Stoljetna predaja o kojoj govori obrednik odnosi se na drugo tisućljeće kršćanstva, jer ako zavirimo u prvo tisućljeće, vidjet ćemo da stoljetnoj predaji odgovara i pričest na ruku. Osvrnemo li se na prvih osam stoljeća kršćanstva, vidjet ćemo da je i na Istoku i na Zapadu bilo normalno primati tijelo Kristovo izravno na ruke. Praksa primanja pričesti na ruke zabilježena je kod Tertulijana, Ciprijana, Ćirila Jeruzalemskog, Bazilija i Teodora Mopsuestijskog. Ovako Ćiril Jeruzalemski opisuje pričest u 4. stoljeću: „Kada pristupaš, ne dolazi raširenih ručnih zapešća niti razdvojenih prstiju. Desnici ljevicu učini prijestoljem jer će upravo primiti Kralja. Udubljenim dlanom primi Kristovo tijelo govoreći: ‘Amen’. Pošto, dakle, brižljivo posvetiš oči dodirom svoga tijela, blaguj. Pazi da ništa od njega ne izgubiš, jer što bi izgubio, bilo bi kao da si ostao bez vlastitog uda. Reci mi, ako ti netko dade zlatna zrnca, zar nećeš svom pažnjom držati motreći da ništa od toga ne izgubiš te ne pretrpiš štete? Zar nećeš s kudikamo više pažnje paziti na to da ne otpadne ni mrvica od onoga što je skupocjenije od zlata i dragoga kamenja?”
Na zapadu praksu primanja sv. pričesti na ruke svjedoče galske sinode između 6. i 7. stoljeća te biskup i pisac Cezarije iz Arlesa († 542). U osmom stoljeću sv. Beda Časni govori o redovniku koji je u trenutku primanja popudbine, držeći hostiju u rukama, zatražio oprost od svoje subraće. A sv. Ivan Damašćanski govori o primanju Tijela Kristova na ruke postavljene u obliku križa. Na zapadu tijekom vremena, zadržavajući običaj primanja sv. pričesti na ruke, napravljena je razlika između muškaraca i žena. Naime, dok su muškarci primali Tijelo Kristovo u oprane ruke, žene su morale prekriti ruke platnom. Svi ovi crkveni pisci traže da se pričest na ruke prima s velikim poštovanjem (pranje ruku za muškarca, veo za žene, ruke postavljene u obliku križa). Kada su u srednjem vijeku neke teološke struje počele osporavati stvarnu Kristovu prisutnost u Presvetom Sakramentu, reakcija crkvene zajednice bila je uvođenje novoga obreda primanja pričesti izravno na jezik i klečeći kako bi se naglasila stvarna Kristova prisutnost u posvećenom kruhu. Treba spomenuti još jednu činjenicu, važnu kod uvođenja pričesti na jezik, a to je upotreba beskvasnog kruha u sv. misi. Sitne čestice beskvasnog kruha, koje već u 9. stoljeću poprimaju okrugli oblik i postaju sve tanje, prianjaju bolje za jezik nego komadi kvasnoga kruha. U 11. stoljeću običaj primanja pričesti na jezik postao je općom praksom u latinskoj Crkvi, a ta se praksa zadržala se sve do Drugog vatikanskog sabora.
Nakon liturgijske reforme, uputom Memoriale Domini, koju je objavio Sveti zbor za bogoštovlje, Crkva je pojedinim biskupskim konferencijama dala mogućnost da se na njihovu području može uvesti pričest na ruku. Primanje pričesti na ruku nije obveza nego mogućnost. Pojedini vjernik će odabrati onaj način koji najbolje odgovara njegovoj duhovnoj osjetljivosti. Dvostruka praksa ne vrijedi za sve biskupske konferencije nego samo za one koje su zatražile mogućnost pričesti na ruku i dobile dopuštenje od Svete Stolice. Oba oblika primanja pričesti imaju svoja duboka značenja. Svakako je uvijek potrebno primiti tijelo Kristovo s velikom vjerom, sa strahopoštovanjem i dubokim klanjanjem.
Neki vjernici tradicionalisti koji primaju pričest na jezik smatraju da je primanje pričesti na ruku novotarija i izraz nedostatka poštovanja prema tijelu Kristovu. Međutim, oni ne uzimaju u obzir da „novo” što je umetnuto u misal pape Pavla VI. potječe od najstarijih liturgijskih tradicija. U povijesti umjetnosti imamo slika Posljednje večere koje prikazuju apostole kako kleče dok ih Isus pričešćuje na jezik. Te slike imaju zasigurno svoju sakralnu i umjetničku vrijednost, ali nisu vjerna fotografija posljednje večere. Najstariji prikazi posljednje večere prikazuju Isusa i apostole za polukružnim stolom u poluležećem položaju. Papa emeritus Benedikt XVI. kaže da ne bismo trebali zaboraviti da nisu samo naše ruke nečiste nego i naši jezici. Sv. Jakov u svojoj Poslanici kaže da jezik – zlo nemirno, pun otrova smrtonosnog – nitko od ljudi ne može ukrotiti (usp. Jak 3,2-12). Najveći rizik i istodobno najveći izraz Božje milosrdne dobrote jest u tome što je dopušteno Boga dodirivati ne samo rukama i jezikom nego i srcem (Ratzinger).
Često čujemo kako su ruke prljave dok je jezik čist. U stvarnosti je puno drugačije: kako se ruke lako zaprljaju, tako se lako i operu. S druge strane, jezik se može zaprljati riječima i puno ga je teže oprati nego ruke. Proces čišćenja jezika je složeniji i potrebno je puno više vremena za pranje jezika nego ruku. Sve ovo još više vrijedi za srce. Nečisto srce i izopačen um zahtijevaju čišćenje i terapije koje nekad mogu trajati čitav život. A cilj našega života jest imati čisto srce kao što je imao naš Gospodin Isus Krist. Na tom putu do čista srca su sveti sakramenti kao putokazi, hrana i okrepa. U ovom vremenu, kada koronavirus broji svoje žrtve, ozbiljno ćemo shvatiti odredbe naših biskupa i pričešćivati se na ruku.
