Po jedinima je to ispolitiziran tehnički propust vezan uz nenavođenje izvora jedne fusnote u znanstvenom radu, a za druge teška intelektualna krađa, koja dalekosežno ocrnjuje Hrvatsku pred naprednim svijetom, a ministra i Vladu čini nevjerodostojnima. Prije toga se nadugo i naširoko raspravljalo o tome zašto je predsjednica države Grabar Kitarović putovala u SAD i je li zemlja od toga imala koristi. A Povjerenstvo za odlučivanje sukoba interesa čak je zatražilo njezinu prepisku i sadržaj razgovora s američkim kolegama, kako bi ustvrdilo je li njezin put bio opravdan ili je samo bila na izletu na račun poreznih obveznika. Vladajući MOST traži otvaranje komunističkih arhiva, koji su do sada uglavnom bili nedostupni, što je opet izazvalo buru reakcija – je li to potrebno i zašto baš sada… Oporbeni Živi zid istodobno je zabavljao naciju svojim performansima u Saboru, znajući da su im tako osigurane prve minute u Dnevniku. Potom je cijela zemlja navijala hoće li ili neće biti uhićen šef kabineta bivšeg premijera Milanovića Tomislav Saucha zbog isplata lažnih dnevnica i koga će u pritvoru „otkucati”.
Stvarno bi pomislio čovjek da Hrvatska nema ozbiljnijih problema, jer se ni u Saboru, ni na konferencijama za novinare političkih stranaka, a ni u važnim državnim institucijama i medijima ne govori o budućnosti ove zemlje, o ključnim problemima koji stvarno opterećuju naše građane, o projektima koji bi ovu zemlju mogli izvući iz krize… Puno je lakše moralizirati, glumiti etičke vertikale, bacati kamenje, likovati i sablažnjavati se, nego realnosti pogledati u oči i suočiti se s njome. Svaka se zemlja suočava s etičkim prijestupima svojih dužnosnika, ali to rješavaju nadležne institucije bez potrebe jeftinog politiziranja i društvenih podjela. Teško je pronaći europsku državu gdje pojedine političke opcije ne nameću populističke teme na kojima žele zaraditi koji glas više. Međutim, to ne sprečava odgovorne stranke, bilo na vlasti, bilo u oporbi, da ne slijede njihovu agendu već se uhvate ozbiljnih tema i nametnu prave prioritete.
Demografski minus
A što je hrvatski prioritet u ovom trenutku? Odgovor već godinama pokušavaju dati hrvatski demografi, ali kao da nitko ne želi čuti njihova katastrofična predviđanja. Hrvatski narod izumire! I to brže nego je itko mogao predvidjeti. U Hrvatskoj danas živi manje od četiri milijuna stanovnika. To je gotovo 300 tisuća ljudi manje od posljednjeg popisa stanovnika 2011. Hrvatska je ponovno postala iseljenička zemlja. Samo 2015. iz Hrvatske se iselilo oko 65.000 ljudi.
Istodobno daleko više ljudi umire nego ih se rađa, pa zbog tog negativnog salda, svake godine ostanemo doslovno bez jednog gradića od oko 15.000 stanovnika. Samo prošle godine umrlih je bilo čak 17.000 više. Poznati hrvatski demograf dr. Stjepan Šterc upozorava – nastave li se ovakvi trendovi, broj stanovnika u Hrvatskoj će već 2031. pasti na samo 2,9 milijuna. On podsjeća kako je Hrvatska jedina zemlja u okruženju koja je nakon svakog rata u prošlom stoljeću izišla s manjim brojem stanovnika. Tako ukupne hrvatske demografske gubitke u 20. stoljeću procjenjuje na 2,534 milijuna stanovnika. Samo nakon Drugog svjetskog rata, zbog ratnih stradanja, migracija i poslijeratnih zbivanja vezanih uz Bleiburg i Križni put zabilježen je gubitak od 640.000 ljudi, a nakon Domovinskog rata gubitak od 482.000 stanovnika.
Kroz iseljeničke valove u prošlom stoljeću Hrvatsku je napustilo gotovo milijun ljudi. A novi egzodus, od 2011. do danas Hrvatskoj je uzeo još oko 230 tisuća, uglavnom radno sposobnih, ljudi koji sada – za razliku od šezdesetih godina – odlaze s cijelim obiteljima. Za deset godina – procjenjuje Šterc – Hrvatska bi mogla imati dvostruko više starijih od 60 godina, nego mlađih od 19. To znači da ćemo imati tri umirovljenika na jednog radnika, što mirovinski sustav ne može izdržati, pa je pitanje tko će nama sutra zarađivati za mirovinu.
