„Gospod djeluje iznutra prema van. Svijet djeluje izvana prema unutra. Svijet želi izvući ljude iz sirotinjskih četvrti. Krist izvlači sirotinjsku četvrt iz ljudi, a onda se oni sami mogu izvući iz njih. Svijet želi oblikovati ljude mijenjajući njihovo okruženje. Krist mijenja ljude, koji zatim mijenjaju svoje okruženje. Svijet želi oblikovati ljudsko ponašanje, ali Krist može promijeniti ljudsku prirodu.” (Ezra Taft Benson)
Čovjek živi „drugost”. I Bog sam živi „drugost”. Trojstveni Bog nije zatvoren u sebi, on je Bog odnosa i ljubavi. Zato i kažemo: nikad Bog bez čovjeka i nikad čovjek bez Boga; nikad ljubav prema Bogu, bez ljubavi prema čovjeku, ne uklanja distancu prema drugima.
Kako govoriti o Isusovu mirotvorstvu u svijetu koji je u procesu dubokih promjena, u „tekućem modernitetu”; u „društvu zasićenom simbolima”? Kako danas govoriti o mirotvorstvu Govora na gori kad je riječ mir, u svim svojim sastavnicama, ispražnjena do dna svoje biti? Kako govoriti o Isusovom mirotvorstvu kada u našem globalnom dobu istom gorljivošću riječ mir rabe i vjerski fundamentalisti i politički stilisti i medijski kolonizatori i potlačeni narodi civilizacije neosobnosti?
Potlačeni narod, raspeti čovjek u civilizaciji sukoba, predstavlja sámo mjesto Božje prisutnosti. (Pavao, Marko, Bonhoeffer, Moltmann, Milbank, Benjamin, Metz, Morill…).
Isus uzima situaciju zla „raspetog čovjeka” kao moto svog programatskog Govora na gori – i zato, Blaženstava i jesu zlatna pravila ponašanja, koja ne zastarijevaju. Zašto?
Isus na strani života
Isus vrednuje život u njegovoj dubini i njegovim istinskim vrijednostima. Njegova riječ ostaje svjetlo, koje svijetli i rasvjetljuje „raspetom čovjeku” budućnost nade. Isus je i umro praštajući i moleći za one koji nisu znali što čine.
Svoju sliku života Isus nudi čovjeku u svijetu, čija su srž ona tri dana koja nas vode od Posljednje večere do praznoga groba. U času kada je ta krhka zajednica učenika bila blizu rasula, Isus uze kruh, blagoslovi ga i dade im govoreći: „Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje.” Isus im je, u prvom trenutku, dao svoje tijelo, a u drugom evanđelje.
Govor na gori ukazuje na moć riječi. Isus nudi rješenje jednog od temeljnih pitanja za čovjeka: pomirenje. Na stranicama Svetog pisma, od Knjige Postanka do knjige Otkrivenja, čitamo što Bog sve čini da uspostavi komunikaciju među ljudima dostojnu ljudi.
Isusova riječ pretvara vodu u vino, otvara slijepima oči, nijemima vraća govor, uskrsava Lazara. To je moć riječi – smisla i riječi – istine. Tako Isus kaže Pilatu: „Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.”
Govor na gori je evanđeoski govor mira: Isusova riječ je po svojoj biti uvijek na strani života. Isus nudi riječi, nove riječi života.
Bog s čovjekom želi ići do kraja. Želi ga dovesti do sjedinjenja sa sobom već na ovoj zemlji. Tako je vječnost već počela. Bog je učinio svoje, sad je na nama, na meni i na tebi, poštovani čitatelju, da odživimo našu mirotvornu “rolu”
I sve od kada je Adam imenovao životinje, imamo obvezu sudjelovati u toj riječi. Mirotvorstvo počiva: kad razgovaramo jedni s drugima ili kad god govorimo jedni o drugima, tada smo ili Božji suradnici u stvaranju ili se pokušavamo tomu oduprijeti. U Mletačkom trgovcu, W. Shakespeare, Porzia govori: „Kako daleko ta mala svijeća baca zrake! Tako dobro djelo sja u pokvarenu svijetu.”
Franjina riječ se zrcali u simboličnim gestama svijetu. „Ono što je govorio pamtilo se više od onoga što je napisao. Ono što je činio bilo je slikovitije od onoga što je govorio. (…) Od trenutka kada je skinuo svoju odjeću i bacio je pod noge svoga oca, do trenutka kada se u smrti pružio na zemlji u obliku križa, njegov život se sastojao od nesvjesnih stavova i odvažnih gesta” (G. K. Chesterton).
Bog nas je stvorio za mir
Nisam zagovornik sukoba civilizacija američkog politologa Samuela P. Huntingtona. Zašto? Pa, za Isusa između „nas” i „njih” ne postoji distanca, ne postoje zidovi represivne tolerancije, koji se ne mogu srušiti. Isusovo mirotvorstvo zagovara čitanje znakova vremena. Šalom – mir vama!
Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! (Mt 5,9). Kakav zahtjev u današnjem svijetu lobija, a posebno spominjem lobi o naoružanju – ima zemalja koje zagovaraju mir u svijetu, a istodobno povećavaju izvoz oružja u ratom pogođena područja, a i njihovi vojnici sudjeluju u ratnim sukobima.
Kršćanstvo je radosna vijest da nas je Bog stvorio za mir i u konačnici za radost shvaćanja da je Isus mir. Ako želimo imati udjela u Isusovom mirotvorstvu, moramo dijeliti njegovu tugu pred patnjama „raspetog čovjeka”: razognjištenog – iseljenog čovjeka, raščovječenog i neuognjištenog čovjeka. Ako se izoliramo od patnje „raspetog čovjeka”, tada ne možemo biti istinski glasnici mira i pomirenja. Zašto?
Gdje nema ljubavi, nema ni radovanja koje poznaju samo jednaki: bez jednakosti nema ljubavi za čovjeka u „civilizaciji siromaštva”. Govor na gori nas uvodi u međusobnu i recipročnu ljubav; on otvara vrata jednakosti s Bogom u Sinu i u bližnjemu. Ljubav koja nije prošla put do jednakosti, nije se usudila iskoraknuti na svjetlo i nije dopustila da ljudi vide koliko su krhki, nesigurni. Ma, ne možemo pozivati ljude da slijede Isusov proglas mira i dobra: „Blago mirotvorcima…”, ako se mi osobno ne usuđujemo suočiti sa stvarnošću ogoljenosti na Veliki petak.
Isusova riječ: „Blago mirotvorcima…” nije neko optimistično inzistiranje na dobrom raspoloženju, nije ni neka odlučnost u pozitivnom prihvaćanju stvari, nije puka i slijepa dobrodušnost. Prepustiti se Isusovoj riječi iskustvo je povjerenja. Sjetimo se Samarijanke kod zdenca: Rekao mi je sve što sam počinila (Iv 4,39). Isusova riječ skida masku koju nosimo te skida s nas lažna lica koja pokazujemo svijetu. Isus pokreće život naprijed i iz stanja nespašenosti vodi ga u stanje spašenosti.
Razmišljanje o Isusovom „Blago mirotvorcima…” kad se okrenem oko sebe, čini mi se poput hrane koja ulazi kroz usta i izlazi kroz tijelo neprobavljena. Zapanjujuća je brzina suvremenog društva. Zbog toga čovjek trpi. Kako shvatiti i prihvatiti da mir, Isusovo mirotvorstvo ima svoju brzinu, duhovnu brzinu. To je brzina hoda, koraka Božje ljubavi: mir je humanizam otvoren transcendenciji.
Kod Thomasa Mertona sam pročitao: Žurba i pritisak modernog života su oblik, možda najuobičajeniji oblik, njemu svojstvene silovitosti… Mahnitost čovjeka koji djeluje onemogućuje ostvarenje njegove unutarnje sposobnosti za mir. Mahnitost uništava plodnost njegovog djela jer uništava izvore unutarnje mudrosti koja čini djelo plodnim.
Isus nam nudi recept mirotvorstva: budimo hrabri i skromni i dopustimo da nam se pomogne. Isus je to prije nas dopustio, iako je sam svemoguć. Dopustimo da darivamo i primamo pomoć ljubavi, mira i dobra. To je pulsiranje života. Od njega ne treba bježati
Isus želi da se „pomakli” međuljudski odnosi stave na pravo mjesto. Što je „pomaknutost”? Ona je pokazatelj, znak poremećenosti odnosa čovjeka i čovjeka, čovjeka i Boga. U „poremećenim” međuljudskim odnosima čovjek je dužnik i prema samome sebi i prema drugom čovjeku i prema Bogu. Isus poziva na odgovornost u ljubavi: izići iz „potrošenih” starih obrazaca, od kojih se ne živi, koji guše, koji više nisu životno funkcionalni; ispraviti svoje „pomakle” odnose, svoje propuste i neodgovornosti, i staviti ih na svoje mjesto – pravednost, solidarnost i dobri odnosi među ljudima znaju uzeti inicijativu, ponijeti i realizirati inicijativu: nebo i zemlju treba povezati; na zemlji treba započeti ono što Bog želi dovršiti u svojem Kraljevstvu.
Virusni program je u čovjeku: svaki čovjek nosi u sebi trajnu težnju za stanjem u kojem će imati sve što mu treba. Te potrebe se nalaze u stvarnom dijelu naše ličnosti, onom dijelu koji je usklađen s Božjim zakonima. Sveopći mir dolazi od Boga, jer je Bog u sebi najpotpuniji i najcjelovitiji mir. Samo u Bogu čovjek može biti to što jest.
