Ivan je veseljak. Omiljen u društvu svojih prijatelja. Pravi dobričina! Sitnije tjelesne građe, respektabilan nogometaš. Mrvicu smutljivac u igri, tek toliko da bude zanimljivije. Dugo se prepričavala zgoda s njegove ispovijedi. Iskreno, nikome nije svejedno dok se ispovijeda, pa ni vječno raspoloženoj, neopterećenoj osobi poput njega. Spetljaš se barem malo, ponešto smetneš s uma, jedva zapamtiš pokoru i izađeš rumen u licu. Tako je i on bio nervozan čekajući u redu. Kad se prekrižio, riječi su nevoljko, ali ipak krenule. Priznao je sve što mu je bilo na duši. Na prigušenom svjetlu ispovjedaonice teret nakupljen od posljednje ispovijedi, dvojbe i grijesi, ispadali su naglavce. Jedan preko drugoga. Svećenik je, već pomalo umoran od stalnog poticanja ljudi da priznaju i sebi i Bogu, s olakšanjem nastojao sortirati nastalu bujicu riječi. Ivan je, još tiše nego do tada, na koncu rekao: „Ima još nešto. Ukrao sam!” Svećenik je zastao, kratko razmislio i rekao: „Razumijem. Vjerujem da si svjestan o kakvom se grijehu radi. Možeš li vratiti ukradeno?” „Nemoguće!”, kaže Ivan. „Pijan sam ukrao pepeljaru u kafiću!” Čak i bakice u prvim klupama uvijek zabavljene krunicom, dugo će se s čuđenjem sjećati svećenikove glasne i nekontrolirane provale smijeha. „Dobro”, rekao mu je bezuspješno pokušavajući vratiti prvotnu ozbiljnost, „sljedeći put kad tamo navratiš ostavi veći ‘trinkgeld’ i ne griješi više. Pođi u miru!”.
I smijali smo se prepričavajući tu priču puno puta. A onda je poznanica rekla „On nikada nema mira. Sjećam se kako sam se jednom vraćala nakon zajedničkog večernjeg izlaska, cijelog našeg društva. Sa svakim korakom koji sam napravila čula sam i vrlo čudan zvuk. A dolazio je iz moje torbe!? Zastala sam radoznalo, otvorila torbu. Nisam mogla vjerovati! Ivan mi je tijekom večeri neprimjetno ubacio sa stola u restoranu soljenku i papar zajedno sa čačkalicama! Sad veselo lupkaju jedni o druge prateći ritam mog hoda! Stvarno blesavo! Tipično za njega kad malo popije… Znaš li da oni kod kuće imaju i stalak za kišobrane koji je, jedne isto tako ‘vesele’ noći, donio iz nekog kafića? Šalice i čaše, sigurna sam, više nitko i ne broji… Mora da imaju cijeli komplet! I to ne jedan! Najluđe je bilo kad smo se jednom prilikom okupili na parkingu nakon još jednog izlaska, kako bi se uputili kućama. Ivan se opet ‘razveseljen’, praćen bučnim ovacijama, pojavio sa pravim pravcatim barskim stolcem! Jasno, iz zadnjeg kafića! I ne samo da ga je utrpao u prtljažnik ionako prepunog karavana, već i inzistirao da nekako i sjedi na njemu tijekom vožnje?! Bilo ga je nemoguće odgovoriti. Srećom, brzo se predomislio, lupao iznutra i tražio da izađe… Zapravo, kad razmislim, kad god malo popije ‘ponese’ nešto iz zadnjeg kafića… Nikad nisam o tome ovako razmišljala. Pa on ima problem…”
„Nesavršeni vjernici”, rekao bi papa Franjo, ovaj put mislim u širem kontekstu.
Upravo takvo „široko” ljudsko promišljanje donio je dolazak „kući”, barem nakratko, najpoznatijeg hrvatskog sveca – sv. Leopolda Bogdana Mandića. Mediji su jedva dočekali vijest čije ishodište nije Sabor niti crna kronika. Tako se nebrojeno puta ponavljala priča o čovjeku koji je bio malen stasom, ali velik srcem i strpljenjem. Srcem za vjernike, za ljude u svim njihovim lutanjima i zabludama. Prigovarali su mu njegovi najbliži da je blag ispovjednik, da daje skromnu pokoru, a ostatak sam izmoli. Navodno se našalio rekavši „kada bi mi Isus prigovorio zbog širokogrudnosti, odgovorio bih mu – ali taj loš primjer dao si mi ti Gospodine! A ja još nisam došao do stupnja ludosti da umrem za duše”.
