Na početku bi valjalo odmah pojasniti da se pod pojmom „svećenici“ ne podrazumijevaju svećenici u današnjem značenju jer su se ovi pojavili tek u vremenu poslije Isusova uskrsnuća i osnivanja kršćanskih zajednica. Time se nipošto ne želi isključiti da današnji svećenici ne bi trebali naučiti puno toga iz Isusova odnosa prema svećenicima. Naprotiv! Obrnuto bi bilo neophodno: Iz Isusova odnosa prema svećenicima današnji bi svećenici trebali vidjeti što zapravo Isus ne bi želio da budu „njegovi svećenici“.
Što se pak tiče Isusova odnosa prema starozavjetnim svećenicima, na početku se može reći da je taj Isusov odnos moguće promatrati iz dvije perspektive: iz činjenice da Isus nije bio a niti je želio biti svećenik, te iz činjenice da su upravo svećeničke strukture bile presudne u Isusovu uhićenju, osudi i smaknuću. Te činjenice otvaraju mnoštvo dodatnih pitanja i ukazuju na ono što bi „Isusov svećenik“ trebao biti. Razmotrit ćemo ovdje malo pobliže te dvije važne činjenice iz Isusova života koje određuju njegov odnos prema svećenicima.
Zašto Isus nije htio postati svećenik?
Posve je izvjesno da Isus nije bio, a ni mogao biti svećenik. Prema odredbama Mojsijeva zakona, svećenici su bili vezani uz Levijevo pleme i postajali su svećenici po rođenju, a Isus je pak došao iz Judina plemena. Ali i bez toga, Isusova poruka i životni put bili su posve različiti od onoga što je činio svećenik u ono vrijeme. Svećenici su vršili službu u hramu u Jeruzalemu, prinosili žrtve, čuvali sakralni poredak – i od toga dobro živjeli. Oni su bili aristokracija u narodu, a u Isusovo su vrijeme čak i surađivali s Rimljanima koji su okupirali njihovu zemlju i vladali nad njihovim narodom. Čini se da im je bilo manje stalo do naroda, a znatno više do vlastitih položaja i povlastica koje su uživali. Držali su da su bliži i ugodniji Bogu jer mu prinose žrtve i služe u njegovu hramu kao mjestu Božje prisutnosti.
Bez obzira što je postojala duga tradicija i velika očekivanja da će Mesija doći upravo iz svećeničkih krugova te da će nastupiti kao svećenik, Isus očito nije držao da je to njegov put, njegova zadaća i poslanje u ovome svijetu. Dakako da ostaje veliko pitanje: zašto to Isus nije učinio kad su svećenici uživali ugled i predstavljali neku vrstu duhovne savjesti u narodu i kad se svekolika biblijska predaja vezivala upravo uz svećenike i hram u Jeruzalemu?
Isus je očito znao da je njegovo poslanje vezano uz ljude u najširem smislu riječi: one odbačene, prezrene, isključene iz normalnoga svijeta, grešne koje su tadašnje strukture – društvene i vjerske – bile izopćile iz društva. Isus je bio poslan „izgubljenim ovcama doma Izraelova“ i on je ponajprije njima trebao donijeti poruku nade i vjere u život i u Boga života. Isusova poruka na taj način razbija podijeljenost sakralnoga i profanoga: ono što je profano postaje sada sakralno, a ono sakralno postaje profano. Drukčije rečeno: za Isusa je čovjek – upravo onaj kojega su među ostalima i tadašnji svećenici bili otpisali – svetinja koju on štiti, kojoj služi i koju on želi pospješiti. Niti žrtva, niti hram, niti propisi nemaju vrijednosti koliko čovjek: čovjek je veći od subote, a to znači veći i od bilo kojega zakona.
Osim toga, Isus je svojom osobnom žrtvom nedužnoga čovjeka dokinuo žrtve kao izraz mitološkoga i primitivnoga načina razmišljanja da žrtva životinje – a kod drugih naroda i djece – može ublažiti „Božji gnjev“ kao da bi Bog bio tako sitan da bi se zadovoljio bilo kakvom žrtvom. Isus je pokazao da svaka žrtva gubi svoj smisao poslije njegove vlastite žrtve, jer su dotada žrtve bili „žrtveni jarci“ koji su trebali ispaštati za druge, iako nisu bili krivi. U tom smislu Isus je držao i da je hram u Jeruzalemu nepotreban, jer dolazi novo vrijeme i nastaju novi odnosi između Boga i ljudi. Za Isusa je ljubav prema bližnjemu bila onaj okvir u kojemu je trebao nastati novi svijet i novi čovjek.
