Došašće! Riječ koja u sebi sadrži i iščekivanje i dolazak. Neizrecivost ljepote iščekivanja i dolaska. Ali o čijem je iščekivanju, o čijem dolasku riječ? Iščekujemo li mi Božji dolazak, Isusovo rođenje u Betlehemu – i u nama, među nama? Ili Bog iščekuje naš dolazak? Da mi priđemo k njemu koji se rađa u nama, među nama?
On poput dobroga oca, i ne samo iz evanđeoske prispodobe, ranjena srca iščekuje povratak sina koji je otišao daleko, ali jednako tako i povratak sina koji nije razumio – koji srcem nije razumio – da je blizu, toliko blizu da osjeća očev dah, očevo srce. Začudo, to za njega nije imalo značenja. U tome nije nalazio radosti. Njegova je radost bila negdje drugdje. Ondje gdje se radost ne može ukorijeniti. I donijeti dobar rod. Pouzdano idemo ususret dana kada će se Isus, dijete Bog, roditi. Hoće li to biti i njegov i moj, i njegov i naš Božić?
Mudraci s Istoka u nekom su trenutku pošli za zvijezdom koja ih je vodila. Pošli su u nepoznato, putom kojim prije njih nitko nije išao. Po čemu su znali da im valja poći? Kako su se osmjelili krenuti na put? Jesu li razumjeli kamo će ih, kome će ih zvijezda dovesti? Ili su se, jednostavno, oslonili o povjerenje dublje od iskustva? Da svako pitanje ne mora naći odgovor. I da svaki put ne mora imati unaprijed ucrtan cilj.
Bit će da su oni, budući da su pošli iz daleka, krenuli i prije negoli su se Marija i Josip iz Nazareta zaputili u Betlehem. S različitih su strana krenuli prema nepoznatom im susretištu koje im je domišljatost vječnosti, kao i toliko puta, mimo ičijega znanja, pripravljala. I u punini vremena zatekli su se, susreli u neuglednosti. Posred blagoslova.
Put do Betlehema
Svake se godine iznova odlučujemo poći do Betlehema. Trudimo se pravodobno se pripraviti za put. Uzeti si dovoljno vremena da se ne bismo našli u neprilici da trebamo – k tome, i ne samo jednom – odgađati trenutak polaska.
Neshvatljivo je koliko nas toga pri polasku uspije omesti. I više puta odgađamo vrijeme polaska, uvijek s uvjerenjem da ćemo, budemo li brži i usredotočeniji, stići na vrijeme. K tome i čitavim srcem. Gotovo čitavim srcem…
I dok idemo, nerijetko zastanemo, skrenemo s puta. Uvijek se nađe štošta što bi usput još trebalo obaviti. Kada dani proteknu i Božić već bude za nama, pitat ćemo se zbunjeni kako je nešto uzgredno moglo zakriti betlehemsko svjetlo, skrenuti pogled s njega. Hoćemo li uzmoći biti odgovor? Postoji samo jedan način da nađemo put do Betlehema. Da ga ne promašimo. Ili drugim riječima: da sebe ne promašimo.
Valja nam poći praznih ruku, neopterećeni, lišeni svih oslonaca i sigurnosti. Valja ostaviti sve što bi nas moglo usporavati na putu. Jer budemo li odviše pozorni na ono što nosimo, budemo li odviše pozorni na sebe, nećemo biti u prilici motriti zvijezdu. Ni onu na nebu, ni one u očima naših suputnika i susretnika, ni one koje smo zakopali u našim srcima a koje bi htjele, posve bezazleno, posvijetliti našim koracima.
Valja nam poći raspoloživa srca. Srca koje neće tražiti svoje. Srca koje će biti pristupačno. Jer kako ćemo, inače, u njega primiti Betlehem, taj dom svih putnika namjernika, svih beskućnika, svih onih koje su toliki zanemarili? Koje toliki – osim Boga – gotovo da nisu ni primijetili.
Naravno, postoji još jedan način da ne promašimo Betlehem. A taj je najpouzdaniji. I najzahtjevniji. Da u Betlehemu živimo sve svoje dane. Da vrata našega doma povazdan budu otvorena i konačište pripravljeno. To je mudrost ljudi djetinjega srca. Mudrost koju se ne uči, kojoj se posvećuje. Onome tko se čitav odluči za Betlehem, toliko toga nije potrebno. On toliko toga ne primjećuje. Istodobno tolike ljepote ozaruju njegove oči. On ne razumije govor ispraznosti a pjesma tišine ne prestaje ga iznenađivati svojom novošću.
