srca”, već teška srca. Takva srca ne izgrađuju, već razgrađuju društvo. Milosrđe i ljubav su ključni za društveno i političko uređenje zato što je čovjek Božje stvorenje, stvoreno na sliku Boga, čije je ime milosrđe.
U tome smislu, sv. Toma Akvinski donosi možda najljepše i najsadržajnije misli o milosrđu. On opisuje milosrđe kao suosjećajnu brigu prema drugome. Toma piše da onaj tko istinski voli drugoga, vidi u drugome zapravo sebe, tako da je patnja drugoga u stvari moja patnja. Nadovezujući se na Augustina, on zapaža da je milosrđe iskreno suosjećanje za tuđu nevolju koja nas tjera da drugoj osobi pomognemo. No, prema kome imamo obvezu biti milosrdni? Jesu li to svi ljudi na svijetu? Kao ograničeno biće, jesam li ja uopće u mogućnosti biti prema svima milosrdan?
Obveza milosrđa prije svih se odnosi na one koji su nam najbliži, našu obitelj. Toma smatra da bismo trebali sve ljude jednako voljeti i željeti im da ostvare svoje blaženstvo ili vječno jedinstvo s Bogom. No, Toma je i vrlo realan. Ljubav koju pokazujemo intenzivnije se osjeća prema onima koji su nam najbliži i nemoguće je da prema svima budemo dobročinitelji i iskazujemo milosrđe. Mi trebamo željeti svima da ostvare vječno blagostanje, no tko će imati prednost kada je u pitanju naše milosrdno djelovanje ovisit će isključivo o stupnju njihovih potreba i našem odnosu s njima. A taj odnos upravo u obitelji treba njegovati. Upravo zato i papa Franjo prepoznaje obitelj kao „prvu i najvažniju školu milosrđa”. Obitelj bi trebala biti lijek protiv individualizma jer upravo individualizam stvara neosjetljivost prema bližnjemu i promatra ga isključivo u ekonomskim okvirima koristoljublja.
Milosrđe prema neprijatelju
Milosrđe prema najbližima nekako i prihvaćamo, no što je s milosrđem prema neprijatelju?
Kako ljubiti one koji su nama ili našim bližnjima učinili zlo? Toma nam tu također daje određena usmjerenja. Prema njemu, ljubav prema neprijatelju ne odnosi se na ljubav prema njima kao takvima, nego prema njima kao onima koji poput nas su ljudska bića koja traže sreću. Iz tog razloga ne ćemo isključiti neprijatelje od ljubavi koje darujemo bližnjemu.
U društvu u kojem je postalo normalno da poduzetnik vara i krade, a političar sve to isto, i još zloupotrebljava svoju službu, svi smo postali pomalo neosjetljivi na zlouporabu milosrđa i zanemarivanje općega dobra
Dakle, kada ljubimo neprijatelja mi to ne činimo zato što je netko naš neprijatelj ili neistomišljenik, već zato što su to ljudi koje Bog želi obratiti. Dakle, kada ljubimo neprijatelje mi to činimo u odnosu prema Bogu i ako to tako shvaćamo onda nema sukoba između ljubavi prema neprijatelju i onoga što naši bližnji uživaju kao dobročinstva ljubavi. Upravo ljubiti neprijatelja isključivo zbog Božje ljubavi zapravo pripada savršenstvu ljubavi. Milosrđe prema neprijatelju s jedne strane pokazuje koliko je zahtjevno biti kršćanin, a s druge koliko je zapravo razumno biti milosrdan. Naime, teolog Kasper promišljajući o milosrđu pita se: „Kamo bismo došli kada ne bi bilo opraštanja i kada bismo na svaku nepravdu koja nam se nanosi uzvraćali novom nepravdom – oko za oko, zub za zub?”
No, zašto je milosrđe obveza? Prije svega zato što vidimo da je naša ljubav prema bližnjemu nesavršena. Rekli bismo da je ljudski, a time i nesavršeno, to da nam se pojedini ljudi zbog nekih razloga više sviđaju od drugih. Postoje ljudi s kojima rado provodimo svoje vrijeme i uživamo u njihovom društvu. No, opet s druge strane postoje ljudi u čijem društvu osjećamo nelagodu i ne volimo s njima provoditi vrijeme. Zato nas Bog u našoj savjesti obvezuje na milosrđe. Obveza milosrđa služi kao određeni korektiv našoj paloj ljudskoj naravi.
Svakodnevno i prema svima
No, mogu li milosrđe prihvatiti i oni koji ne vjeruju? Može li milosrđe biti obveza i kada se odvoji od vjerskoga konteksta? Odgovor na ta pitanja je nužno pozitivan jer je nevjerojatno da se netko može uzdržavati od milosrđa, a istovremeno biti moralna osoba. Također, milosrđe nije samo kršćanska krjepost, već i unutar sekularnog i međureligijskog konteksta može se govoriti o milosrđu. Rekli bismo da je milosrđe svačija i svakodnevna obveza jer posvuda oko nas je ljudska slabost i ranjivost, koja nas čini odgovornima za druge. I dok suvremeni teoretičari raspravljaju o tomu je li milosrđe obveza ili nije, većina ljudi koji svakodnevno brinu za one koji su im najbliži, takva pitanja ni ne postavljaju. Štoviše, takva pitanja za njih su krajnje bizarna.
