Migracija je, u širem smislu, prostorna pokretljivost stanovništva, a ljude koji se nalaze u migraciji naziva se migrantima. U posljednje vrijeme toliko puta izgovoreni, napisani pa i zloupotrebljavani izrazi. Gotovo da su dobili pogrdno značenje. Upravo u Godini milosrđa…
I mada nije smjelo, dogodilo se ovako:
Marko je bio pristojan, tih i povučen mladić. Rano je ostao bez oca, a ostatak obitelji se, po inerciji, oslanjao na njega. Čim se na horizontu ukazala naznaka početka Domovinskog rata, zajedno s mnogobrojnim dragovoljcima prijavio se i on. Odlazio bi na bojište, dolazio posjetiti obitelj i onda opet odlazio. Teško u teškim vremenima brzo postaje uobičajeno. Glas o njegovoj hrabrosti i spremnosti pratio ga je od prvoga dana. Unatoč strahotama, činilo se da je neokrznut. Prije svega nedirnute duše. A onda je bio zarobljen. Samo dragi Bog i on zapravo znaju što se tada točno događalo. I kako se uopće našao u neprijateljskom tenku! Izvukao se. Nekako. Za ostalo su se liječnici, valjda, pobrinuli. Tko je tada imao vremena detaljno se baviti nečijim nedaćama? Živjelo se dan po dan.
Umirovljen je zajedno s velikim brojem branitelja, posebno onih sa sličnim životnim putom. Dobio je pristojnu mirovinu i prividno status u svojoj zajednici. Međutim, često je ponavljao: Što ću ja u mirovini s 30 godina? I tako se ponovo aktivirao u Hrvatskoj vojsci. I bio zadovoljan, raspoložen, u izvrsnoj tjelesnoj kondiciji. I ponosan. Na svijet oko sebe i svoje mjesto u njemu. Kako život rijetko kome ide pravocrtno, i njegov je skrenuo. Uglavnom, došlo je do razmirica između njega i ostatka obitelji, imovinskopravnih, međuljudskih ili bolje rečeno neljudskih. Tko je kome i što skrivio, koliko je muka trajala dok situacija nije eskalirala, to samo oni znaju. Niti mogu, niti želim suditi.
Često socijalnu osviještenost i društvenu realizaciju tražimo dajući svoj doprinos, potporu u bilo kojem obliku, nepoznatim ljudima, tamo negdje daleko u egzotičnim krajevima. Ili onima koji su k nama stigli iz nekog dalekog svijeta. Uglavnom podupiremo glasno. Zaboravljamo pri tom ono neka ti ne zna ljevica što čini desnica…
Uglavnom, pozvana je policija, pa i vojna, pa je sada sve dobilo i službenu deklaraciju. Obiteljsko nasilje. Marko je priveden i nakon provedenog postupka dobio je nečastan otpust iz službe. Obitelj je teško uspjela fizički odijeliti nekada zajednički životni prostor. A njihov privremeni suživot i kasniji neizbježni susreti postali su pravo poprište međusobnog podmetanja, obračunavanja, prijetnji i fizičkog uništavanja svega što je drugoj strani bilo značajno. Život, blagotvorni protok vremena, usmjerio je ostatak obitelji nekim drugim pravcima, prema nekoj drugoj svakodnevici.
A Marko? On je ostao živjeti u nekad zajedničkom domu, sam, bez primanja. Bez osnovnih uvjeta za život. Teško je plaćati račune bez ikakvih prihoda. Nabavio je psa. On mu je povod za izlazak, sugovornik, supatnik. Od čega žive? U međuvremenu je ostvario neku majušnu socijalnu pomoć. I da, prebire bačene ostatke hrane po kontejnerima u ulici u kojoj uglavnom žive umirovljenici, što dovoljno govori o širini pronađenog. U međuvremenu? Sjedi na terasi i drži kontejner na oku, a baš jučer je zamolio za samo dvije žličice kave. Dok ne kupi… Inače, ostao je tih, nasmiješi se i kratko pozdravi dok odlazi u još jednu šetnju s psom, bez obzira na doba dana. Ili noći.
Često socijalnu osviještenost i društvenu realizaciju tražimo dajući svoj doprinos, potporu u bilo kojem obliku, nepoznatim ljudima, tamo negdje daleko u egzotičnim krajevima. Ili onima koji su k nama stigli iz nekog dalekog svijeta. Uglavnom podupiremo glasno. Zaboravljamo pri tom ono neka ti ne zna ljevica što čini desnica… Pomoći treba. U granicama realnog i razumnog. I učinkovitog. Ali što je s neprimjetnim migrantima u našoj državi? Što s migrantima duše, s hrvatskim braniteljima? Onim iskrenima, pravima? Onima čiji je društveni status, sama pripadnost, tj. nepripadnost bilo čemu drugome, dobila također neko čudno, barem podrugljivo značenje? Onima koji se nisu snašli? Znam, reći ćete, opisan je ekstreman slučaj. Mislite? Kažete puno je u toj priči nejasnog i nedorečenog? Ma, nije jedan Marko, a boljih i gorih od njega ima bezbroj. Ljudi koji su bili važan dio nečega. Velikoga. Svojom voljom. I srcem. Nečega za svakoga od nas. Za ovo danas. Što god mi svemu oko sebe zamjerali na dnevnoj razini. Umirovilo ih se, gurnulo im se u džep smotak novčanica i potisnulo ih na društvenu marginu. Mlade ljude. Ljude koji su trebali raditi.
Jer, kad rezimira protekli dan, čovjek jednostavno mora biti ponosan na barem nešto postignuto u tom istom danu. Da bi bilo smisla i sutra ustati. Mora biti dio nečega. Živjeti. Postojati. Mora raditi, mora stvarati. Stvarati svoj život i vlastitu obitelj. Pa ono najteže je prošlo, završeno. Činilo se. Jednom…
Danas ti nevidljivi, tužni migranti ovog društva stoje po strani ne nalazeći za sebe mjesta u onom životu prije, davno završenomu. Onom u kojemu su mnogi od njih stali i ostali. Mjesto u životu nakon im ionako nikad nitko nije ponudio. Pokušavaju se vratiti, integrirati se. Često na krivi, potpuno krivi način. I onda lutaju oglušeni od nerazumijevanja, u životu između, jedinom koji poznaju, na onoj istoj varljivoj margini. Svega. I prebiru po njoj, baš kao Marko.
A društvo? Sjeti ih se tek prigodno, kad ih se broji, ili se fotografira s njima za potrebe promidžbe, još jedne kampanje. A oni? Žive od susreta, priča i sjećanja. Uglavnom na one kojih više nema. I bojim se da se često zapitaju – tko je tu zapravo živ?