Profesor kao i drugi demografi zvone na uzbunu. Činio je to još osamdesetih godina i legendarni don Ante Baković, koji je nedavno preminuo u Zagrebu, ali ga gotovo nitko nije ozbiljno shvaćao kad nam je još u ondašnjoj državi poručivao kako se „Hrvatska voli djecom” te kako ćemo izumrijeti ako ne počnemo rađati dijete više. Demografi vide potencijal i u hrvatskom iseljeništvu i novim poveznicama s mladim naraštajima u dijaspori. Uz to Hrvatska će nužno postati i useljenička zemlja… Međutim, osim poneke ideje, načelne zabrinutosti i politički primjerenih izjava državnih dužnosnika, do sada nismo vidjeli nikakvu ozbiljnu strategiju, niti plan spašavanja Hrvatske. Političari i mediji nas zabavljaju kojekakvim marginalnim temama, a Titanic tone.
Stranci ni danas ne mogu shvatiti zašto su Hrvati iseljavali, a pogotovo zašto danas iseljavaju kad imaju jednu od najljepših zemalja na svijetu s toliko potencijala. Kako nije riječ tek o frazama, a volimo se podcjenjivati, treba ozbiljno shvatiti projekt Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Hrvatska prirodna bogatstva – zaštita i odgovorni razvoj. Riječ je o temeljitoj inventuri hrvatskog nacionalnog bogatstva, objedinjenoj u knjizi s opsežnim popisom i analizom prirodnih bogatstava te prijedlozima za njihovu zaštitu i racionalno iskorištavanje. Studiju je izradio Odbor za zaštitu dobara od nacionalnog interesa HAZU, a u izradi je sudjelovalo 46 vrhunskih znanstvenika i stručnjaka. Studija nam otkriva mnoštvo neiskorištenih mogućnosti, ali i poziva na zaštitu i mudro upravljanje onim što imamo. Primjerice, pitke i površinske vode su vrlo značajno prirodno bogatstvo Hrvatske te po svojoj kvaliteti i količini spadaju u sam europski i svjetski vrh. Međutim, nedovoljno su iskorištene u razvojne svrhe Hrvatske. Šume i šumsko zemljište zauzimaju oko 2,6 milijuna hektara s drvenim zalihama s oko 552 milijuna prostornih metara i s oko 11 milijuna prostornih metara novih drvenih zaliha svake godine. A mi i dalje izvozimo trupce, a uvozimo skupi namještaj. Poljoprivredno zemljište prostire se na oko 2,96 milijuna hektara, od čega je obradivo 90 % tih površina. Međutim danas se obrađuje manje od 50 % površina, što je vrlo zabrinjavajuće, budući da uvozni poljoprivredni proizvodi loše kvalitete preplavljuju hrvatsko tržište, a organska hrana, koju smo kadri proizvoditi, postaje sve skuplja. Dok pustinjski Izrael izvozi voće i povrće jer navodnjava 90 posto svojih obradivih površina, u Hrvatskoj (koja je rekorder po zalihama vode) navodnjava se manje od 1 posto. U morskom podneblju naglasak je na otocima, kojih u Hrvatskoj ima 1.246, a njihov udio u gospodarstvu Hrvatske iznosi samo 5 – 7 %. Prometna, digitalna i energetska infrastruktura, poseban je adut zemlje, pa je studija obuhvatila niz analiza koje se odnose na: autoceste, željezničke pruge, plovne putove, elektroenergetske mreže, optičke kabele, optička vlakna, elektroničke komunikacije, TV i radijske odašiljače, naftovode i plinovode… Mnogi uopće nisu svjesni da su to aduti 21. stoljeća, pa olako govore o prodaji onoga što stranci već nisu uzeli.
Imajući sve to u vidu, logično se nameće pitanje kako četiri milijuna ljudi ne mogu više nego pristojno živjeti u takvu okruženju i s takvim nacionalnim bogatstvom! HAZU smatra da se bolja Hrvatska može izgrađivati samo uz neprestani znanstveni i kulturni napredak kako bi izborila mjesto među jačim i razvijenijim nacijama Europe i svijeta koje joj pripada s obzirom na njezine potencijale. Uistinu smo prebogati da bi bilo tko u Hrvatskoj živio loše. Trebamo se samo naučiti radu i disciplini te stvoriti uvjete u kojima će se cijeniti znanje, rad, talent i kreativnost, u kojem će se poštovati i cijeniti vlastito, a ne nekritički preuzimati sve što dolazi izvana. Također vođenje države treba povjeriti najsposobnijima, najpoštenijima i domovini najodanijima… Samo zahvaljujući samosvijesti, organiziranosti, upornosti i zajedništvu Hrvatska može postati zemlja blagostanja i pobijediti demografsku katastrofu, koja nam ozbiljno prijeti.
Dr. sc. Božo Skoko je sveučilišni profesor, komunikacijski stručnjak i publicist. Na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu obnaša dužnost predstojnika Odsjeka za strateško komuniciranje. Objavio je šest knjiga posvećenih odnosima s javnošću, međunarodnim odnosima te identitetu i imidžu Hrvatske. Bivši je novinar Hrvatske televizije i Glasa Koncila. Predsjednik je Hrvatskog katoličkog zbora MI. Rođen je 1976. u Ljubuškom, a živi i radi u Zagrebu.