Mnogi su ga u Zagrebu došli pozdraviti. Mnogi „nesavršeni” mi… Vijugala je nepregledna kolona muškaraca, žena i djece, pripadnika raznih crkvenih redova, pa i vojnika, zagrebačkim Trgom bana Jelačića u respektabilnoj tišini. Strpljivo. Mladi su bogoslovi izvodili iz reda roditelje s malom djecom, invalide, trudnice i vodili ih izravno u katedralu, na bočni ulaz. Rukavci ljudi slijevali su se sa svih strana prema istom ušću, osvijetljenom sarkofagu na postolju. Ruke stare i mlade klizile su glatkom površinom pokrova pokušavajući dodirom ponijeti dio čuda, dio spokojnog čovjeka s druge strane stakla. Ipak, moram priznati, bilo me je sram bljeskalica s mobitela visoko podignutih iznad glava, a još više onih ispred samog stakla. Zure u potrazi za što boljim kadrom za fotografiju koju će osoba iza mobitela objaviti na nekoj društvenoj mreži. Stakleni kovčeg će biti negdje u kutu te iste fotografije, a u centru „mi”… Vrhunac potpuno krivog poimanja bio je kad su pojedinci pitali bogoslove, koji su stajali pored odra, da im budu i prigodni fotografi, postajući tako i sami, svjesno ili nesvjesno, dio kaosa vrijednosti.
Zbog toga nije nimalo čudno što su ključale rasprave inicirane u svim segmentima društva, uglavnom od ljudi koji se ne smatraju vjernicima, koji kako sami kažu ne vjeruju „ni u što” (zar i nevjera i sumnja nisu također vid neke „vjere”?). Često su to ljudi koji su povrijeđeni, nesretni na svoj način, pa u svojoj nemoći „grizu”, pokušavajući se izboriti za mrvicu pozornosti, nastojeći se prikazati drukčijima. Tako ovom događaju, grubo i neargumentirano, spočitavaju, kako kažu, „idolopoklonstvo i psihologiju mase koju vodi prije svega bolesna radoznalost”…
Kako krivo! Kakvo banaliziranje ovako posebnog događaja!
Nevjerni Toma, definitivno, nije ostao u Novom zavjetu! Svjestan je dobri Bog naše sklonosti guranja prsta u ranu da bi povjerovali tko stoji ispred nas. Zato nam i nudi čudo položeno u staklenom, dakle prozirnom, kovčegu, jer nas samo oku vidljivo može prisili da se sjetimo značaja onoga čemu se taj čovjek posvetio, moći ispovijedi. Podsjetiti nas na to da je snaga iskrene i duboke vjere sposobna suprotstaviti se čak i biološkoj neminovnosti propadanja umrlog tijela. To sitno tijelo podsjetnik je na sve ono što je ljudima oko sebe davao, pružao, čovjek koji je nastanjivao to isto tijelo. To tijelo je blještavo svjetlo koje upozorava na značaj priznanja. Ponajprije sebi. Bog ionako vrlo dobro zna sve naše „mišlju, riječju, djelom i propustom”, a nije niti zaboravljiv, niti radoznao. Ispovijedaš se zbog sebe, da bi priznao sebi. Da bi se prihvatio i pronalazio načine da podigneš sve one koje si neobazrivo srušio.
I nije to lako, slažem se. Nikad nije. Nije to priča u jednome danu. Projekt je to koji traje cijeli život. I nikad nije kasno. Dokaz su tome nebrojene ispovijedi ovih dana. Prepoznali su se pa pristupaju čak i ljudi koji navode da je prošlo 20-30 godina od njihove posljednje ispovijedi! Upravo takvi događaji potvrđuju opravdanost i svrhovitost, pa i stvarnu čudesnost trajanja u ovom obliku i dolaska k nama sv. Leopolda Mandića. Njegova misija u potpunosti je proizvela najbolji, jedini mogući učinak. Na većinu.
Stoga, pokloniti se treba umornom tijelu i dati mu dostojan pokoj i priznanje. Istovremeno je potpuno sporedan broj napravljenih „krugova” svakog pojedinca oko odra, kao i koliku će površinu stakla dlanom dotaknuti. Sv. Leopold je stigao da bi nas podsjetio na ključni dio priče. Podsjetio na milosrđe. Na praštanje. Pomirenje u sebi i sa sobom koje je omogućeno svakome od nas.
Zato ona „pepeljara” i sve one nesavršenosti s početka priče, kad se obrišu suze od prvog smijeha, mogu biti izvrstan početak.