Isusovo uhićenje i smrt – uloga svećeničke strukture
U današnjem istraživanju biblijske poruke posve je izvjesno da su za Isusovu sudbinu bile prvenstveno krive dvije strukture vlasti: vjerska vlast u Jeruzalemu na čelu s Velikim svećenikom i rimska politička vlast. Što je Isusa dovelo u sukob sa svećeničkom elitom u Jeruzalemu kad on nije imao nikakvih pretenzija zauzeti njihovo mjesto? Nedvojbeno je da je Isus došao u sukob sa svećenicima u Jeruzalemu na temelju svoga života, propovijedanja, odnosa prema ljudima i interpretacije Zakona, a osobito svoga odnosa prema Bogu i prema hramu. U kratkome izlaganju teško je detaljnije navesti i razložiti sve ono što je svećenicima u Jeruzalemu bilo sporno u Isusovu nastupu.
Isusova slika Boga bila je korjenito različita od slike Boga što su je imali vodeći religiozni krugovi u Izraelu. Isus je naviještao i riječima i djelom ponajprije svoj novi, dotada nečuveni, odnos prema Bogu. Nitko prije Isusa nije stajao u takvom odnosu prema Bogu. Isus je bio s Bogom u istinskom sinovskom odnosu kakav je ranije za čovjeka bio nezamisliv. Štoviše, iz takva odnosa proistekli su i njegovi stavovi prema čovjeku. U Isusu slika Boga dobiva svoje konkretne oblike kao Boga dobrote i praštanja, kao Boga beskonačne ljubavi i milosrđa.
Takvim novim Isusovim odnosom i čovjek je dobio novu vrijednost: ne samo u Božjim, nego i u svojim vlastitim očima. Prema Isusovim stavovima, čovjek je bio vrijedan Božje pažnje i nije smio biti ostavljen na milost i nemilost onih koji bi ga bili rado uništili, nego je bio stavljen u okvire Božjega milosrđa, koje se pokazuje kao beskonačno praštanje i strpljenje. Štoviše, čovjek je stupio u područje Božje ljubavi koja se očituje kao nesebično davanje i žrtvovanje, što je u Isusu poprimilo sasvim konkretne oblike.
Sva četvorica evanđelista izvješćuju o Isusovoj intervenciji u hramu u Jeruzalemu pred sami židovski blagdan Pashe. Teško je dokučiti što se odigralo u toj Isusovoj intervenciji, ali je izvjesno da je Isus tim svojim činom htio predočiti da je došlo vrijeme novih odnosa prema Bogu. To je vjerojatno bio neposredni povod Isusova uhićenja. Veliki svećenici se žure što je moguće prije uhititi Isusa, i oni to rade u noćnim satima bojeći se vjerojatno Isusovih pristaša, hodočasnika iz Galileje, koji su se nalazili u Jeruzalemu. Samo uhićenje obavlja posebna skupina u kojoj se ne nalaze veliki svećenici, ali u kojoj se nalazi Juda, jedan od Isusovih učenika. Isus je uhićen bez otpora i odveden velikom svećeniku, a njegovi su se učenici razbježali i vjerojatno odmah vratili u Galileju. Petar je pokušao slijediti Isusa, ali je i on morao uskoro odustati. Može se uzeti kao vjerojatno da se nijedan od Isusovih učenika nije nalazio pod križem. Tako je Isus u svojoj muci ostao potpuno sam.
Isus nije imao nikakvih pretenzija preuzeti bilo vjerske bilo političke funkcije u svom narodu. On to nikada i nigdje nije pokazao nijednim svojim činom. Pa ipak, opasnost se nazirala zbog njegova nauka, zbog njegova načina govora, zbog njegova prikazivanja Boga, zbog njegova neustrašiva stava, zbog njegove obljubljenosti u narodu, te konačno zbog njegova prosvjeda u hramu – te su stoga vjerski i politički autoriteti u narodu nastojali što učinkovitije spriječiti širenje Isusova utjecaja. Strah je bio dublji nego što je to strah kod vanjskih pobuna koje se oružjem mogu uspješno zaustaviti.