Tko se odluči živjeti u Betlehemu, na jednak će se način odnositi prema pastirima i kraljevima. Skromna uljanica i čudesna ljepota noćnoga neba zborit će mu istim jezikom. Ondje gdje se toliki osjećaju osamljeni, čak napušteni, on će se družiti s anđelima. Čak će i od magarca učiti o svojoj duši.
Kad dođemo do Betlehema, kad se o Božiću zateknemo pred njim, ne stječemo li dojam da je polomljen, poput nemarno odloženoga, zaboravljenoga božićnog ukrasa od prošle ili tko zna koje godine? Kad obrišemo s njega prašinu, dosjetimo li se da postoji još jedno mjesto s kojega bi bilo dobro obrisati prašinu: naše srce? Dok ga promatramo tako bezazlenoga, upitamo se kako bi mogao izdržati grubost i suhoću mnogih naših dana, nemarnost svijeta koji i mi oblikujemo, katkada sklanjajući se pred njim, katkada pristajući na njegove bezdušnosti. Zar je moguće da bi onaj koji se poput beskućnika zatekao u Betlehemu, bio beskućnik i u danima rasutima našim godinama i našim putovima?
Koliko god skrbili o Božiću u našim danima, Božić o nama skrbi mnogo, mnogo više. Božićem se Nebo zauvijek posvetilo Zemlji, svakom čovjeku ponaosob. Gotovo kao da Sveta obitelj povazdan bdije uz uzglavlje svakoga čovjeka. Teško je to zamisliti u svijetu u kojem su nebrojeni napušteni, i prije i nakon rođenja, i kao djeca i kao starci, u svijetu u kojem je toliko toga važnije od čovjeka.
Božić je – zvučat će pomalo nespretno – blagdan Božje čovječnosti. Blagdan čovjekoljublja. O Božiću Bog uvijek iznova potvrđuje ono što je doživio pri stvaranju svijeta. Pri stvaranju čovjeka. Kad vidje da je sve što je učinio dobro, veoma dobro. I to dobro, to veoma dobro poželio je, namijenio – istina, u krajnje skromnim uvjetima, u krajnjoj izloženosti – i svom sinu. Božić tijekom cijele povijesti čuva našu ljudskost. Na ljudskost nas potiče. I to ne na odmaku. Nikada na odmaku.
Disanje Božića tijekom povijesti mnogi su imali potrebu na različite načine zabilježiti: riječima priprostim, riječima osobitim, glazbom i slikom, ljepotom nedorecivom. Ti božićni odrazi, množeći se, ne prestaju oplemenjivati duše. Mnogi, u svakom vremenu udomljuju Božić u najljepše iskaze svoje duše, svoga života. Udomljujući ga, oni čuvaju, zakriljuju Božić. Istodobno Božić čuva, zakriljuje čovjeka i njegov svijet. Pomaže im rasti u dobroti, onoj koja sjedinjuje zemlju i nebo.
Tonovi dubine
Dva – tri tona, poneka riječ, neki lagani obris… učas nas uvode nekamo dublje, nekamo gdje smo na bolji način svoji. Onamo gdje je život, sve ono najbolje od njega, na najprisniji način kod kuće.
„Tiha noć, sveta noć…” Svećenik Josef Mohr napisao je tu pjesmu 1816. godine, a učitelj i orguljaš Franz Xaver Gruber ju uglazbio 1818. godine, kada je na Badnjak prvi put i izvedena u crkvi sv. Nikole u Oberndorfu.
U nastanku i u povijesti te pjesme ima nešto osobito. Betlehemsko. Za one koji su sudjelovali u njezinu nastanku i prvoj izvedbi, bio je to jednostavan čin vjere. Oni su nastavili hod svojim neuočljivim životnim putovima, koji su upoznali i neshvaćanja i stradanja, i ne znajući da je njihova pjesma krenula svojim – vjerujem da nije pretjerano reći: anđeoskim – putom. Proživjeli su svoj život ne znajući da se njihova pjesma, u ne odviše povoljnim okolnostima onoga vremena, već za njihovih dana, izvodi, pjeva na svim stranama svijeta. Da su je već mnogi prepoznali pjesmom svoje duše. I tako sve do danas. „Tiha noć, sveta noć…” tako jednostavno zbori o jednostavnom Bogu, o jednostavnom obiteljskom događaju u Betlehemu koji je postao srce povijesti i srce svijeta. Uzdam se: i moje srce.