Mir je put
U osobnoj samosvijesti, odgovornosti življenja i djelovanja, čitajmo znakove vremena u službi stvaranja boljega svijeta. Ta osobna odgovornost „raspetog naroda” izvire iz osobnog susreta s Kristom – Isus Krist se zrcali u zauzetoj prisutnosti kršćanina među ljudima. Zato, Isusov glasnik mira ne može se izolirati od svijeta, ne može ostati u svojoj „privatnosti”, jer njegovo je poslanje neprestano ustajati u obranu ljudskih vrijednosti u „civilizaciji siromaštva”.
Recimo i to da Božjemu kraljevanju također pripada i jedna ljudska odrednica: Bog kraljuje onda kada ljudska bića, koja su „stvorena na sliku Božju”, u vlastitim životima nastavljaju Božju dobrotu i suosjećanje, Božju pravednost i pomirenje; Bog kraljuje onda kada se srce od kamena uzmogne preobraziti u srce od mesa (Ezekiel), Bog kraljuje i onda kada ljudskom biću pođe za rukom da, u vlastitoj nutrini, upozna Gospodina (Jeremija)… jer, ne postoji put do mira – mir je put!
Primjer mirotvorstva imamo u razgovoru Petra i Isusa. Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam (Mt 18,22). S ovim evanđeoskim etičkim maksimalizmom mučimo se mi, ovodobne generacije, a mučio se i F. M. Dostojevski. O tome čitamo u romanu Braća Karamazovi; mučio je tu muku i sv. Augustin: mirotvorstvo zauzima kod njega jedno od središnjih tema, značenja.
Dvosmjerne su koordinate Isusova obećanja mirotvorstva: u davanju i primanju. Pitamo se: ima li spasenja izvan mirotvorstva na koje nas Isus poziva? Pozvani smo da zagovaramo, da ne šutimo, da udruženo djelatno zagovaramo Isusov sustav istinoljubivosti, pravednosti i solidarnosti. Psalmist ne govori u vjetar kad kaže: Jer dolazi suditi zemlji. Sudit će svijetu u pravdi i narodima u istini svojoj (Ps 96,13); Gospodin narodu svom daje jakost, Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje (Ps 29,11).
Opterećeni smo prošlošću. Kako ostaviti prošlost iza sebe i prihvatiti Isusovu poruku mirotvorstva, multikulturalnosti, sebedarnosti? Iako je „čišćenje memorije – prošlosti” igranka bez prestanka, vrijeme je da se okrenemo budućnosti. Kako? Isus nam nudi recept mirotvorstva: budimo hrabri i skromni i dopustimo da nam se pomogne. Isus je to prije nas dopustio, iako je sam svemoguć. Dopustimo da darivamo i primamo pomoć ljubavi, mira i dobra. To je pulsiranje života. Od njega ne treba bježati.
Vjerujem da se nekim dijelovima ljudske prirode ne može prići ni zakonodavstvom ni naobrazbom, nego to jedino može Božja moć. (…) Božanski darovi u našoj prirodi oslobodit će se i omogućiti da ostvarimo svoje stvaranje onoliko koliko se vežemo za ispravna načela. Kako je rekao Teilhard de Chardin: Mi nismo ljudska bića koja prolaze kroz duhovno iskustvo. Mi smo duhovna bića koja prolaze kroz ljudsko iskustvo (Stephen R. Covey, Sedam navika uspješnih obitelji).
Čitajmo odvažno znakove svoga vremena. Život nas poziva da se zaputimo prema čovječnijoj civilizaciji – budućnost je sretnog društva u kojem svaki pojedinac vidi – ima svoju ulogu. Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti (Ps 85,11).
Bog s čovjekom želi ići do kraja. Želi ga dovesti do sjedinjenja sa sobom već na ovoj zemlji. Tako je vječnost već počela. Bog je učinio svoje, sad je na nama, na meni i na tebi, poštovani čitatelju, da odživimo našu mirotvornu „rolu”.
Život se sastoji od uspona i padova. Uz sve, rast, duhovni rast je uvijek kosa crta, koja nikad ne ide prema natrag. Mirotvorac ne može nazadovati. Njegova životna linija jest crta rasta. Nema padanja.
Bilo kako bilo, tema „Blago mirotvorcima…” jest golema, velika i stara kao i priča o izgonu Adama i Eve iz raja, kojom počinje civilizacija nepovjerenja, ratovanja, nebratoljublja među ljudima, koji su braća i sestre po Gospodinu.
Poruka mirotvorstva Govora na gori nije kraj priče. Pozvani smo, prozvani smo, trebamo nastaviti hodočasnički mirotvorni korak, a to je bit Isusova Govora na gori.
