Svijet u kojem živimo neprestano traga za uzorima. Mase vole slijediti vođe i modele na svim područjima, bez obzira je li riječ o politici, glazbi, gastronomiji ili kulturi. Vole se priklanjati trendovima, jer misle da tako neće pogriješiti ili barem neće morati dodatno obrazlagati svoj izbor. Tako imamo medijske zvijezde, koje stvaraju milijune svojih poklonika i sljedbenika. A imamo i “duhovne” gurue, čijim su savjetima i receptima za sretan život mnogi oduševljeni, bez obzira radi li se o ljubavnim jadima, suočavanju s godinama, teškim životnim izazovima ili krizom vjere. Svima njima svjesno ili nesvjesno dopuštamo da utječu na naše živote, bespogovorno slijedimo njihove ukuse, pravila, preporuke i savjete… Unatoč tehnološkom razvoju suvremenog svijeta, sve raznolikijim mogućnostima obrazovanja i sve dostupnijem broju informacija, ljudi postaju sve nesigurniji i sve izloženiji kojekakvim medijskim ili društvenim utjecajima.
Kršćanstvo kao “crvena krpa”
Nekada je naš europski kontinent bio izrazito kršćanski i kršćanstvo je trajno obilježilo njegovu povijest, ali i sadašnjost, bez obzira koliko suvremena Europa to nastojala ignorirati. Kultura, znanost pa i politika stoljećima su stasale pod utjecajem Katoličke crkve, a kršćanski duh je prožimao sve sfere razvoja i stvaralaštva. Jasno, nije uvijek sve bilo u demokratskom duhu ni od strane Crkve, ali bi današnja Europa kao najprestižniji kontinent na svijetu bila nezamisliva bez tih kršćanskih doprinosa. No, staroj Europi kao da je to postalo opterećenje pa posljednjih desetljeća želi se osloboditi bilo kakvih kršćanskih utjecaja. Umjesto kršćanskih vrednota sve više europsko društvo prožimaju hedonizam, potrošačko blagostanje, život bez ikakvih kočnica i ograda te okrenutost vlastitim potrebama i aktualnom trenutku, umjesto potrebama drugih i vječnosti. Papa Benedikt XVI puno je puta zagovarao novu evangelizaciju sve ravnodušnijeg i okorjelijeg kršćanskog Zapada. No, čini se da kršćanstvo u Europi nije samo nešto što se više ne nosi ili što nije u modi, već ono mnogima postaje “crvena krpa”, predmet poruge i iživljavanja. Ismijavanje Katoličke crkve i njezinih vrednota, nažalost, postao je recept kako privući medijsku pozornost i biti u trendu. Pod izlikom otvorenosti, tolerantnosti i multikulturalnosti, Europa kao da se želi odvojiti od vlastitog identiteta i tradicije ili pljujući po vlastitim vrednotama svidjeti se drugima. No, to ipak ne vodi napretku već stvaranju “neodređene bezlične civilizacije” i porivu za oponašanjem drugih, upozorava francuski pisac i filozof Alain Finkielkraut. Štoviše, on u Europi prepoznaje trendove određene fobije pa i odbacivanja vlastitog doma, habitusa, odnosno svojevrsni mazohizam, u kojem se želi iskupiti za grijehe i zločine iz prošlosti anuliranjem i žrtvovanjem vlastitog identiteta, što nikako nije preduvjet za otvaranje drugome. (Vijenac, 11. prosinca 2014.) Zbog tog trenda, ali i sve jače medijsko-sudbene moći u današnjoj Europi (čijim posljedicama svjedočimo i u našim krajevima) teško je reći ono što mislite, poručuje francuski filozof, aludirajući očito na licemjerno ponašanje društvenih elita, odnosno pretjerivanje u političkoj korektnosti, jer ćete se inače naći u opasnosti da budete izvrgnuti ignoranciji, ruglu, preziru, pa i napadima.
Isus – revolucionar bez premca
Međutim, ono što cijelu situaciju čini još smješnijom i licemjernijom jest činjenica da oni najglasniji zagovornici ravnopravnosti, otvorenosti, tolerancije, napretka i revolucije u međuljudskim odnosima, potpuno zaboravljaju ili ignoriraju da je začetnik te borbe upravo Isus Krist, isti onaj Bog i čovjek čiju Crkvu danas progone iz javne sfere i oduzimaju joj pravo glasa. On je zbog tih ideala i borbe za dostojanstvo svakog čovjeka dao i svoj život na križu. Nije li Isus prvi učinio sve ljude jednakima, bez obzira dolaze li iz “odabranog naroda” ili su stranci!? Nije li baš on vratio dostojanstvo ženi, dao priliku otpisanima i omraženima, carinicima i grešnicima, javno osudio licemjerne pismoznance i farizeje kojima je bilo važnije tumačenje zakona nego čovjek i njegove potrebe. Baš Isus se borio i protiv izrabljivanja radnika, lihvara i nepravde u društvu. Prevrtao je stolove u hramu onda kad riječi više nisu slušali. Veselio se s prijateljima i svojim ponašanjem sablažnjavao “pobožne”. Kršio je pravila, zakone i tradiciju. I sve to radi čovjeka, bez obzira na njegovo podrijetlo i društveni status. Tko bi to danas od svih medijskih uzora i samozvanih lidera koji nam se svakodnevno nameću s novinskih naslovnica i televizijskih ekrana, bio spreman ugroziti svoju slavu, društveni status ili se zamjeriti utjecajnima zbog najprezrenijih u društvu!? Zato je sasvim jasno kako je Isus bio jedan od najvećih revolucionara koji su hodali zemljom iako će mnogi svoje uzore tražiti u socijalističkim buntovnicima, vođama ovozemaljskih revolucija i borcima za ljudska prava, od kojih su rijetki bili spremni dati svoj život za ideale koje su zastupali. Njegove poruke izgovorene prije dvadeset stoljeća još su itekako aktualne, žestoke, slikovite i poticajne… Zato oni autori bestsellera koji nam prodaju recepte za sretan život i više ljudskosti u odnosima s drugima, zapravo “otkrivaju toplu vodu” možda i ne znajući da je sve te upute davno dao upravo Isus Nazarećanin. On je prvi od nas tražio da ljubimo bližnjega kao sebe same, da ne činimo drugome što ne bismo htjeli da drugi čine nama, da se molimo za neprijatelje, da praštamo a ne osvećujemo se, da ne osuđujemo već imamo razumijevanja i budemo milosrdni, da dajemo Bogu Božje, a caru carevo… Isus je unio revoluciju u međuljudske odnose i definiranje uloge čovjeka u društvu. Zato je uzor kakav se može poželjeti, ma koliko mi ignorirali tu činjenicu. Čak i politički lideri mogu u Isusovu učenju pronaći sjajne recepte za stvaranje boljeg svijeta i pritom se ne bojati da će biti percipirani kao zaostali ili konzervativni.