Marija i Josip pošli su u Betlehem zbog popisa svega svijeta. Vlastodršci onoga vremena htjeli su znati tko odakle potječe, tko kamo – u određenom smislu – pripada. Zbog toga su ljudi onoga vremena, onih prostora, pošli različitim putovima. Tako su, uz to što su se pokorili naredbi, otkrivali i povijest svojih duša.
Svojevrsni popisi su smisao i došašća, i našega hoda u Betlehem. Jer u ovim danima, na ovom putu – bit će i pomalo nesvjesno – popisujemo sve što jesmo. Popisujemo naše dane, naše korake, naše susrete. U čemu je njihov smisao? Komu ih posvećujemo? Popisujemo naše radosti i boli, popisujemo što nas raduje a što boli. I je li to vrijedno radosti? Je li vrijedno boli? Popisujemo svoje misli i snove. Svoje odluke – one u kojima smo ustrajali i one od kojih smo odustali. Popisujemo od čega nam je srce sazdano. Tko je u njemu – i kako – nastanjen. Popisujemo kome smo pružili ruku, kome smo ju ustegnuli. Popisujemo naša klonuća i naše padove. Povrh svega, upisujemo se među betlehemce: među ljude koji nebesko nalaze i u zemaljskom. Među ljude koji se raduju Bogu. I trude ga se na sve načine obradovati, osobito u onima najbližima. I onima najmanjima. Dok putujemo u Betlehem, štošta će se očitovati o nama. Štošta ćemo o sebi saznati. Napose: mogu li se zemlja i nebo u nas pouzdati.
Svake godine iznova, gotovo s gorčinom, čitamo, slušamo riječi iz Lukina evanđelja: jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. Čini nam se to neshvatljivim. Pitamo se: kako je to bilo moguće? Događaj od prije dvije tisuće godina i danas nas potresa. I nije ovdje presudno pitanje događa li se to, na različite načine, neprestano, tijekom cijele povijesti, sve do danas. Presudno je pitanje jesu li vrata naših srca, naših domova, postojano otvorena njegovu dolasku. Za koga ima mjesta u našim domovima? U našim srcima? Je li on ondje na svome? Jesu li naši najbliži ondje na svome? Jesu li Božji najmanji?
Riječi jer za njih nije bilo mjesta u svratištu… u određenom su smislu, podudarne s riječima k svojima dođe i njegovi ga ne primiše. Iz njih izvire vapaj zemlje i neba da ga primimo. Da ga primim. Da ga primiš. Primi njega, srce svoje! Budi dijete! Budi Božji! Budi svratište u koje će biti moguće skloniti se usred nevolje. Pred nevremenom. Kako bi dobro bilo da Bog, koji ne prestaje prolaziti svijetom čineći dobro, može u svako doba svratiti k tebi, otpočinuti, osloniti se o tvoj život. I naći te kod kuće: u svom zagrljaju.
Došašće je vrijeme koje nas želi poučiti osobitoj osjetljivosti: da budemo protočni svjetlosti. Da ju ničim ne zastiremo. Ima ih koji svojim odnosom prema svjetlu čine čudo: odražavajući božansko, evanđeosko svjetlo, umnožavaju ga. I ono i po njima svijetli i u vremenima poslije njih, i u prostorima daleko od njih.
O običajima
Adventski vijenac nam na osobit način svraća pozornost na svjetlost: na razgaranje, dozrijevanje svjetlosti. U svojoj skromnosti želi nas uvesti u puninu svjetlosti.
