Početna stranica » Ispovijed

Ispovijed

353 pregleda

„…Ispovidi se bolan, đe ćeš taki grešan i neispoviđen prid Svevišnjeg k’o kakvo ajvanče… kad se ispovidimo, neko te naše grijehe nekud odnese… odnese bolan, jašta… jer da ih ne odnosi, cijeli svijet bi poton’o pod njihovim teretom…”

Dok stojim u redu za božićnu ispovijed i prekopavam po najskrovitijim zakutcima duše, tražeći „materijal” kojim ću izići pred ispovjednika, razmišljam o ispovijedi i njezinu značenju za mene kao kršćanina. Spadam među one vjernike, a takvih je, pretpostavljam, većina koji za sebe vole reći da i nisu neki veliki grešnici te da osim povremenih „beznačajnih” psovki koje u komunikaciji s bližnjima koriste umjesto veznika i znakova interpunkcije, nemaju na duši nekoga većeg tereta.

Budući da se osim riječju može sagriješiti i djelom, propustom pa i samom pomisli, detaljnijom analizom svojih postupaka od prošle ispovijedi do toga trenutka, pronašao sam ponešto prema čemu se moglo nedvojbeno zaključiti da i nisam baš bezgrešan.

Što znači griješiti? Odgovor je naizgled nedvosmislen i jasan. Griješimo ako kršimo neku (ili sve) od 10 Božjih zapovijedi i ako upražnjavamo neki (ili sve) od 7 smrtnih grijeha.

Živimo u vremenu kada se „donja granica” smrtnih grijeha iz dana u dan pomiče prema dolje i kada se mnoge, ako ne i sve, Božje zapovijedi relativiziraju i smatraju reliktima davne prošlosti. Suvremeni mudraci (čitaj: antikristi) vole reći: „…danas je na djelu novi sustav vrijednosti, novi svjetski poredak…”, te je ono što je nekad smatrano grijehom nekima sada razlog za ponos.

O grijehu i grešnosti moglo bi se raspravljati nadugo i naširoko, a da se ipak ne dođe do približno ujednačenoga stava i zaključka. Ono oko čega bismo se, mislim, svi mogli složiti je to da svojim mislima, riječima, djelima i propustima ne ugrožavamo svoje bližnje, a jednako tako ni one „daljnje” pa ćemo se na taj način držati na pristojnoj udaljenosti od grijeha. Jesmo li u tome uspjeli ili nismo, o tome će pak konačni „pravorijek” izreći Svevišnji na posljednjem sudu.

Bilo kako bilo, granica između dobra i zla, morala i nemorala, grijeha i kreposti… uvijek će biti jasno označena, ali će je vidjeti i prepoznati samo oni koji to uistinu žele.

Ispovijed je prigoda da provjetrimo i očistimo svoja srca i duše te ih tako pripravimo za susret s Duhom Svetim, a jednako tako i da ih olakšamo i skinemo s njih suvišan teret. Iako smo svjesni da ćemo ono svoje obećanje koje dajemo na kraju ispovijedi „da ćemo se popraviti i da nećemo više griješiti”, teškom mukom održati, ipak ćemo jedno kraće (a možda i dulje) vrijeme zaobilaziti (ne)prilike koje bi nas mogle dovesti u napast. O ispovijedi kao o jednom od 7 svetih sakramenata sigurno je napisana opsežna i stručna teološko-filozofska literatura, ali najbolju definiciju ispovijedi i same iskonske potrebe za njom, našao sam, a kod koga drugog nego kod našega neponovljivog i nenadmašnog „zemljaka”, nobelovca Ive Andrića.

U svojoj priči „U musafirhani” Andrić pripovijeda kako su dva neotesana Turčina u kreševski samostan donijeli svoga teško bolesnoga „pajdaša” na skrb, hranu i liječenje kreševskim fratrima. Ta nimalo laka te neugodna zadaća, kao i mnoge takve prije nje, zapala je plemenitoga i prostodušnoga časnog brata fra Marka Krnetu čijom je dobrotom, čestitošću i požrtvovnošću, Andrić izvajao lijep i svijetao spomenik bosanskim franjevcima.

Fra Marko se, naravno, ustrajno i zdušno brinuo za Turčina hraneći ga i liječeći par tjedana kao da mu je najrođeniji, ne propustivši priliku da ga pokuša obratiti na kršćanstvo. Kad mu to nije pošlo za rukom i kad je postalo sasvim izvjesno da su Turčinu dani (pa i sati) odbrojani, svesrdno se i uporno, iako bezuspješno, trudio da ga privoli na posljednju ispovijed. Fra Marko mu je rekao otprilike ovo: „…Ispovidi se bolan, đe ćeš taki grešan i neispoviđen prid Svevišnjeg k’o kakvo ajvanče… kad se ispovidimo, neko te naše grijehe nekud odnese… odnese bolan, jašta… jer da ih ne odnosi, cijeli svijet bi poton’o pod njihovim teretom…” Tako je govorio fra Marko.

Istina je. Kad se ispovjedimo, osjećamo se lakšim i čišćim. Još kad bismo barem djelomično ispunili ono obećanje da ćemo se popraviti ili učinili samo mali napor u tom smjeru, sigurno bi se popravio i ovaj naš svijet u kojem živimo, jer bi oko njega bila postupno kidana mreža sveopće mržnje, zlobe i grijeha koja prijeti da ga bez milosti uguši.

(Iz knjige Kalendar svetog Ante 2024)