Ušavši u književnost početkom tridesetih godina dvadesetoga stoljeća kao pjesnik sunčanih predjela zavičaja, on je samo desetak godina kasnije postao pjesnik najstrašnijih zbivanja u našoj novijoj povijesti. Umjesto u začarani svijet djetinjstva, koji je oživljavao u svojoj predratnoj poeziji, on je u vrijeme rata zaronio u mračni ponor zla pa je od muka i patnje, od krvi i suza ljudskih sačinio najpotresnije pjesničko djelo hrvatske književnosti.
Kako se to dogodilo? Kako je jedan pjesnik skoro infantilne imaginacije imao snage da s nevjerojatnom izražajnom superiornošću evocira strašne prizore zla? Pisao je:
U našim snima dan je klet:
vješala, muke, umorstva i klanje.
A nekad je ovako, u zavičajnom narječju, pjevao:
Sunce ima plav škrljak i od zlata lače,
plašč svilni mu je oblak, pa veselo skače!
Ili je ovako, s vedrinom, oživljavao stvarnost:
U polju pjeva kosa u rosi
i mekana trava plače,
a vjetar miris jagoda nosi.
Svjetlo biva sve jače.
Kad je Svjetski rat potresao Europu, on je napustio razigrani svijet pjesničkih maštarija, da bi se opsjednuto zagledao u mračno lice zločina:
Kada sklopim oči, tama
ne silazi i opet krv tek vidim.
Oksimoron, koji je u osnovi ove slike, postat će temeljna figura jezika Jame. Miris jagoda ili miris krvi? – to je dilema koja je stajala pred njim. A on se odlučio za onu za koju je trebalo najviše kreativne snage:
Ako je tuđem djetetu zaklana majka
i obješen otac, zar nećeš svisnuti
Zar nećeš vrisnuti?
Možeš li zatvoriti oči kada teče vrijeme
kao krvava rijeka?
Odgovor na to pitanje, koje je postavio u pjesmi Samom sebi, može se ovako formulirati: Kako je nastala „Jama”? Odgovor na to pitanje potražio sam od samoga Pjesnika, u zamišljenom razgovoru s njim.
(…)
Cijeli tekst rubrike Razgovor s precima pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