Prvi adventski vijenac osmislio je 1838. godine Johann Hinrich Wichem, mladi evangelički svećenik koji je siročad s ulice Hamburga udomio u jednoj staroj i trošnoj kući. Tražeći način kako će ih u molitvenom ozračju, u ozračju ljepote, voditi tijekom došašća ususret Božiću, dosjetio se da od početka prosinca svaki dan na velikom drvenom vijencu upale po jednu svijeću. Svijeće za dane tijekom tjedna bile su manje, za nedjelje veće. Sljedećih godina su vijenac počeli ukrašavati, a potom dvadeset i četiri svijeće zamijenili četirima: po jednu za svaku nedjelju došašća…
Domišljatost mladoga svećenika prelila se preko mnogih zapreka i odijeljenosti i oblikovala prepoznatljivi znak koji udomljuje hod tijekom došašća u domovima i srcima mnogih. Čak i ako u nekom trenutku propustimo upaliti svijeće na adventskom vijencu, naše duše pamte njihove plamenove. I one neugasivo gore u njima.
Povijest adventskoga kalendara potječe iz srodnoga nadahnuća iz kojega potječe i adventski vijenac, kao i sve ono čime nam došašće i božićno vrijeme tako prisno zbore. Tijekom došašća na osobit način otkrivamo naše međusobne povezanosti koje proistječu iz povezanosti s Djetetom rođenim u Betlehemu. Ono ima potrebu za naručjem svakoga od nas. Pritom je silno izbirljivo. Htjelo bi iskusiti svako, baš svako naručje. Ne samo radi sebe nego i radi nas. Jer samo tako se uistinu može roditi u svakom svijetu i svakom vremenu. Samo se tako uistinu možemo roditi. I sroditi.
Prvi poznati adventski kalendar izrađen je sredinom devetnaestoga stoljeća. Dvadeset i četiri prozorčića na jednom kartonu, dvadeset i četiri kutijice, džepića… na različite načine povezani otvaraju se od prvoga do dvadeset i četvrtoga prosinca. Iza svakoga prozorčića je lijepa slika, u svakoj kutijici, džepiću… porukica, darak, sve do one najljepše slike, sve do one najljepše porukice, dârka: Badnjaka, odnosno Božića samoga.
Adventski kalendar – kao i toliko toga – obezvrijeđen je na mnoge načine. Ali došašće nam poručuje da se zbog toga ne valja uznemirivati. Svatko od nas može osmisliti svoj adventski kalendar, adventski kalendar za svoje. Osmišljavajući ga, mi istodobno darivamo i primamo iskustvo došašća koje nas uvodi u iskustvo Božića.
Običaj ukrašavanja božićnoga drvca, prema različitim izvorima, potječe iz šesnaestoga stoljeća. Ukrašavali su ih jabukama, orasima, datuljama, bombonima, papirnatim ukrasima, potom i svijećama. Tijekom vremena običaj ukrašavanja širio se svijetom i pritom su do izražaja dolazile osobitosti vezane uz pojedine krajeve. Ukrašavanjem božićnoga drvca djeci, ali i odraslima, pružali su se skromni, ali iznenađujući darovi. Stvaralo se ozračje koje je pozornost usredotočivalo na nešto istodobno nesvakidašnje i prisno: nebo je obratilo pozornost na zemlju. Na ljude. Do ljudi je da i oni uzdignu pogled, da se izbave od sputanosti svakodnevicom, da uzdignu svoja srca jer se Bog odlučio roditi među njima, i to kao jedan od njih.
Božićno drvce postajalo je središte obiteljskoga doma. Božić je ljude nenametljivo učio obiteljskom životu. I premda se drvce tijekom kraćega vremena sasuši, spomen na njega, iščekivanje, traje. Različiti, često jedva uočljivi poticaji, u svako doba godine, blagoslovno uprisutne Božić u nama i među nama. Vrijeme prolazi, ali Božić ne. Tome, začudo, dojmljivo doprinosi i jedno tako skromno i bezazleno biće kao što je božićno drvce.
Prve žive jaslice priredio je sveti Franjo Asiški o Božiću 1223. godine u Grecciu, brdskom kraju podalje od ustaljenih putova. Ondje je, uz ljude iz toga kraja, okupio svoju braću i prijatelje. Franjini životopisci podrobno su zabilježili taj dojmljivi događaj. Netko bi mogao reći da je to čin jedne osobito osjetljive pjesničke duše. No zaustaviti se na tome bilo bi odveć površno. Franjo je bio čovjek osjetljive, pjesničke duše, ali više od toga bio je čovjek posve predan Bogu, čovjek koji je živio u krajnjoj evanđeoskoj izloženosti. Snažno je iskusio i radost i bol življenja evanđelja. Njega je duboko, upravo egzistencijalno potresalo što je Bog na tako jednostavan i skroman način ušao u povijest svakoga čovjeka. Iz te potresenosti silno je proživljavao što je ljubljen, što je svatko u svemu i do kraja ljubljen. Po tome se za njega bit ljudskoga života ispunjavala u tome da Ljubav bude ljubljena.