Nakon Isusova uhićenja po naredbi Velikoga svećenika proces se odvijao vjerojatno tijekom noćnih sati u Kajfinoj kući. Kajfa je bio veliki svećenik koji je skupio makar dio Velikoga vijeća koje su poglavito činili svećenici. Saslušanje se odnosilo na Isusov nauk, na njegove pristaše i na njegove nakane. Isusu se predbacivalo sve ono što je ranije činio ozdravljajući ljude subotom i ne održavajući druge zakonske propise. Uz to Isus je prikazan kao opasnost za narod jer iznosi drukčiju sliku Boga nego što ga predočavaju službeni vjerski autoriteti. Štoviše, Isus se u svome istupu poziva na Boga prisvajajući sebi Božji autoritet. Konačno, tu je i Isusov prosvjed u hramu, kad je javno ustao protiv prakse koju su uvele upravo vjerske vlasti. Tu je također i Isusov govor o rušenju i gradnji hrama u Jeruzalemu, na što su Židovi bili posebno osjetljivi. Na brzinu su bili prikupljeni svjedoci koji su trebali posvjedočiti kako je Isus uistinu govorio o rušenju postojećega i gradnji nekoga drugoga hrama, ali se oni u svojim izjavama nisu slagali (Mk 14,58; Iv 18,20 s). Nakon svega Isus ipak biva teško optužen zbog vrijeđanja Boga.
Tako se dogodilo nešto nečuveno, paradoksalno. Svećenici su, štiteći Boga i u njegovo ime, dali smaknuti Isusa koji se kao Sin borio za autentičnu sliku Boga. Bog je postao na taj način sredstvo za ubojstvo najpravednijega što je ikada hodio ovom zemljom.
Pouka iz ovakvoga odnosa svećenikâ prema Isusu
Isus nije ostavio nacrt kakav bi trebao biti njegov svećenik. On je govorio o svojim učenicima i sljedbenicima, a to znači o onima koji su bili spremni prihvatiti njegov životni put, propovijedanje i sudbinu kao smisao vlastitoga životnoga puta. Uvijek iznova nailazimo na upozorenje da treba slijediti onaj Božji put, a ne onaj ljudski. Na to Isus upozorava čak i Petra (usp. Mk 8,33 s), ali to vrijedi i za ostale Isusove učenike.
Poslanica Hebrejima govori o Isusu kao Velikome svećeniku i interpretira njegov životni put, njegovu sudbinu kao prinošenje žrtve Bogu – ali ne žrtvovanja drugih nego žrtvovanja sama sebe. Istodobno se u poslanici ističe ono što je Isusa učinilo da bude „veliki svećenik“, a što bi trebalo biti oznaka svakoga budućega svećenika: da bude ovjerovljen kod Boga, tj. da ima pristup Bogu i da bude solidaran s braćom ljudima. U Heb 2,17 piše: „Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda.“
Iz toga proizlazi da bi svaki svećenik trebao u svom životu imati postavljenu vertikalu – odnos prema Bogu, te da bi iz tog i takva vertikalnoga odnosa trebao proizlaziti njegov horizontalni odnos – odnos prema ljudima. Iz Isusove perspektive nema njegova učenika, a to znači ni njegova svećenika, ako ne prihvaća ovakav Isusov put.
Isus je, kao što ističe francuski antropolog René Girard, svojom žrtvom dokinuo svaku žrtvu dotadašnjih religija u kojima se krivnja svaljivala na „žrtvenoga jarca“ i ostavio svojim sljedbenicima da iz sjećanja na tu žrtvu nepravedno osuđena posve nevinoga svjedoče svojim životom da je neizbježno ne činiti druge bilo kakvom žrtvom i bilo kojega nasilja i u bilo čije ime. Naprotiv, za Isusova učenika, a to znači i svećenika, ostaje temeljna zadaća – dekonstrukcija svih idola u religijama i društvu kao izvor svekolikoga nasilja, kao i temeljni zakon ponašanja – velika zapovijed ljubavi prema bližnjemu.