Primiti Božić, dijete-Boga na svoje ruke, u svoje srce, u svoj život, za njega je bilo neizrecivo iskustvo, iskustvo po kojemu je otkrivao i živio svoje Bogosinovstvo. I prije negoli je na La Verni primio rane ljubavi, već je živio ranjen najnježnijom ranom: ranom Božića. ranom Betlehema.
Postati Božja svjetiljka
Zvijezda je mudrace dovela onamo gdje su poželjeli doći. Bit će da su bili zatečeni prizorom koji ih je dočekao. No neuglednost koje su postali dijelom nije ih omela da prepoznaju svrhu i cilj svoga putovanja.
Evanđelist bilježi da su se potom u svoju zemlju vratili drugim putom. U susretu s Betlehemskim Djetetom upoznali su novost života, postali novi ljudi, pa su i njihovi putovi, njihov hod, postali novi. Do Betlehemskoga Djeteta dovela ih je zvijezda. U susretu s njim, zvijezda je postala dio njihova bića, njihove osobnosti. I ona im je otada osvjetljavala svaki njihov korak. I ne samo njih. Zvijezda u njima zborila je onima koje su susretali. Poticala ih da na novi način prepoznaju sebe, smisao svoga života.
Otada tko god se susretne s Betlehemskim Djetetom, životno susretne s njime, baštini blagoslovljenu zvijezdu. I ona mu kazuje kamo mu valja poći. I kako. Svijetli u njemu, svijetli iz njega. I ne znajući, on postaje Božja svjetiljka.
Sad me otpuštaš… ta vidješe oči moje… svjetlost na prosvjetljenje naroda… rekao je starac Šimun, gotovo bez glasa od ushita, kada je u jeruzalemskom hramu primio u naručje dijete Isusa. Ono za čime je čitavoga života čeznuo, ispunilo se. Evo, na njegovim je rukama Spas svijeta. Doživjeti to! Čudesnoga li iskustva! Potkraj svojih dana osvjedočiti se da je svaki tvoj dah, svaki drhtaj, svaki korak… imao značenje, da je svaki vodio ususret toj neshvatljivosti!
Ispunjeno je! Moje su oči, moje ruke ispunjene! Moje se srce prelijeva! Starcu Šimunu sav se život sabrao u taj trenutak. U taj zagrljaj. Kad si ušao u to iskustvo… primio dijete Isusa… je li se i tebi sve ispunilo? Jesi li i u duhu i u tijelu spoznao da si zbog toga rođen? Da si zbog toga čovjek? Da sve po tome stječe – ili gubi – značenje? Da je taj jednostavan zagrljaj ljubav neusporediva? Vječna. Roditi se daleko od doma… Roditi se u neimaštini… U ugroženosti… Bi li tko poželio takvo rođenje svome djetetu? Bi li ga poželio ikome? Bi li ga se s nježnošću spominjao?
Javljam vam veliku radost… rekao je anđeo pastirima, govoreći im o jednom upravo takvom rođenju. U Betlehemu se te noći, unatoč svemu, slavila Božja ljubav. Božje se dijete rodilo na rubu patnje, da bi ljude potaknulo na dobru volju. U sjeni Božića ostaje neshvatljiv čin zle ljudske volje. U nastojanju da očuva svoju ispraznost, vlastodržac prolaznosti dao je poubijati sve malene dječake u Betlehemu i okolici.
Otada, tijekom ljudske povijesti, svjedoci smo neshvatljivih okrutnosti, zle ljudske volje koja razara život. No, još više, svjedoci smo neumorne Božje i ljudske dobre volje. Unatoč svoj patnji, nema te smrti koja bi mogla zaustaviti život, jer je u Betlehemu započela povijest vječnosti u kojoj potresenost i radost žive zagrljeni.
Tješite, tješite narod moj… glas starozavjetnoga proroka ne prestaje se prelijevati preko svih vjekova, ulijevati se u srca onih koji se prepoznaju Božjima. Koji se prepoznaju pozvanima. Utjeha rođena u Betlehemu obraća se svijetu odraslih, svijetu silnika, svijetu ravnodušnih, svijetu nemoćnih… ulazi u njega, i govori, na sve čovjeku i Bogu dostupne načine govori, da postoji netko kome je stalo. Kome je uvijek stalo. Da postoji utjeha koja ne pristaje na uzmak.
Kakva god bila vremena, kakvi god bili ljudi, koliko god se nada umorila, vjera se sasušila… utjeha rođena u Betlehemu odlučila se za čovjeka. Ona će iz praha isklesati dušu, iz prolaznoga neprolazno. Ići će na kraj svijeta i na kraj vremena da bi prišla svakome srcu, ondje gdje je najranjenije, da bi tuđince učila bratskom suživotu, da bi od polomljenih krila sagradila novu zemlju i novo nebo. Jer dijete nam se rodilo… da bismo postali djeca Vječnosti.
Živjeti čudo Božića
Za Božić 1914. godine, za Prvoga svjetskog rata, suprotstavljene vojske, njemački vojnici s jedne strane te britanski i francuski vojnici s druge strane, proglasili su na dijelu ratišta privremeno, božićno primirje. Vojnici su se našli na ničijoj zemlji i zajedno pjevali božićne pjesme, molili, družili se i darivali… sve dok viši časnici nisu izdali zapovijed za obnovu neprijateljstava.
Božićno primirje, mir u Božje ime, neusporedivo je naravnije i bliže ljudskom duhu, od rata ma zbog čega, ma u čije ime. Ratni zapovjednici uvjereni da car ima pravo na carevo, da imaju pravo na živote svojih vojnika, više brinu o svojim pobjedama nego o životima vojnika. O smislu života. I tako se smrti umnažaju, umnažaju neprijateljstva. Vojnicima se uskraćuje pravo da Bogu daju Božje, da se odluče za život, za ljudsko bratstvo i prijateljstvo. Po tome je biti Božji – čin izdaje. Na ničijoj zemlji, na toj Božjoj zemlji, posvjedočeni su čudo i snaga Božića. O Božiću – i svakoga dana – pođi i ti na Božju zemlju. Budi i ti čudo Božića. Živi ga.
Ima u Božiću nešto posve osobito. On nije poput rođendana prigodom kojih darivamo onoga čijem se rođenju radujemo. Božić, ako smo ga dobro razumjeli, sam je po sebi dar. I to svakome. Pa ako i ne primiš nijedan dar, primio si Božić. Isus, tek rođen, najdragocjeniji je božićni dar. Dar tebi. Božić započinje kad ga primiš. I kad sebe, svoj život primiš od Boga na dar. Bez mrljanja. Bez uspoređivanja. Kad ga primiš kao što ti je i darovan: s ljubavlju.
Ali Božić se tu ne zaustavlja. Božić čezne poći drugome ususret. On će u tebi živjeti samo ako ga nekom podariš. Još bolje: ako ga postojano darivaš. Ne odmjeravajući. Bez zadrške. Poput izvora koji ne pita tko će njegove vode piti. Poput rose koja ne bira koga će orositi. I što će se potom zbiti. Božić se događa u hodu ususret. U susretu. A susreta nema bez povjerenja. I kao što se Bog tebi obraća s povjerenjem i do tebe je da budeš čovjek povjerenja prema životu: i prema ljudima i prema Bogu.
One noći u Betlehemu pastiri su čuli pjesmu anđela. Anđeli su se obratili najjednostavnijim, najpristupačnijim ljudima koji su se u ono vrijeme zatekli u tom kraju. Ljudima koji su naučili povazdan biti otvoreni svim glasovima svijeta, napose i tišini. Otada, sve do danas, pjesmu anđela najbolje čuju ljudi jednostavne duše. Jednostavnoga srca. Ona do njih dopire poput lahora, toga osobitog Božjeg govora.
Pjesma koju su anđeli započeli pjevati one noći ne prestaje unatoč svemu što se tijekom povijesti zbiva. Unatoč tome što je, nedovoljno pozorni, ne čujemo odveć često. Njihova pjesma živi. Nju u svojim danima dišemo. I ona je kruh naš svagdašnji. Kruh naših duša. Božić nas želi potaknuti da se i mi pridružimo pjesmi anđela. Da pjevamo s njima. I da ta pjesma postane jedno s našim životom. Zauvijek.